Gostujući u Centralnom dnevniku Senada Hadžifejzovića načelnik Općine Novi Grad Semir Efendić između ostalog je istakao kako smatra da Fahrudin Radončić ne bi trebao imati pravo da se kandiduje za bošnjačkog člana Predsjedništva jer nije rođen u Bosni i Hercegovini.
Nakon ovog istupa u Radončićevom stranačkom glasilu, Dnevnom avazu, pojavila se žustra i poprilično histerična reakcija gdje je Efendić, ni manje ni više, doveden u vezu sa Vojislavom Šešeljom i Dobricom Ćosićem kao, tobože, negator bošnjačke nacije, a prozvan je i sljedbenikom politike SANU-a.
Problem je što ovakve paralele i teorije Vojislava Šešelja zaista nemaju veze s onim što je Efendić izgovorio. A ni sa zdravim razumom. Etnička pripadnost i državljanstvo su dvije odvojene kategorije. Tekovina građanskih država (u koje BiH u potpunosti ne spada) poput SAD-a upravo je da svi državljani neke zemlje pripadaju istoj političkoj naciji, bez obzira na svoju etničku, vjersku, rasnu ili bilo koju drugu pripadnost. Da biste dobili državljanstvo SAD-a morate biti rođeni u ovoj zemlji, rođeni od američkog državljanina ili živjeti legalno određeni vremenski period u ovoj državi. U nekim drugim, dominantno jednoetničkim državama, poput Izraela ili Hrvatske, državljanstvo se može steći i na osnovu etničke pripadnosti, iako niste državljanin ili ne živite u datoj državi.
Ipak, države poput SAD-a iako su visokootvorene prema svijetu i upravo i bazirane na imigraciji, imaju u sebi mehanizam zaštite koji pojedincima rođenim van teritorije SAD-a, bez obzira posjeduju li državljanstvo ili ne, onemogućava da budu birani za predsjednika Amerike. Upravo zbog svog imigrantskog karaktera, osnivači SAD-a su odlučili unijeti u ustav ovaj mehanizam kako bi se spriječilo da potencijalno osobe koje nisu odrasle u skladu s američkim načinom života i vrijednostima dođu u poziciju da upravljaju tom zemljom i odlučuju o sudbini njenih građana.
Ovakvim ili sličnim mehanizmima se želi spriječiti da neko ko ne dolazi iz kulturne i političke tradicije nekog društva i nije odrastao u tom društvu, dođe u priliku da zagospodari životima njenih građana. To nema veze s etničkom pripadnošću, nego s pripadnošću određenoj zemlji, njenom podneblju i vrijednostima, i upravo je bliže principu građanskog nego etničkog koncepta po kome rođenje a ne etnička pripadnost određuje pripadnost pojedinca nekoj državi.
Dakle, u stavu Efendića samo po sebi nema ništa velikosrpsko, antibošnjačko ili pak antidemokratsko kako je to Radončić u bijesu htio prikazati, nego je riječ o praksi u mnogim demokratskim državama svijeta.
Da Bosna i Hercegovina ima zakone poput SAD-a, Fahrudin Radončić kao neko ko nije rođen u ovoj državi ne bi mogao da se kandiduje za najvišu funkciju, kao što to namjerava već po treći put uzastopno da učini.
Također, ni Radovan Karadžić, kao također rođeni Crnogorac ne bi imao mogućnost da postane jedan od političkih lidera u ovoj zemlji i uzrokuje genocid nad bošnjačkim narodom.
