Godine 2018. emiratski akademik Abdulkhaleq Abdulla objavio je knjigu pod naslovom The Gulf Moment, tvrdeći da su države poput UAE, Katara i Saudijske Arabije zasjenile zemlje poput Egipta i Iraka – povijesnu jezgru regije – i sada projektuju političku, ekonomsku i kulturnu moć na svjetskoj sceni.
Presudno za ovu transformaciju, tvrdio je, bila je duboka integracija zaljevskih država u globalnu ekonomiju.
„Zaljevski trenutak je bez presedana u arapskoj povijesti“, napisao je Abdulkhaleq, napominjući da se „poklopio s dolaskom novog definirajućeg trenutka u svjetskoj povijesti, naime globalizacije“.
Abdulla je ispravno istaknuo da je integracija zaljevskih država u globalnu ekonomiju bila ključna za njihov uspjeh, jer je njihov razvoj duboko povezan s međunarodnim tokovima energije, roba, kapitala i rada.
Međutim, američko-izraelski rat protiv Irana koji je započeo u februaru ove godine bio je veliki šok za zaljevske ekonomije. Kao odmazdu za brutalnu zračnu ofenzivu Izraela i SAD-a, Iran je provodio strategiju napada na energetsku infrastrukturu i logističke objekte u zemljama Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC).
Napadajući zaljevske zemlje, Iran pokušava povećati troškove ovog rata za globalnu ekonomiju. Tako je globalizacija odjednom postala najveća ranjiovost moći i bogatstva „zaljevskog trenutka“.
Najmoćnije iransko oružje bilo je djelomično zatvaranje Hormuškog tjesnaca. To je glavna morska arterija Zaljeva, kroz koju se 20 posto svjetske nafte transportira na tržište.
Također, Iran je napao i industrijske komplekse zaljevskih zemalja, zbog čega su zaljevski proizvođači nafte izgubili procijenjenih 15 milijardi prihoda od energije samo u prve dvije sedmice rata.
Zbog tih gubitaka bilo je procjena da će se zaljevske države teško oporaviti od ovog ekonomskog rata, a neki posmatrači sugeriraju da bi gradovi poput Dubaija mogli propasti. Međutim, takve su procjene vjerojatno pretjerane. Zaljevske države pokazale su se relativno otpornima u ovom najgorem scenariju.
Jedan primjer njihove sposobnosti u krizi bilo je upravljanje uvozom hrane, od čega većina prolazi kroz Hormuški tjesnac. Ipak, do sada je malo izvještaja o nestašicama hrane.
Fleksibilnost logističkog sektora regije i unutarnje trgovinske infrastrukture omogućuje brzu prilagodbu. Hrana i druge robe sada se istovaruju u alternativnim lukama u Omanu ili Saudijskoj Arabiji i cestom se prevoze diljem GCC-a.
Usred izvještaja da multinacionalne kompanije povlače svoje osoblje iz Dubaija i drugih gradova, također se špekuliralo da je status regije kao globalne destinacije ugrožen. Ipak, iako će možda trebati neko vrijeme da se povjerenje vrati, stvarnost je da postoji malo alternativa onome što nude Dubaji i drugi zaljevski gradovi. Regulatorno okruženje i stabilnost koji su privukli multinacionalne kompanije i investitore ostat će netaknuti nakon rata.
Dugoročno, međutim, ovaj rat postavlja ključna pitanja o ekonomskom položaju zemalja GCC-a. Razbio je stabilnost i mir na kojima se temelje ove ekonomije. Njihova ovisnost o međunarodnim tokovima energije, roba, kapitala i rada pokazala se krhkom i lako se može prekinuti.
Kriza pokazuje da je „zaljevski trenutak“ ovisio o stabilnoj geopolitici. To je podsjetnik da fiskalni kapacitet ovih država nije zamjena za tvrđe oblike moći, poput vojne sile.
Kriza stoga pokazuje u kojoj mjeri su zaljevske države ovisne o američkoj hegemoniji. Decenijama je Washington djelovao kao sigurnosni jamac, dok su SAD i njegovi zapadni saveznici osiguravali vojne baze za jačanje ove strukture.Vojni kapaciteti država GCC-a i dalje ovise o tehnologiji i stručnosti SAD-a i drugih zapadnih proizvođača oružja.
Budućnost petrodolara
Nedavne konfuzne izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa – sugerirajući da je spreman ostaviti Hormuz zatvorenim i vrijeđajući prijestolonasljednika Saudijske Arabije – mogle bi dovesti u pitanje predanost SAD-a Zaljevu. No, bez obzira na promjene raspoloženja jednog čovjeka, rat je naglasio centralnu ulogu regije za američku moć i globalni kapitalizam.
Naftna i plinska industrija Zaljeva u centru je globalnog industrijskog opskrbnog lanca. Zatvaranje Hormuza uzrokuje nagli porast inflacije; ako se poremećaji nastave, to bi moglo rezultirati obustavom proizvodnje u ključnim globalnim industrijama. Stoga je malo vjerojatno da će interesi SAD-a ili drugih velikih sila u regiji oslabiti.
Uloga Zaljeva u održavanju američke moći očituje se i u sistemu petrodolara. GCC igra glavnu ulogu u održavanju američkog dolara kao globalne rezervne valute, zbog određivanja cijena prodaje nafte u američkim dolarima, što je rezultat sporazuma iz 1974. između Washingtona i Rijada.
Sve zemlje stoga moraju držati dolar kako bi kupovale naftu, plin i druge sirovine, što dovodi do akumulacije viškova u dolarima.
Značajna ulaganja Zaljeva također podržavaju američku privredu, pri čemu se procjenjuje da države GCC-a posjeduju američku imovinu vrijednu preko hiljadu milijardi, a one su neki od najvećih kupaca američkog oružja. Godine 2025. SAD je potpisao ugovor o oružju sa Saudijskom Arabijom vrijedan 142 milijarde dolara .
Ipak, postoje pitanja o održivosti ovog sistema. Većina nafte iz Zaljeva sada se prodaje Kini i drugim azijskim tržištima, što dovodi do špekulacija da bi se te transakcije mogle odvijati u kineskim juanima, usred izvještaja da Iran dopušta siguran prolaz kroz Hormuz za pošiljke nafte kojima se trguje u juanima. Deutsche Bank nedavno je objavila izvještaj koji istražuje kako bi ovaj rat mogao dovesti do kraja sistema petrodolara.
Za sada se takav scenarij čini dalekim. Iako je trenutna kriza nedvojbeno kompromitirala tvrdnju da SAD jamči sigurnost Zaljeva, ona je također produbila nesigurnost država GCC-a, čime je ojačala argument zašto je takvo jamstvo uopće potrebno.
Sve više se čini mogućim da će rat rezultirati osnaženim i asertivnijim Iranom – onim koji bi mogao zahtijevati da se trgovina kroz Hormuz odvija po njegovom nahođenju. To bi državama Zaljeva ostavilo jedini izbor da nastave, a možda i prodube, svoj odnos sa SAD-om.
Čineći to, možda će moći osigurati da se “trenutak Zaljeva” nastavi još malo.
