Već početkom 1992.godine, u nekim kafanama u ruralnom dijelu Zavidovićke općine, na repertoar su uvrštene pjesme poput :“Spremte se, spremte…“, „To su straže đenerala Draže…“. Postavljene su barikade prema Ribnici i Zavidovićima i na području Gostovića. U samu Vozuću (s.Kalaiše), iz Tuzle je izmještena oklopno motorizovana četa sa rezervistima JNA u funkciji zastrašivanja i demonstracije sile. Nerijetko golobradi mladići u „Rambo“ stilu okitili su se redenicima, šajkačama i poznatom ikonografijom. Bošnjačke nane su vraćane sa šaltera pekare uz obrazloženje da za njih nema hljeba pošto moraju hraniti svoju vojsku. Javna dobra, šumska mehanizacija,transportni kapaciteti,odjednom su postali „srpski“. Na širem području Vozuće živio je podjednak broj Srba i Bošnjaka (po nekim podacima bilo je oko 3200 Bošnjaka i 3000 Srba). Ali, sve je odjednom postalo „srpsko“, prije svega: „Srpska opština Vozuća“, „srpska policija „, „srpska TO“. Krajem 1991. i početkom 1992.godine život Bošnjaka u Vozući je bio pun strah i neizvjesnosti. Zbog toga su Bošnjaci počeli polahko da se iseljavaju.
Govoriti o zbivanjima u bližem okruženju Vozuće do 25.06.1992.godine oduzelo bi previše vremena, mada su događaji u selu Adžići , na Tripića Visu, Željovoj, Kapetanovom Brdu , Predražićima i Ribnici usko povezani sa događajima u Vozući koji će uslijediti nakon tog datuma i imaju uzročno-posljedničnu vezu.
25.juna 1992., tačno u 06.00 sati otpočeo je opšti napad na bošnjačka sela i zaseoke. Minobacači , topovi, samohotke, tenkovi, patovi, pamovi bili su naspram tek formiranog odreda TO Vozuća koji je raspolagao sa oko 30 poluautomatskih i automatskih pušaka, jednim puškomitraljezom, nešto lovačkih pušaka i desetak pištolja. Linije odbrane nisu ni postojale , dijelom i zato što Bošnjaci Vozuće nikako nisu mogli da povjeruju da će ih napasti komšije Srbi sa kojima su kroz istoriju dobro živjeli. Isti taj narod se našao u okruženju, formirani su zbjegovi. Vladao je haos i zbunjenost, a do 27.06. drama je završena tako što je Vozuća etnički očišćena. Neki zbjegovi su se izvukli, samo zahvaljujući borcima Vozuće i Banovića. Ručno su zapaljena i izgorjela sela Gare, Zabrdo, Brdo,, Bukvići, Vukovine, Delići i Hodžića Polje, zapaljena je i najstarija kuća u Vozući, ona Hatkina, koja je bila svojevrstan simbol Vozuće. U svojoj kući u selu Brdo ubijeni su i zapaljeni nepokretni Salko i Kalajka Softić. Masakrirani su Mehanović Ziba i Hakija Muharemović. Samo u dane 25. i 26.06. 1992.g. poginulo je 26 civila, a neravnopravna borba će trajati naredna dva mjeseca.
Uz nadljudske napore boraca iz tog vremena koji su bili naoružani samo hrabrošću, spriječene su puno veće žrtve i stradanje civilnog stanovništva.
Vozuća je etnički očišćena
Na području gdje je živjelo 3000 Bošnjaka , ostale su da žive samo Mehinagić Ulfeta (udata u porodicu Petrović) i njezina sestra Dževahira.
Preživjeli i izbjegli su se obreli u susjednim opštinama Banovići, Živinice,Tuzla,Olovo …i širom svijeta: od Norveške do Kanade .
Nepotpuna lista ubijenih Bošnjaka u Vozući od strane četničko – srpskih snaga
Hamdija Softić (starac), spaljen živ u svojoj kući zajedno sa majkom Zlatkom,
Zlatka Softić (starica), spaljena živa zajedno sa sinom Hamdijom u svojoj kući,
Salko Softić, nadimak Žuna (starac) također biva spaljen u vlastitoj kući.
Ziba Mehanović, polivena benzinom i spaljena živa pokraj spomenika žrtvama fašizma u centru Vozuće.
Fuad Softić
Džebrail (Džebo) Demirović, strijeljan u blizini sela Delići
Fikret Turbić (Zrno), strijeljan u blizini sela Delići
Senad Čamdžić (Džino) , strijeljan u blizini sela Delići (Demirović, Turbić i Čamdžić sahranjeni u isti mezar)
Fikret Mehanović
Hakija Muharemović.
Mehmed Đerzić
Hamid Husić (Šuco)
Bećir Husić
Dio Bošnjaka je odveden u selo Miljevići (srpsko selo sa provizornim logorima za Bošnjake odakle su dalje odvođeni u zloglasne logore na Ozrenu kao što su Rosulje i Tumare) iznad Vozuće. Dijelu Bošnjaka koji nisu htjeli napustiti domove ili su pak uhvaćeni prilikom bijega ni danas nema traga.
Za zločine još niko nije odgovarao.
Oslobađanje Vozuće
Time drama o Vozući nije bila završena. Završen je samo prvi čin. U narednih 1174 dana jedinice ARBiH će pokušavati osloboditi Vozućki džep uz sporadične uspjehe (maj 1994. Vijenac i u junu 1994.godine , Šuplja bukva-Svinjašnica). Važan događaj iz 1995. dogodio se krajem maja 1995.godine kada je oslobođena greda Podsjelovo, što je bio nagovještaj konačnog sloma . Ovi uspjesi su najdirektnije uticali da se iz Vozuće iseli oko 90% civilnog srpskog stanovništva. Srpski vojni o politički rukovodioci si bili svjesni da se Vozuća ne može vojnički odbraniti, pa je civilno stanovništvo , već od 1993.godine, organizovano iseljavano u dubinu Ozrena (selo Panjik) i dalje prema Doboju, Modrići , Kotorskom…
Operatvni značaj Vozuće je bio utoliko veći, što je Tuzlanski bazen sa oko milion stanovnika i izbjeglicama iz istočne Bosne , bio faktički odsječen od ostatka države, pa je dostavljanje , čak i humanitarne pomoći, bilo otežano i onemogućavano. Jer lokalni putevi preko Zvijezda planine prema Olovu i Ribnici i dalje preko Vrane i Milankovića , prema Banovićima i Tuzli, su zimi bili teško prohodni i ugroženi vatrom neprijatelja. Redovno je otvarana vatra sa Bradinja prema svemu što se kreće u Ribnici (Čak i po jasno označenim vozilima UMPROFOR-a).
Pored svakodnevnih ljudskih gubitaka, tokom tri i po godine, Armija RBiH je oko „Vozučkog džepa“ imala raspoređene relativno velike snage ekvivalenta šest do osam brigada ( u kasnijoj fazi –dvije divizije). To je, na jednoj strani pravilo ogromne iscrpljujuće troškove, a na drugoj strani je ograničavalo ARBiH i sprečavalo da ona aktivno i u punoj mjeri ispolji operativno strategijsku inicijativu. Oslobađanjem Vozuće bi se dobile velike snage koje su se mogle upotrijebiti na drugim važnim ratištima.
Dakle , u geografsko smislu, relativno mali prostor „Vozućkog džepa“ i tih trinaest kilometara presječenog puta je paralisalo život civila i vojnika u Zeničkoj i Tuzlanskoj regiji .
Pojednostavljeno rečeno , Srbi su uporno branili Vozuću, ne zbog samog tog naselja, već zato što su znali koliko ona znači za Armiju R BiH i državu u cjelini.
Postojao je i ogroman problem običnom čovjeku Vozućaninu koji se obreo u Zavidovićima da dođe do svoje familije u Banovićima. Goriva za ovaj 300 km dugačak put (u oba smjera) nije bilo , a kraćim putem pješice trebalo je 8-10 sati pješačenja. Sve to zbog 13 km prekinutog puta dolinom rijeke Krivaje kojim se kretalo hiljadama godina. Presijecanje puta Tuzla – Zenica je bilo potpuno neprirodno i toga su bili svjesni i Srbi u Vozući. Zbog davanja moralne podrške i stvaranja lažne slike o značaju Srpstva u Vozući, ovu enklavu često su obilazili vojni i politički prvaci RS na čelu sa Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem i Vasilijem Kačavendom. Tako se Vozuća okitila atributima : „Srpski Staljingrad“, „Bastion pravoslavlja“, „Mala Moskva“, „Južni Srbobran“ ,“Južna baklja Ozrena“ i sl. Stvaran je mit o nepobjedivosti Srba iz Vozuće. Razbuktavana je vjera i nada da će se dići sve Srpsko u odbrani Vozuće.
Drugi čin Vozućke drame dogodio se 10.09.1995.g. Tada su pripadnici 2.korpusa i 3.korpusa ARBiH za samo jedan dan oslobodili Vozuću. U narednih mjesec i po dana oslobođena je i polovina Ozren planine. Ovaj vojnički uspjeh rezultat je temeljitih organizacijskih priprema, povoljnog odnosa snaga, dobre koordinacije između komandi dva korpusa , stečenog ratnog iskustva i visokog borbenog morala pripadnika ARBiH. Borci su ovoga puta, pored hrabrosti i odličnog logističkog obezbjeđenja , bili naoružani i sa odlučnošću da se Vozuća mora osloboditi.
