David Rohde je američki novinar kojeg je list Christian Science Monitor poslao da izvještava o ratovima u bivšoj Jugoslaviji kada je imao 27 godina. Bio je prvi novinar koji je dokazao postojanje masovnih grobnica nakon pada Srebrenice 11. jula 1995. godine, a kasnije je o tome napisao knjigu i dobio Pulitzerovu nagradu. Danas je izvršni urednik magazina New Yorker.
Ove godine obilježava se 25. godina od kada je počinjen genocid u Srebrenici. Kakva je tada bila vaša perspektiva o onome što se događalo tog jula?
Iskrena priča je da sam u danima prije 11. jula 1995. godine otišao na odmor. Mnogi su novinari tada napustili Bosnu. Jedna novinarka je ostala, Samantha Power, kasnije je u Obaminoj administraciji bila ambasador Sjedinjenih Država (SAD) u Ujedinjenim Nacijama (UN). Sjećam se da sam bio u Australiji i Samantha je pisala priče 8. jula, 9. jula, 10. jula, pokušavajući da upozori svijet na ono što se događa. A u UN-u je vladalo opšte mišljenje da grad neće pasti. Postoje mnoga pitanja zašto UN praktički nije ništa učinio za odbranu grada. Tako da nisam bio tamo. A grad je tada pao, bila je to katastrofa. I osjećao sam se užasno što sam to propustio. To me je kasnije navelo da izvještavam mnogo oštrije.
Vi ste zapravo jedan od prvih očevidaca, prvi strani novinar, na lokacijama nakon masakra. Šta vas je odvelo tamo, kako ste se uopšte našli u situaciji da posjetite mjesta na kojima su se dogodili svi ti zločini?
Sreća, da budem iskren. Bio je avgust. Kružile su glasine. Bošnjaci su izlazili iz šuma, u Tuzlu, govoreći da je bilo ubistava. I zapravo mi je bilo dopušteno da u Republici Srpskoj (RS) izvještavam o tome kako su Srbi u tom trenutku, krajem avgusta, gubili teritoriju oko Banjaluke. Postojao je interes iz RS da zapadni novinari razgovaraju sa srpskim civilima koji su bježali pred napredovanjem hrvatskih snaga, a potiskivali su ih i Bošnjaci. Prešao sam iz Beograda i rečeno mi je da prvo moram da odem na Pale kako bih dobio novu novinarsku propusnicu. Put se spušta preko Nove Kasabe, gdje su bili grobovi. Trebalo mi je nekoliko odlazaka, ali uspio sam pronaći masovne grobnice u Novoj Kasabi.
I šta ste tamo vidjeli, šta ste našli?
SAD su objavile satelitske snimke fudbalskog terena u Novoj Kasabi. Bilo je to normalno nogometno igralište kada je Srebrenica pala, prije 11. jula. Potom, nekoliko tjedana kasnije, u blizini nogometnog igrališta, pojavila su se područja svježeg kopanja. Snimka je objavljena na naslovnoj stranici New York Timesa i napravio sam njenu fotokopiju. Sa mnom je iz Beograda došla prevoditeljica, Srpkinja, želim joj odati priznanje, koja mi je pomogla i bila posvećena da pronađe te grobnice i otkrije istinu u Srebrenici. U jednom smo trenutku šetali oko nogometnog igrališta u Novoj Kasabi i zapravo smo se držali za ruke. Na tom su području još bili vojnici RS i nismo htjeli da postanu sumnjičavi prema nama. Pokupili smo nešto cvijeća, prošetali tim krajem i konačno smo pronašli grobnicu. Nažalost, iz zemlje je virila kost. Izgledala je kao ljudska bedrena kost. Našao sam i prazne kutije s municijom i uzeo komade papira. Među njima je bila srednjoškolska diploma bosanskog muslimana koji je bio u Srebrenici. To su sve bili dokazi o masovnim ubistvima u Novoj Kasabi.
To se sve događalo u avgustu 1995. godine?
Tačno, to je bila moja prva priča. Nakon toga sam otišao u Tuzlu, obavio razgovor sa desetak preživjelih i na kraju napisao priču o tome da su rekli da to nije samo Nova Kasaba, da je bilo i ubistava na drugim mjestima oko Srebrenice. To je bila druga priča koju sam uradio, o preživjelima koji su vrlo dosljedno pričali priče o masovnim pogubljenjima.
Vratili ste se u oktobru 1995?
Da, posljednji put, kada su već počeli dejtonski mirovni pregovori. Bilo je nejasno hoće li pregovori uspjeti. A onda sam od izvora čuo da Srbi odlaze, iskopavaju grobnice i prenose tijela na nove lokacije da bi ih sakrili. Dao mi je kartu s malim krugovima koji prikazuju prostore svježeg kopanja u blizini Zvornika. Otišao sam krajem oktobra. Našao sam grobnicu u blizini osnovne škole, a zatim sam došao do druge, kod jednog zemljanog nasipa. Tamo me je uhapsio policajac, bosanski Srbin. Našli su kopiju karte. Imao sam kameru u kojoj je bio film i uhapšen sam. Optužen sam da sam špijun, i bosanski Srbi su me držali 10 dana.
Jesu li vas puno ispitivali, jeste li strahovali za svoj život?
Strancima je bilo lako i uvijek je bilo lakše nego lokalnim stanovnicima. Bio sam zabrinut. Ispitivali su me i htjeli su znati imena svih muškaraca koji su mi rekli da su preživjeli masovne egzekucije. I bio sam veoma zabrinut da nisam učinio nešto nesmotreno na tom drugom putovanju. Da li sam zaista trebao ići? Ali ponavljam, oni su uništavali dokaze… Niko nije vjerovao da će dejtonski mirovni pregovori uspjeti. Svi su mislili da će to biti samo još jedan neuspjeli diplomatski pokušaj. Tako da sam želio otići, dobiti više dokaza o još većem broju grobnica prije završetka mirovnih pregovora i primirja. I bio sam veoma uplašen ali, kad su me ispitivali, davao sam im lažna imena bosanskih muslimana koji su rekli da su preživjeli pogubljenja. Bojao sam se da će oni hrabri ljudi koji su razgovarali sa mnom biti meta ili ubijeni ako dam njihova prava imena.
Kako ste oslobođeni?
Richard Holbrooke. On je učinio da moje oslobađanje postane veliko pitanje tokom dejtonskih mirovnih pregovora. Moja porodica i urednici, tada sam radio za list Christian Science Monitor, su otišli u Dayton i tražili da Holbrooke učini nešto da mi pomogne. I rekao je Miloševiću – zaustavit ću mirovne pregovore dok ne oslobodite ovog novinara. Došli su vojnici iz Beograda. Odveli su me preko granice u Srbiju i brzo helikopterom prebacili u Beograd. To pokazuje ogromnu moć koju je Milošević imao nad bosanskim Srbima.
(Glas Amerike)
