Imao sam razne nadimke, uglavnom sam ih stekao u lovu, ali sada me u selu zovu Turčin. Mene, ej!? A moj deda Đunisije ratovao protiv Turaka u balkanskim ratovima! Pa bio na Solunskom frontu, prešao pješke Albaniju. Nosilac spomenice…
Ovako je za beogradske „Novosti“ započeo priču Tomislav Pavlović, iz sela Bosuta kod Aranđelovca, otac Gorana Pavlovića, poznatijeg kao Abdulah i Džebel koji se sada bori u Siriji kao pripadnik Idiša.
Goran Pavlović je 2004. godine u Bajrakli džamiji u Beogradu prešao u islam, a ubrzo je na obodu grada u iznajmljenom objektu podigao mesdžid, koji je potom „preuzeo“ Ferat Kasumović.
” Gde je da je i šta god da je, on je moj sin! I nikada ne mogu da budem protiv svog djeteta”, pognute glave govori Tomislav Pavlović. “Zadnji put je bio ovdje prije godinu dana. I snaja Mirjana, i moja Nena, unuka ljubimica. Od tada se vučem po sudovima zbog oružja koje su pronašli ovdje. Popakovali ga u dvorištu i slikali. Sve je to moje iz lova i jedan službeni pištolj, koji je moja pokojna supruga Marica dobila od vojske. Radila je Generalštabu, na izradi i ažuriranju planova odbrane zemlje i šifriranju. Bila je bitno lice. Samo su dvije osobe pored Tita znale tajne šifre, među kojima je bila i moja supruga. Nudio sam Goranu taj pištolj, ali nije ga htio, valjda mu bilo oružja preko glave od rata u Vukovaru”.
” Sada i moja unuka Nena ima dvoje djece”, nastavlja priču starac Tomislav, nekada glavni blagajnik i sekretar Titovog lovišta u Karađorđevu. “Ima ćerkicu, bebu, i sina od valjda dve godine. A kako se zovu ne znam. Imaju ona, njihova imena. Ne znam ni za ta imena koja kažu da sada nose Goran i Mirjana. Nevena se udala za muslimana. Valjda se zaljubilo dijete, da li je bila maloljetna ne znam, ja sam bio srećan. Bio sam srećan dok mi je još neko dolazio. Sada više nemam nikog. A i svi u selu bježe od mene i ogovaraju me. Ja, Turčin…”
Tomislav se jedva kreće, uz pomoć štaka. Zglobovi su mu stradali, ali je, kaže, propao naglo, od kada se su na njega svalile muke zbog sina Gorana i vijesti koje ga prate.
” Puno je selo doušnika. Ne znam ja da li je moj Goran vehabija, džihadista, ali znam da je prešao u islam”, govori Tomislav i pokušava svega da se sjeti.
” Neku godinu prije nego što je riješio da postane musliman, majka mu je preminula. I bolje da to nije doživjela. Svakako bi umrla zbog toga u najgorim mukama. Vjerovatno se i Đunisije i moj Radovan prevrću u grobu. A i ja ću pored njih da budem sahranjen”.
Goran je, kako priča njegov otac, kao mlad počeo da izučava vjerske knjige. Nije se odmah opredijelio za islam.
“Čitao je mnogo. Iz priče sa njim, shvatio sam da on smatra da je islam najpoštenija i najiskrenija vjera,
Mene nije ni pokušavao da vrbuje. Zna da sam ja oduvijek verovao samo u Tita, partiju i omladinsku radnu akciju. Dok je bio mali, ja sam ga lijepo vaspitavao. Čak i da ratuje u Siriji, to meni niko ne govori. I bolje da ne znam. Samo da u mukama živim”.
Večernje novosti
