Despa i Despići u Despića kući

887
SHK1

Piše: Sead Zubanović

Najveći problem sa kojim se Bošnjački narod svakodnevno susreće je falsifikovana prošlost, odnosno lažna historija ovih naših prostora. A šta bi u najkraćem značilo fasifikovati istinu o vremenu i događajima koji su protekli? Patvoriti, krivotvoriti, varati i lagati. U svakoj državi svijeta oni koji falsifikuju, recimo prave lažni novac ili predmete, bivaju osuđeni na poduže zatvorske kazne, znači budu sankcionisani zbog svog nepoštenja, a prevareni obeštećeni. U ovom slučaju je nažalost obratno. Narod koji je falsifikovao istinu, lagao i ne prestaje da laže još uvijek uživa u rezultatima svoje prevare, a druga strana oblaćena neistinama trpi i plaća cijenu svog neznanja i naivnosti. Ako bih pokušao pravdati Bošnjački narod kao žrtvu te realnosti, onda moram reći da i nije baš jednostavno dokazivati istinu čije su činjenice generacijama sakrivane i deformisane. Mentalnom torturom kroz obrazovanje, učeći ono što je Srbima, okupatorima Bosne, odgovaralo i bivalo servirano kao neupitno činjenično stanje izgubio se osjećaj za razlikovanje bižuterije od pravog nakita, istine od laži. Bošnjaci su se zahvaljujući ispiranju mozga koje je činjeno u svakoj životnoj sferi, bježeći od sebe i nametnute historijske krivice zbog vjere Islama koju su djelili sa Osmanlijama, u svojoj poniznosti, gotovo poistovjetili sa okupatorskim narodom za kojeg je pronalazak toalet papira u dvadesetom vijeku bio i ostao najveće i najvrednije civilizacijsko otkriće. U psihologiji je poznato bolesno stanje kada lijepa i poštena djevojka, kidnapovana zbog iznude novca, boraveći u blizini svog ružnog i zlog otmičara, trpeći čak i njegove torture, vremenom mimo svake logike, zavoli tlačitelja. Geografski odsječeni od svoje matice, svoje familije islamskog svijeta, ubijani, proganjani, obespravljeni i na sve načine ponižavani, Bošnjaci u instiktivnoj reakciji nastojanja da fizički opstanu, u borbi za goli život, prestajali su biti ono što jesu i vremenom nesvjesno postajali kopija svojih tirana. Poistovjećivali su se mnogi sa njima, oponašali njihov način života, pili, jeli svinjetinu, krali, psovali čak i svoje svetinje, odricali se vjere i prokazivali jedni druge pa tek kao takvi postajali „podobni” za velikosrpsku državu u kojoj su živili. Tako se nešto dešavalo i Jevrejima u koncetracionim logorima koji su u nadi da će biti pošteđeni smrti, dodvoravajući se fašistima, krvnički tukli svoje drugove logoraše što su i sami bili kako bi zadržali povjereni im status, dužnost pomoćnih čuvara! Nažalost, te uloge, te ponižavajuće pozicije dodvoravanja većina Bošnjaka, pogotovo starije generacije neće da se odreknu ni sada, najviše iz razloga što ne mogu da prepoznaju neprirodno stanje u koje su dovedeni. Ogromnu ulogu u pridobijanju žrtve kao saveznika u činjenju zlodjela nad njom odigrao je dosta sličan jezik kojim se i zavojevači služe. Iz tog razloga mnogi Bošnjaci i danas žive falsifikovan život i kao normalne prihvataju historijske podvale kojima su okruženi na svakom koraku. Sada, kada na jednoj polovini domovine nema te okupatorske vlasti oni po inerciji i dalje nastavljaju živjeti kako su navikli i na taj način samoponižavati se. Velika je opasnost što uticaj na mlade tih, mora se reći mentalno invalidnih ljudi, još uvijek postoji i jako se negativno reflektuje na njihove porodice, posebno djecu i unuke. Evo jednog tipičnog, na oko nevažnog i sitnog uzorka falsifikovanja povijesti na koji i ne obraćamo pažnju, a klasičan je primjer ovoga naprijed kazanog. Riječ je o muzeju Despića kuća u Sarajevu čija se prošlost glorifikuje, a o njenim ukućanima, naravno sada se kaže Srbima, laže da su imali nekakvu svoju, zasebnu kulturu stanovanja još tokom sedamnaestog vijeka. Kao vrh kulture toga vremena stalno se potencira vrijednost pozorišnih predstava održanih u toj kući, prvih na ovim prostorima. Bošnjaci vješto prevareni neistinom o prošlosti ovog objekta sami sebe obmanjuju nastavljajući pričati priču koja im je vješto servirana, nesvjesni da tako upravo čine ono što pomaže da se utemelje ovi fabrikovani falsifikati. Stalno ponavljana laž postala je neupitna istina pričom da je ta kuća tek tako poklonjena, zahvaljujući velikodušnosti Despića, ovom gradu. Ovo što slijedi je primjer da sve, ama baš sve napisano pogotovo prije devedeset druge godine, u vremenima okupacije, treba uzimati sa velikom rezervom i tražiti uporno načina se do u detalje temeljito provjeri i ispita. Zbog naše budućnosti.

muzej despica kuca sarajevoSrpski mladoženja ”sa oboda”

Za početak kolumne ravnopravno konkurišu tri uvodna dijela pa je na čitaocu da se odluči za onaj koji je po njemu najlogičnij, odnosno nefalsifikovan. Prvi je dostupan svakom ko na internet stranici pretrage ukuca pojam Despića kuća, drugi je objašnjene koje ćete moći čuti od muzejskog savjetnika, ako dođete u taj objekat lociran tridesetak metara nizvodno od mosta Latinija sa desne strane, a treći uvod možete pročitati u knjigama biblioteke grada Sarajeva.

1. Bila jednom jedna djevojka Despa čiji je otac bio handžija, bez imena i prezimena, vlasnik Nahorevskog hana koji se nalazio na Nadkovačima u Sarajevu (selo Nahorevo i Nadkovači udaljeni su geografski najmanje deset kilometara) pa se udala za Ristu Stijepčevića i u braku sa njim rodila dva sina, Maksima i Nikolu, koje je narod prozvao Despini sinovi pa tako i kuća u kojoj su živili dobi ime Despića kuća.

2. Bila jednom jedna djevojka imena Despa koju je usvojio handžija sa Nadkovača, Bošnjak musliman i on bez imena i prezimena, vlasnika Nahod hana gdje je i odrasla kao njegova poćerka. Kad je došlo vrijeme udala se za za Ristu, ali ovaj put prezimena Slijepčević, koji je bio nastanjen u tom hanu i izučavao ćurčijski (krznarski) zanat. Hanovi su striktno bili namijenjeni ljudima koji su bili na proputovanju. Putnicima, obično trgovcima i životinjama koje su jahali ili vodili natovarene robom bio je obijezbjeđen, od strane gradske vlasti, besplatan smještaj i hrana za najviše tri dana boravka. Ovi lažni biografi iz Beograda od hana napraviše đački, odnosno studentski dom. Zna se da je šegrt stanovao u gazdinoj kući ili njenim pratećim objektima. Mušku djecu rođenu u tom braku narod po majci prozva, Despini sinovi pa tako i kuću gdje su živili nazvaše Despića kuća.

3. Bila jednom jedna djevojka Despa rodom iz sela Nahoreva kod Sarajeva koja je na Nadkovače dolazila i spremala kuću vremešnom, ali dobrodržećem i jako imućnom Bošnjaku, hudovcu. (ime i prezime sa razlogom izostavljeni). Zadovoljan njenim „radom i trudom ” odredi je vasijetom (oporukom, testamentom) nasljednicom poveće sume novaca, a za života joj pokloni kuću sa magazom u Latinluku, jer je ista u međuvremenu rodila sa njim dvoje djece. Izdavanja magaze, prostora za skladištenje robe dubrovačkim trgovcima, obezbjeđivalo joj je solidne mjesečne prihode na ime „alimentacije”. Mladoženja Risto, ovdje piše Sljepčević, a sve su prilike da je i imao problema sa vidom, rodom iz sela Samobor negdje iz graničnih planinskih vrleti (anam oni to kulturno kažu „sa oboda”) gatačkog polja u Sarajevo je povremeno dolazio i zarađivao popravljajući narodu puške i kubure. Bi mnogo mlađi od imućne Despe. Ona ga, skoro pa usvoji i privede kući kao muža. Po ženidbi u miraz isti dobi krov nad glavom i Despina poodrasla dva sinčića. Njegovo prezime im se nesvidje pa mu ime pretvoriše u svoje, kako oni kažu, rodoslovlje (od imena Risto nasta prezime), ali i pored tog Maksim i Nikola Ristić, za narod su prije njenog braka bili, a i po udaji ostali Despini sinovi pa tako i Despića kuća dobi ime.

Meni lično je nekako ova zadnja verzija kao najlogičnija. Ne znam zašto? Ali poslije ova tri uvoda svako ima pravo na svoje mišljenje. Dva su sigurno laž, što nije nimalo čudno za pripadnike naroda o kome je riječ.

U gradskim knjigama grada Sarajeva evidentirano je da 1780 godine Nikola prezimena Ristić u zagradi obavezno (Despić), tako je upisano u kupoprodajnom ugovoru, prvi izučeni ćurčija u familiji, što znači da očuh mu Risto sigurno nije bio tog zanata, kupovinom postao vlasnik kuće u Latinluku (Frenkluku) locirane odmah do one koju je njegova mama dobila na „poklon.” Takođe kupuje magazu u Tašlihanu i trgovački dućan u kome tek započinje svoj rad. To nikako nisu mogle biti njegove pare. Kupovinu ovih nekretnina mu je omogućio testamentom biološkog oca naslijeđen novac koji je te godine preseli na bolji svijet. (Latinluk je dio Sarajeva koji se dužinski pruža od Latinije do Ćumurije mosta, ograđen cestom sa jedne i koritom Miljacke sa druge strane. Bošnjaci su tu pravili i za noćenja izdavali kuće, kao i magaze dubrovačkim trgovcima, za Bošnjake Latinima, koji su morali ostajati u gradu i skladištiti robu do njene prodaje. Zbog istine treba spomenuti činjenicu da su kasnije za Austrougarske u toj mahali stanovali i Dalmatinci (Škutori), inače do pojave turizma siromašni pečalbari, koji su popločali kamenom kompletne obale rijeke Miljacke. Vični kamenorezačkom zanatu, radili su na svim objektima, mostovima i putevima za čiju se izgradnju koristio taj materijal. Vremenom su kasnije Bošnjaci, pravoslavci i katolici seljaci, postepeno i postupno počeli silaziti sa okolnih planina i naseljavati se u te kuće veoma, veoma rijetko kupujući ih, najčešće stanujući u njima plaćajući kiriju. Državnim nacionalizacijama, redovno važećim samo za BiH u svim bivšim Jugoslavijama, preko noći su postajali, bez ikakve naknade, vlasnici otetih bošnjačkih stambenih jedinica kao i zemlje i onda uveliko pričali i pisali o svom od pamtivjeka dugom građanskom stažu i vlasništvu nad otetim dobrima).

Dvije svoje bosanske kuće Despini sinovi stavljaju pod isti krov, a dolazeća generacija unuka Jove na njima podiže sprat koji je čitav bio samo jedna velika soba. Interesantno je da se taj Jovo, sada po ocu Nikoli preziva Nikolić, a ne Ristić kao što se prezivala prethodna generacija. Znači od Riste Sljepčevića se (usvojena) djeca prezivaju Ristići, a od Ristića Nikolići. A u zagradi je svima ostalo ono napominjuće mamino, odnosno bakino pa prabakino (Despić). Sigurno je da je ta žena, za života, bila jako otresita i autoritativna osoba kada je njeno ime „preživjelo” toliko vrijeme isključivog patrijahrata i tek petoj generaciji postalo osnova za jedino prezime. Mora se priznati da bi tada sigurno, a i sada, bilo dosta neobično kuću nazvati ženskim imenom. U ovom slučaju bi značilo kazati da je kuća Despina, a zlobnici bi sigurno provocirali aludirajući na način kako se došlo do nje da je kuća, Despina. Uglavnom, ostalo je zapisano u dokumentima da su Jovi Nikoliću (Despiću) bogati sarajevski muslimanski trgovci u više navrata, samo na riječ, posuđivali ogromne sume novca da bi održao započetu trgovinu krznom kao porodičnu tradiciju. To je bila očita potvrda zakonitosti da preko noći, bez generacijskog iskustva u struci, nije bilo lahko ući u zanatskotrgovačke poslove. Obje kuće, koje su spojene činile prizemlje objekta, pripadale su tada jedinom, otomanskom stilu građenja jer je kultura stanovanja u gradovima, na Balkan i došla sa Osmanlijama. Jedina razlika u odnosu na muslimanske kuće bila je u tome što su katolici na zidu držali krst, a pravoslavci ikonu i kandilo. Ta činjenica sama po sebi govori da nikakve zasebnosti kulture stanovanja u tom vremenu, što se tiče Despića kuće, nije bilo, kako se uporno piše i govori. Prizemlje je bio istočna muslimanska, a sprat mnogo kasnije zapadna, austrougarska kultura stanovanja. 1869 godine je u iznajmljeni i po svojoj želji adaptiran i zajedno sa cjelom kućom proširen gornji dio Despića kuće, doselio Francuski konzul Moulin. Druga adaptacija 1879-1881 je realizovana opet po uputama francuskog konzula uključujući fasadu i građevinski objedinjene prateće objekte. Sve je urađeno u tada aktuelnom zapadnoevropskom stilu. Pet novopregrađenih prostorija na spratu opremljene su skupocjenim namještajem, čak i klavirom, a sve te stvari najvećim dijelom dovezene su direktno iz Pariza. To je ujedno bilo i ljubavno gnijezdo oženjog, ali u Bosni usamljenog francuskog diplomate i gospodina, čija supruga nije htjela da dođe sa djecom iz francuske metropole i živi u „divljini” Bosne. Kraj maloljetne Darinke, čukun unuke Despe i kćerke Maksima, Makse prezimena Nikolić, četvrtog i najpoznatijeg koljena sarajevskih u zagradi Despića, kojeg Bošnjaci u svom neznanju vlastite prošlosti glorifikujući nazivaju „legendarni Makso”, provede za njega sigurno lijepe godine. Po knjizi Martina Đurđevića „Memoari sa Balkana ” Francuz je na jednom od odlazaka kući ubijen najvjerovatnije iz koristoljublja kod mjesta Salanik. Treba naglašavati činjenicu da su hajduci hrišćani i uskoci katolici bili surovi drumski razbojnici tog vremena! Darinki za uspomenu u „zasluženo” vlasništvo osta sav namještaj uključujući i bračni krevet. Za nju kažu da se nikad nije udavala. Vjerovatno je ispravnije reći, nikad se nije vjenčavala.

”Legendarni” Makso

Maksim zvani hadži Makso (dva puta je išao na hadž u Jerusalim) i njegova brat Mihajlo zvani Mićo su četvrta generacija Despine loze, a druga prezimena Nikolić u tom stambenom objektu. Ovaj prvi je rođen kada je Sarajevo, kako Srbi kažu bilo Tursko, živio pod Austrougarskom, a umro za vladavine Kraljevine Jugoslavije 1926 godine. Do kraja života nije skinuo turski fes sa glave i volio je da ga zovu „babo.” (To mu je godilo sigurno zbog ono malo preostalih čukun dedinih gena u njemu) Takođe je zabranio testamentom da se na njegovoj sahrani i grobu jede i pije, kako to pravoslavci uobičajeno rade, što mu sunarodnici nikada nisu oprostili. Predpostavlja se da je sahranjen na groblju Koševo. Ostavio je poveći iznos novca da se podijeli sirotinji svih vjera, za njegovu dušu, naravno najviše srpskoj. Svoj biznis, trgovinu tada vrlo traženim i skupim krznom, razvio je povezujući proizvode orijenta, prije svega Stambola (ostvario je jake poslovne veze i ugled zahvaljujući svom značajnom učešću u vlasti bošnjačkog-muslimanskog Sarajeva) i kupce iz evropskih gradova od Ankone, Beča, Trsta do Marselja. To je najviše bio rezultat koristi od vanbračne zajednice pomenute maloljetne kćerke Darinke i nastavljenja vlastite političke aktivnosti, ovaj put u Austrougarskoj monarhiji. U liku i djelu ovog čovjeka kao i njegove porodice se lahko može prepoznati i ponovo potvrditi istinitost i tačnost definicije crnogorskog istoričara S. Živkovića da je:” Interes definicija srpskog etosa (načina života),” a i ona bošnjačka: „ Nevjeruj anam onome za stolom isto kao ni anam onome ispod stola, jer ti isto misle”! Evo zašto.

Biti haznadar (raspolagati blagajnom) carske hazne grada Sarajeva, bila je funkcija koja se u tom vremenu dodjeljivala samo jednom u životu i to na godinu dana, isključivo Bošnjacima muslimanima i to najuglednijim među njima. Ti ljudi su uživali poštovanje veće i od gradonačelnika. Čast da bude prvi i jedini haznadar u Sarajevu, kome Islam nije vjera, pripala je Maksimu Nikoliću (Despiću). I ne samo to. Prilikom njegovog službovanja, napravljen je presedan i prekršeno strogo poštovano pravilo obavezne smjene. Tako su Bošnjaci omogućili Maksimu Nikoliću (Despiću) da obnovi mandat i ponovo, još godinu dana raspolaže ogromnim sredstvima tada jako bogatog glavnog grada Bosne. Normalno da je, pored ugleda i svih pripadajućih privilegija za taj posao, bio i izuzetno dobro plaćen. Izabran je takođe 1873 godine da na čelu sa još četvoricom pravoslavaca zastupa svoju opštinu pred „turskim” vlastima. Znači da bude narodni poslanik! Ništa mu to nije smetalo da po dolasku Austrougarske 1878, kao prvi ispred odbora za doček, izađe pred njene najveće oficire i u ime građana Sarajeva Bošnjaka pravoslavne i katoličke vjere poželi im dobrodošlicu i pročita, vjerovatno davno pripremljeni svoj tekst o kršćanskoj radosti i zahvalnosti monarhiji na oslobođenju od „tiranske” islamske vlasti propadajuće otomanske imperije. A znao je, morao je znati da su u isto vrijeme dok je on čitao govor dobrodošlice okupatorima, od strane istih streljani i vješani najugledniji Bošnjaci, poput Muhameda Hadžijamakovića i Abdulaha efendija Kaukčije vođa otpora aneksiji. „Njegovi” dojučerašnji prijatelji i komšije, ljudi sa kojima je dugo skupa upravljao Šeherom su ubijani, ubijane su njihove žene i djeca, sarajevskim sokacima su još tekli potoci vrele ljudske krvi Maksinih sugrađana, a on se već dodvoravao novoj vlasti. I ti zločini su vršeni pod srpskom komandom. Svetozar Bojević – Bojna austrougarski ferdmaršal, Srbin, istakao se tokom austrijske okupacije Bosne, a naročito pri zauzimanju Sarajeva. Odmah po formiranju nove vlasti u kojoj opet dominira uobičajeno podanički Srbin, ovaj put Emaunel Cvjetičanin, glavni organizator žandarmerije u Sarajevu i prvi ađutant cara Franca Jozefa. (Podatke objavio srbijanski list „Blic” 23. 6. 2013 godine vjerovatno u sklopu kampanje dodvoravanja i nastojanja ulaska Srbije u EU). Treba li napominjati da je glavnokomandujući okupatorske vojske bio Hrvat Josip Filipović. Dakle, već tada je utemeljena S-H koalicija na štetu Bosne i Bošnjaka muslimana. Hadži Makso 1878 godine putuje u Beč i Peštu kao član Poklonstva deputacije koja je imala za cilj da caru Franji Josifu „izrazi narodnu blagodarnost za oslobođenje, a s tijem i vjernost podajničastva” (podaništva, poslušnosti, pokornosti). O tom događaju svjedoči i muzejski eksponat, pozlaćena „doza-bombonijera”, lični dar Maksi od „njegovog” novog cara. Poslije ovih činjenica srpski biografi napišu rečenicu: „Angažovanje u gradskoj upravi (1878 – 1884.) nije spriječilo Despiće da zajedno sa svojim istomišljenicima iz srpskog i muslimanskog stanovništva vrše agitaciju protiv okupacije Bosne i Hercegovine!?” Uzimajući u obzir dotadašnje ponašanje i licemjeran karakter dotičnog, a i naroda kome pripada, ovo bi mogla biti istina. Osta zabilježeno i njegovo prijateljstvo i druženje sa tadašnjim gradonačelnikom Sarajeva i kulturnim radnikom Mehmed-begom Kapetanovićem Ljubušakom. Ovaj ahbabluk je još jedan u moru dokaza da Bošnjacima naivnosti nikada nije falilo. Po isteku mandata gradskog vijećnika, kao da to nije bitno, vajni biografi spomenuše samo da je vodio i Resor duvanske proizvodnje. Drugim riječima govoreći, bio je ministar tada jedne od najprofitabilnijih poljoprivrednih grana. Šverc duhanom u to vrijeme bi unosan biznis koji je sankcionisan od države kao što je naprimjer trgovina drogom danas.To je za vlastodršce bila izuzetno vrijedna i odgovorna djelatnost. Još od vremena „turske” vlasti njegova kuća postaje sastajalište evropskih diplomatskih predstavnika, kao i njihovih dama i priležnica. Svi evropski konzuli tog vremena, engleski Holmes, talijanski Durando, njemački Blau, austrijski Hass i pomenuti Francuz su bili smješteni isljučivo po kršćanskim kućama! Mjesto zajedničkog provoda i okupljanja, zbog prostornosti i lokacije, bi Despića kuća. U desnom dijelu prizemlja gdje se nalazila najveća prostorija građevine, u stvari bivša druga kuća, redovno se pođoše, po ugledu na tadašnju Evropu, od 1870 godine održavati pozorišne predstave. Engleski konzul je obezbijedio kulise na kojima je bio lik Viljema Tela i glumce, a igrane su samo kraće drame i vesele igre na tada prestižnom francuskom jeziku. Često se svirala i vojnička muzika. U organizaciji tih događanja je kao fizička radna snaga uvijek bio prisutan Maksin brat Mićo. Ta druženja inostranih zvanica završavala su se plesom i obaveznom velikom gozbom koja je počinjala, sigurno iz nekog razloga, tačno u ponoć. Ovaj momenat malo asocira na vampire i vještice. Skupocjeni, neki kažu zlatni, escajg „donirao” je austrijski konzul pa se kasnije u narodu govorilo, pošto je isti „slučajno zadržan” u kući i po odlasku stranaca da: „Despići jedu zlatnim kašikama” Služeni su najčešće talijanski i orijentalni kulinarski specijaliteti, a ispijano francusko vino i šampanjac. Tad je i sprat Despića kuće korišten u „punom kapacitetu.” Po završetku tih čestih „kulturnih” druženja, teško onom građaninu Sarajeva koji bi se nađi na sarajevskim ulicama ranih jutarnjih sati, pred u trk natjeranim konjima kočija obijesnih diplomata i njihove vinom „razdragane” ženske pratnje. Eto dokaza da se historija ponavlja, mi danas bježimo ispred njihovih džipova sa plavim tablicama. Evo citirane još jedne velike sličnosti sa današnjicom:” Konzuli su igrali veliku ulogu u upravi, za svaku bi malenkost letili u konak i pritisak činili na valiju da čini ovo ili ono.” Razlika je samo što naše današnje „valije” idu na noge njima. Za sve ovo naprijed opisano i napisano, a vezano za dešavanja kroz Despića kuću u narodu postoji jedna jako slikovita riječ, „kupleraj”, evropski rečeno „bordel”, a u prijevodu, javna kuća. Uzalud su se Bošnjaci žalili Valiji na uznemiravanje i buku, pogotovo što pravoslavci u tom kvartu otvoriše u to vrijeme šest kafana. U njima se galamilo, svađalo i tuklo do nekih doba noći, a okolne mahale su od Latinluka dijelili sa tri strane samo sokaci. Međutim, uticaj Carigrada je kopnio. Tako je započela europizacija Sarajeva pa poslije i cijele Bosne pod nadzorom tadašnje verzije i prethodnice sadašnjeg OHR-a. Interesantno je napomenuti da je Makso Nikolić (Despić) od devedesete godine života u strahu od smrti svoju životnu dob počeo računati unazad. Tako je po njegovoj računici umro u osamdeset četvrtoj godini, a u stvari mu je bila devedeset šesta. Velike svađe sa suprugom su nastale kada je od komšije stolara Novakovića naručio mrtvački sanduk po svojoj mjeri (od obične nerendisane jelove daske) i stavio ga pod minder.

Utemeljitelj prostitucije u Sarajevu

Po svim zakonima civilizovanog svijeta za ono što je počeo činiti sa, pitanje je da li i četrnaestogodišnjom ili još mlađom, Darinkom i nastavio tim putem do i poslije njenog punoljetstva, Francuski konzul bi bio osuđen kao pedofil. Makso i Zlata, roditelji malodobne kćerke zbog njihovog pristanka na ovu nedozvoljenu vanbračnu zajednicu, morali bi odgovarati pred zakonom zbog navođenja maloljetne osobe na amoral. Međutim, to se nije desilo, a i danas se vješto kriju te činjenice. Čak šta više poručuje se građanima glavnog grada ove države da su dužnici „babe Makse” sa posebnim naglaskom na ono „Srbina” jer je on zaslužan za prve pozorišne predstave na Balkanu. On jeste zaslužan, ali za početak prostitucije u Sarajevu, uključujući i maloljetničku. Njegova kćerka je bila pravoslavna Lolita prije prave Lolite, stim što se njena neprirodna seksualna veza nije morala kriti. Aminovali su je i štitili njeni roditelji. Za interes su Despini potomci ponovo prodali svoju čast, ali i dostojanstvo jedine kćerke pod vlastitim kućnim krovom. Od prodaje „svog” namještaja i pratećih predmeta državi, Darinka je živila do svoje smrti 1954 godine. Bračni krevet dovezen direktno iz Pariza zajedno sa pripadajućom mu rezbarenom komodom je završio kao njen poklon crkvi Svetog Arhangela u Sarajevu, najvjerovatnije zbog umirivanja vlastite savjest, ali i njegove veličine. U stan gdje je preselila, dobijen od gradske uprave u zamjenu za njen dio vlasništva kuće, nije mogao stati. E šta će taj ogromni krevet popovima, ne zna se. U stvari, poslije afere „Kačavenda,” zna se.

Brat Pero, naravno kao i Darinka su u stvari prvi, a i posljednji stanari te kuće koji su nosili prezime Despić, a da im je ono bilo jedino i nije se nalazil u zagradi. A kako je počelo, tako je i završilo. Despa kuću zaslužila, a Darinka je kao neuslovnu za stanovanje razdužila. Pero je raskućio prizemlje, a Darinka sprat. Posvađani oko naslijeđa ucjenjivali su jedni drugo i zato se nisu mogli usaglasiti oko prodaje u međuvremenu već uveliko trošne kuće. O tome Vilma Niškanović u svom naučnom radu pisanom 1990 godine koji se nalazi se u muzeju grada Sarajeva piše ovako: „Očigledno je da je porodica Despić imala nameru da proda porodičnu kuću u Sarajevu kao i deo pokućstva iz nje. Predpostavljam da je došlo do nesporazuma oko nasledstva Pere Despića i Njegove sestre Darinke Despić. Sestra Darinka je ostala da živi i dalje u porodičnoj kući koristeći pet prostorija na spratu i kompletno pokućstvo koje je bilo u njima. Nesporno je da je Darinka bila vlasnik pokretnina koje su se nalazile u ovih pet soba! “

Od 1927 do 1969 Pero i njegova porodica su u Beč odnijeli znatan dio pokućstva kao što su persijski tepisi, bosanski i anadolski ćilimi, brokatni jastuci, prekrivači za sećije, posteljine. Osim toga i umjetničke slike, ikonu, srebrninu, dva jako vrijedna japanska noža, kao i kompletan ogroman pribor za jelo „Solincen grad” i još dosta toga.U muzeju grada Sarajeva se nalazi 289 predmeta, ikona, umjetničkih slika i uramljenih fotografija koje je Darinka većinom prodala, a nešto malo od toga što nije imalo neku vrijednost i poklonila. Za namještaj francuskog porijekla kao što francusko ogledalo, francuski ormar ukrašen intarlijem i mermernom pločom ili „astal” od mahagonija na rasklapanje za dvadeset četiri osobe pa francuske pletene stolice objašnjenje je da je to babo Makso kupio od Francuza. Jeste Makso to na neki način kupio, ali kako je platio? Stvari koje nije mogao odnijeti Pero je naredio da se samo javno prodaju kako njegova sestra Darinka ne bi imala priliku da preko prijatelja kupi ono što ona želi. 1969 godine Perini nasljednici poklanjaju svoju polovinu već odavno za stanovanje neuslovne kuće Skupštini grada Sarajeva, ali pod uslovom da im se pokretni materijal (namještaj, pokućstvo i ostalo koji su već uveliko bili muzejski eksponati) pošalje u Belgiju što nije bilo moguće učiniti jer su ti predmeti skupo otkupljivani tokom četrdeset godina unazad. Njihova cijena je tada već nekoliko puta bila veća od cijene Perinog dijela ruševnog objekta. I pored svega što se dešavalo pa i te nepoštene ucjene, sporednoj ulici do kuće gradski oci dadoše ime po Despićima. A koliko je zaslužnih građana Sarajeva kroz prohujalo vrijeme stotinama puta više zavrijedilo da ona nosi njihovo ime. Eto, ulice šehida Kaukčije Abdullah efendije u Sarajevu više nepostoji.

Na dodjeli nagrade „ Ishak beg Isaković” manifestacije koja je inače privatno vlasništvo jednog lica, a finansira se društvenim novcem, održanoj 5. IX ove 2013 godine voditelj programa inače direktor zeničkog pozorišta, Hazim Begagić, poruči nam da su Despići, nije rekao Ristići i Nikolići, podrazumijeva se da je mislio na Maksu, zadužili grad Sarajevo kao preteča njegovog sadašnjeg pozorišta. E dabogda ga više niko tako ne zadužio kao taj licemjer. Ove godine vlasnik organizovanja tog događaja, između ostalih, nagradu dodijeli Zdravku Ćoliću, a prošle je lauret bio Goran Bregović. Po tom redoslijedu iduće godine će nagrađen biti Nemanja Kusturica pa zatim Nenad Nele Karajlić. Tako će se grad Sarajevo odužiti najvećim pobjeguljama u Srbiju, agresorsku zemlju, ovoj četvorici svojih nekadašnjih građana koje je Šeher afirmisao, a kao gotove proizvode, njihovom voljom, preuzeo Beograd. Prstom oni nisu mrdnuli da na bilo kakav način pomognu svom rodnom gradu, a odmagali sigurno jesu kao i Makso 1878 godine. Dok je glavni grad BiH krvario i svakodnevno bio ponovo ubijan ovaj put od 92-95 godine oni su po Srbiji „pevali” i svirali, zabavljali i odmarali od pljački, silovanja i klanja umorne srpske vojnike. Na ovakav način se šalje slijedeća poruka mladima naše domovine, onima koji dolaze:” Kada ponovo neko napadne ovaj grad i ovu državu vi se pridružite agresoru kao što učini Makso ili bježite u agresorsku zemlju kao što uradiše između mnogih i ova četvorica. Doći će kasnije vrijeme da ćete biti cjenjeni i nagrađeni za svoju izdaju, a to će se sigurno brzo desiti, istog časa kada bosanski šehidi i gazije budu zaboravljeni. Predlažem vlasniku te nagrade zvučnog imena, a nikakve vrijednosti da poslije Kusturice i Neleta znači za dvije, tri godine, lauret bude posthumno Maksim (Makso) Nikolić u zagradi Despić. Stvarno mu se treba odužiti, a dodjelu priznanja ubuduće organizovati u bilo kojem drugom gradu BiH jer Sarajevo sa ovom nagradom na ovakav način nema više ama baš ništa.

P.S. Možda bi zbog ravnopravne polne zastupljenosti, po istom osnovu, što prije trebala biti nagrađena i Despa koja nema djevojačkog prezimena, ali zato od jednog muža ima dva, Sljepčević i Ristić, a poslije nje Neda Ukraden. Ova druga je već vlasnica 6. aprilske nagrade grada Sarajeva pa bi ova došla nekako u kontinuitetu.