Piše: Abdusamed Nasuf Bušalić
Uzvišeni Allah objavio je: ”O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!” (El-Ma'ida, 8.)
Ebu Zerr, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prenoseći to od svog Gospodara rekao: “O robovi Moji, zaista sam Sebi zabranio nepravdu i učinio sam je među vama zabranjenom, pa nemojte jedni drugima nepravdu činiti!” (Muslim)
Nepravda učinjena jednom čovjeku, ma koliko se činila neznatnom, nije izoliran ni beznačajan događaj, već poremećaj koji narušava ravnotežu pravde. A upravo je pravda temelj na kojem počivaju narodi i društva i na kojem opstoje nebesa i Zemlja. Društvo ne propada preko noći; ono se polahko urušava upravo iz jedne tačke: kada se prema pojedincu učini nepravda, a kolektivna savjest nijemo pređe preko nje.
Pojedinačan slučaj ili vrata propasti?
Nepravda najčešće dolazi kao pojedinačan slučaj: službenik koji je ponižen, mislilac koji je gurnut na marginu, muslimanka izložena nasilju zbog hidžaba, islamski učenjak i daija proganjan zbog stava i istine koju hrabro iznosi ili mladi stručnjak kojem je uskraćeno pravo jer nije imao ”prave veze”.
Međutim, takvi slučajevi rijetko su samo lične tragedije pojedinaca. Oni su pokazatelj dubljeg poremećaja u moralnom i društvenom poretku, znak da je pravda počela gubiti svoje mjesto u zajednici.
Kada društvo postane ravnodušno prema nepravdi koja pogađa jednog čovjeka, ono istovremeno otvara vrata nepravdi koja će sutra pogoditi mnoge. Jer nepravda ne ostaje zatvorena u krugu pojedinca; ona prelazi granice ličnog i ulazi u svijest društva. I tamo ostavlja razornu poruku: da pravda nije zagarantirana, da dostojanstvo nije zaštićeno, da čovjek može biti lišen dostojanstva bez posljedica. A to je prvi korak u rušenju svakog civilizacijskog projekta. Nepravda prema pojedincu ne iscrpljuje se u povredi njegovih prava, već proizvodi posljedice koje daleko nadilaze njegovu ličnu sudbinu.
Kada se učenjaci zatvaraju, a mislioci i politički protivnici progone samo zato što drugačije misle, ne guše se samo pojedinci, već se sužava prostor slobodne misli, dijaloga i društvene obnove. Kada se marginalizira čovjek od principa, slabi moralni autoritet koji je mogao stati u zaštitu pravde i općeg dobra. Kada nepravda uguši potencijal nadarenog i čestitog mladića i djevojke, društvo ne gubi samo jednog pojedinca, već ostaje uskraćeno za energiju, stvaralaštvo i potencijal koji su mogli oblikovati njegovu budućnost.
Zbog toga svaka nepravda prema pojedincu istovremeno predstavlja i gubitak za cijelu zajednicu. Društva, međutim, tu istinu najčešće spoznaju tek onda kada postane očito da su izgubila ljude koji su mogli biti njihova savjest, njihovi reformatori i nosioci njihovog preporoda.
Najopasniji aspekt nepravde nije samo u njenom neposrednom činu, već u narativu koji ona postepeno uspostavlja – da onaj ko ima moć može zaobići zakon, da pravda nije mjerilo i da je šutnja sigurniji izbor od svjedočenja.
Kada se takav obrazac ukorijeni, on ne ostaje ograničen na pojedinačne slučajeve, već počinje oblikovati ukupnu svijest društva, čineći ga ranjivim iznutra kroz korupciju i izvana kroz potčinjavanje.
Nepravda proizvodi atmosferu straha
Narod koji jednom prihvati nepravdu kao nešto ”što se dešava”, neminovno otvara prostor za njeno širenje, sve dok ona ne preraste iz izuzetka u pravilo, a potom u sistem. U takvom ambijentu nepravda proizvodi atmosferu straha, a strah postaje jedna od najdjelotvornijih prepreka civilizacijskom razvoju, jer nijedna civilizacija ne nastaje niti opstaje u okruženju u kojem dominira nesigurnost i strah.
Uplašen um ne stvara, a uplašena ruka ne gradi; društvo u kojem pojedinci, mislioci, učenjaci i mladi žive s trajnim pitanjem ”hoću li ja biti sljedeći?” postepeno gubi svoju kreativnu i moralnu energiju. Svaka nepravda koja ostane bez odgovora polahko mijenja pravila igre. U tišini se rađa novo shvatanje: da je moć iznad zakona, da je istina relativna, a da je šutnja najracionalniji oblik preživljavanja.
Nepravda postupno preoblikuje društveni poredak, stvarajući prostor u kojem se potiskuju pošteni i principijelni ljudi, a afirmiraju oni koji se lahko prilagođavaju svakoj strukturi moći. Prvi na udaru takvog poretka su oni koji ne pristaju na šutnju, koji insistiraju na odgovornosti i koji svojim djelovanjem narušavaju komfor neodgovornosti. Oni bivaju ili marginalizirani, ili diskreditirani, ili institucionalno onemogućeni, čime se društvo postepeno prazni od moralno i intelektualno dosljednih pojedinaca.
U takvom vakuumu napreduju oportunisti, formalisti, ulizice i interesno orijentirani akteri, pa se karakter zajednice postupno mijenja iznutra: od sistema u kojem su nosioci javnog života bili ljudi znanja, integriteta i vizije, prema sistemu u kojem dominiraju oni koji se najbolje snalaze unutar svake strukture moći, bez obzira na njenu vrijednosnu ili stručnu sadržinu.
Tako, naprimjer, slučajevi montiranih sudskih procesa i političko-institucionalnih odluka, poput slučaja Fadila Novalića, u javnosti su otvorili snažne rasprave o odnosu pravde, odgovornosti i političkog konteksta. Kada se takvi procesi povežu s paralelnim pojavama u kojima se upravljačke pozicije u ključnim resorima ekonomije, industrije i prirodnih resursa dodjeljuju po stranačkoj liniji, a ne po stručnoj kompetenciji, tada se dodatno učvršćuje uvjerenje da stručnost i odgovornost nisu presudni kriteriji, nego politička ili interesna podobnost.
Sličan obrazac može se prepoznati i u oblasti obrazovanja, gdje se posljedice neuređenog sistema najdirektnije reflektiraju na kvalitet znanja i društvenu mobilnost. Afere vezane za pojedine privatne visokoškolske ustanove – ovih dana aktuelna je afera vezana za Univerzitet ”Kallos” – koje su posljednjih godina predmet institucionalnih i parlamentarnih rasprava, otvaraju pitanje inflacije akademskih zvanja i erozije kriterija znanja.
Kada se diploma odvoji od stvarnog znanja i pretvori u formalnu potvrdu koja ne mora nužno odražavati kompetenciju, tada se urušava jedan od temeljnih stubova svakog društva, princip da znanje nosi težinu odgovornosti i sposobnosti.
Ako se tome dodaju i političke prakse u kojima se brojevi, potpisi i procedure koriste kao sredstvo stvaranja privida legitimnosti – kao u slučaju Rame Isaka i njegove političke stranke – postaje jasno da nepravda ne djeluje samo kroz otvorenu represiju, nego i kroz sistemsko iskrivljavanje istine. Posljedica svega toga jeste postepeno, ali trajno pomjeranje društva od stvarnog znanja, odgovornosti i integriteta ka formi bez sadržaja i moći bez morala.
Na kraju, može se zaključiti da nepravda prema pojedincu nikada nije samo lični događaj niti izolirana epizoda društvene stvarnosti. Ona je moralni signal i jasan pokazatelj stanja jedne zajednice i njenog odnosa prema pravdi.
Veliki narodi se, naime, ne mjere snagom svojih institucija, veličinom sistema ili materijalnim dostignućima, nego sposobnošću da zaštite onoga koji je najranjiviji među njima. Jer ako ne mogu zaštititi pojedinca, kako će zaštititi društvo? Ako šute na malu nepravdu, šta će učiniti pred velikom? Upravo tu se otkriva moralni plafon jednog naroda: u njegovoj reakciji na ono što je naizgled sitno, ali suštinski presudno.
Zato je nepravda prema pojedincu test savjesti i pokazatelj budućnosti. Narod koji nepravdu prepoznaje i ispravlja, pa makar se radilo o nepoznatom čovjeku, jeste narod koji gradi moralnu sadašnjost i snažnu budućnost.
A narod koji ignoriše vapaj jednog od svojih ljudi, ma ko on bio, uskoro će čuti vapaj historije dok bilježi njegov pad.
