Dijagnoza imama Ebu Hamida el-Gazalija o bolestima islamskog društva

358

Piše: dr. Muhamed el-Sallabi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

 Imam Ebu Hamid el-Gazali dijagnosticirao je bolesti islamskog društva/zajednice u skladu sa svojim razmišljanjima i percepcijama u nekoliko tačaka, od kojih ćemo spomenuti dvije:

Profanizacija časne misije islamskog učenjaka 

El-Gazali se na mnogim mjestima usredotočio na kritiziranje učenjaka koji se povezuju sa vjerom (kojima se ukazuje posebno poštovanje jer su se posvetili izučavanju i tumačenju Kur'ana i Sunneta), a oni su zapravo učenjaci dunjaluka (tj. oni zloupotrebljavaju vjeru i vjersko znanje i koriste ga za stjecanje ovosvjetskih blagodati), i oni snose veliku odgovornost za kvarenje kraljeva i vladara, kao i za kvarenje običnih muslimanskih masa. 

Kada se to desi, veli El-Gazali, onda teške i smrtonosne bolesti ostanu bez ljekara, a ljekari su, u ovom slučaju, islamski učenjaci, ali su se i oni sami teško razboljeli, tako da bolesnike nema ko liječiti.

Zatim je govorio o onome u šta su islamski učenjaci, imami i daije upali u smislu traženja prestiža i vođstva, stjecanja naklonosti kod vladara i političara, ispraznih i žestokih rasprava, zadovoljavanja sekundarnim pravnim (fikhskim) pitanjima i presudama, zapostavljajući znanje o Ahiretu i čišćenju i usavršavanju duše.

O tome je imam El-Gazali, rekao: ”Islamski učenjaci su vodiči na putu, jer su oni nasljednici Allahovih poslanika, ali su oni, nažalost, zapostavili svoju primarnu ulogu. Većinu njih je šejtan obmanuo i zaveo, osjetili su se neovisnim, pa su se osilili, i svaki od njih je zauzet svojom vlastitom srećom i probitkom. Kod njih je dobro postalo zlo, a zlo je postalo dobro, tako da se istinska nauka o vjeri izgubila, a znakovi upute postali su nejasni i skriveni. Oni su uspjeli uvjeriti ljude da ne postoji drugo znanje osim pravnih decizija i fetvi koje kadije koriste prilikom rješavanja sporova među ljudima, ili rasprave koju koristi onaj koji se želi pohvaliti svojim znanjem i kojem je cilj da pobijedi svoje oponente, ili kitnjastog govora kojim daija i vaiz pridobijaju obični puk. A što se tiče znanja o ahiretskom putu, kojim su hodili naši dobri i pobožni prethodnici, a koji je Svemogući Allah u Svojoj Knjizi nazvao: razumijevanjem (fikh), mudrošću (hikmet), znanjem (‘ilm), svjetlom (nûr) i razboritošću (rušd), ono je ostalo savijeno u svicima i zaboraveljeno.”

El-Gazali vjeruje da glavna krivica za ovu sistemsku korupciju, slabost vjere i moralnu dekadenciju, pada na islamske učenjake, vaize i daije, jer oni su ”sol” ummeta, i ako se sol pokvari, pa ko će je onda popraviti?

El-Gazali također vraća iskvarenost i korupciju vladara na slabost učenjaka i njihov nemar prema njihovoj zadaći i časnoj misiji. On kaže: ”Narod se pokvari zbog pokvarenosti vladara, a vladari se pokvare zbog pokvarenosti islamskih učenjaka, i da nije loših sudija i loših učenjaka, smanjila bi se pokvarenost vladara, iz straha da ne budu odbačeni.” 

Imam El-Gazali krivi učenjake za njihovo zanemarivanje obaveze naređivanja dobra i odvraćanja od zla, te riječ istine pred nepravednim vladarom ili sultanom. On to objašnjava time što je ulema olahko upadala u mrežu (zamku) vladara zbog svoje ljubavi prema ovome svijetu i želje za prestižom i ugledom.

El-Gazali je primijetio – provodeći dugo vremena u poučavanju islamskih nauka i živeći među učenjacima, tako da je dobro poznavao njihove biografije – ”da su učenjaci zaokupili ljude parcijalnim pravnim (fikhskim) temama i pitanjima oko kojih je postajalo razilaženje i neslaganje kod islamskih učenjaka, tako da su učenjaci i studenti islamskih nauka zapostavili druga korisna znanja,  a pogotovo znanje o tome kako očistiti i popraviti stanje svoje duše i postići sreću ovoga i budućeg svijeta.” 

Profanizacija ulemanske misije, odnosno kvarenje islamske uleme i širenje vjerskog formalizma u islamskom društvo imali su svoje negativne implikacije, među kojima je imam El-Gazali posebno izdvojio sljedeće: 

– Udaljavanje od suštinskih problema muslimanske zajednice i okupiranost marginalnim i beskorisnim pitanjima. 

– Mezhepska netrpeljivost i nestajanje naučnih vrlina. 

– Razbijanje jedinstva ummeta i pojava različitih skupina (džemata) i sekti.

– Širenje površne religioznosti i grupa koje su je predstavljale (kao što su neke kategorije učenjaka i pobožnjaka, neke sufijske grupe i određene kategorije bogataša.) 

Kritiziranje nepravednog vladara 

El-Gazalijeve kritike i savjeti nisu bili upućeni samo široj muslimanskoj javnosti, niti samo islamskim učenjacima, sufijama i sličnim skupinama, već i sultanima i njihovim ministrima,  onima u čijim su rukama uzde vlasti i koji su na sebe preuzeli brigu o muslimanima i njihovim poslovima.

Često je govorio: ”Preporod ummeta može se postići samo ako su dvije skupine ispravne i dobre: učenjaci i mislioci, te vladari i politički moćnici. Ako su ove dvije skupine dobre i ispravne, bit će dobar i narod.” Zatim je citirao izreku jednog od islamskih učenjaka: ”Kada bih posjedovao dovu za koju sigurno znam da će je Allah uslišati, ja bih je uputio za vladara, jer ako se popravi stanje vladara, popravit će se stanje mnogih ljudi.”

Ljude sprječavaju da daju savjete i govore istinu pred vladarem dvije stvari: strah i pohlepa, ali kod bogobojaznog čovjeka, pogotovo kod bogobojaznog učenjaka kakav je bio imam El-Gazali, nema takvog straha, niti pohlepe, jer se žeravica pohlepe i ljubavi prema imetku i ugledu ugasila u njegovom srcu nakon što je dunjaluk učinio mjestom putovanja, a ne mjestom trajnog prebivališta, i ćuprijom koja mu služi da pređe na drugu obalu, a ne da na njoj gradi svoj dom. 

Jedanput ga je posjetio halifin ministar u njegovoj kući, ukazujući mu na taj način poštovanje i priznanje njegovom položaju islamskog učenjaka, pa mu je imam El-Gazali rekao: ”Tebi se računa svaka sekunda tvog vremena, jer ti si poput nadničara koji radi za islamski ummet, pa, preče ti je da ispuniš svoj zadatak i obaviš posao kako treba, nego da mene posjećuješ.”

 El-Gazali je snagom svog izoštrenog duhovnog pogleda, kao i snagom svoje pronicljivosti i široke naobrazbe shvatio da je prvo što će se izgubiti od islama povezano s vlašću i politikom, te da je najistaknutija stvar u kojoj je vlast skrenula sa puta islama bila politika novca.

Zbog toga je žestoko kritizirao finansijsku politiku sultana, kao i islamske učenjake koji su bili česti gosti na sultanovom dvoru i koji su uzimali poklone od vladara, jer je većina njihovog novca stečena na nepravedan način, mitom i korupcijom.