Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah je u Kur'anu objavio: ”I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati, oni će što žele postići. I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kad su im već jasni dokazi došli, njih čeka patnja velika.” (Ali Imran, 104-105.)
Prije nekih desetak godina poznati saudijski alim i daija, šejh Ebu Jahja, analizirajući rezultate islamske da'we, između ostaloga, iznio je i ovu konstataciju: ”Meni se čini da je naša da'wa u posljednjih trideset godina postala reaktivna.” Mi bismo rekli da se na ovu šejhovu konstataciju ni danas nema šta dodati niti promijeniti osim broja godina, više nije trideset, već, na žalost, četrdeset godina reaktivne da'we. Jer, nije teško primijetiti da današnji muslimani, prije svega ulema i daije, troše ogromnu energiju u međusobnim raspravama i to o vjerskim pitanjima koja imaju sekundarni, a ne primarni značaj, kao i u preopširnim reagiranjima oponentima koji o tim pitanjima imaju drugačije mišljenje. I onaj ko, naprimjer, prati islamske internetske portale lahko će primjetiti da su te polemičke, da ne kažemo konfliktne, teme, među najčitanijim temama. Na osnovu toga stiče se dojam da mi imamo bolesnu potrebu za raspravom, ubjeđivanjem, dokazivanjem učenosti i uspostavljanjem imanske dijagnoze drugim muslimanima, posebno onima koji nisu naši istomišljenici po spomenutim pitanjima i koji ne pripadaju našem džematu i našoj ”odabranoj” skupini.
Da paradoks bude još veći, razilaženje islamskih učenjaka po tim pitanjima uglavnom datira od vremena ashaba, za koje svi tvrdimo da su najbolja i neponovljiva generacija, a sami uporno pokušavamo da ”popravimo” i učinimo jednoobraznim ono što ni njima nije pošlo za rukom, iako znamo da su oni mnogo bolje razumjeli vjeru od nas. Između ostalog, ashabi su shvatili da su razilaženja, osim ako se ne radi o temeljnim načelima islama, nužnost i da ona nipošto ne smiju dovesti do međusobne svađe, netrpeljivosti, mržnje, neprijateljstva, sektaštva, diskvalifikacije, i niko nema pravo da u pitanjima u kojima postoji razilaženje nekoga obavezuje na slijeđenje njegovog stava, kao što je rekao Sufjan Sevri: ”Ne postoji ni jedno pitanje oko kojeg su se islamski učenjaci razišli, a da sam ja svojim studentima branio da slijede bilo koje od tih mišljenja.”
Pustite ih, oni će se međusobno uništiti!
Neshvatljivo je da zbog neslaganja oko sekundarnih vjerskih pitanja muslimani mogu vrijeđati i omalovažavati jedni druge i uporno protežirati i smatrati ispravnim samo svoje mišljenje i svoj stav. Kao što je neshvatljiv nedostatak edeba i tolerancije prilikom raspravljanja, kao i nedostatak blagonaklonosti jednih prema drugima kao pripadnicima islama, pa ispada da nam je važnija pripadnost određenoj grupi ili džematu od pripadnosti islamu.
Mi znamo da nas naši dušmani kontinuirano napadaju i ubijaju upravo zbog temelja vjere, zbog pripadnosti islamu u osnovi, i kao da su oni bolje razumjeli temelje islamskog vjerovanja od nas samih. Kao što ih je bolje razumio onaj židov kod kojeg je došla grupa haridžija da traže halala, jer su bez pitanja pojeli nekoliko datula iz njegovog palmovika, a nakon što su ubili jednog muslimana koji je odbio prihvatiti njihovu tvrdnju da je Alija r.a. kao halifa muslimana počinio djelo nevjerstva i postao heretik. Pošto je židov gledao kako su oni ubili muslimana, na njihovo traženje halala za nekoliko datula, rekao im je: ”Kako ste samo jadni! Maloprije ste ubili pripadnika vaše vjere, a sad dolazite da zbog nekoliko bezvrijednih datula tražite halal od čovjeka koji nije pripadnik vaše vjere.”
Zatim, problem je u tome što su ta razilaženja, jalova raspravljanja i trošenje intelektualne energije, kočnica napretka muslimanske zajednice, što nam usporavaju hod ka istinskom progresu, sprječavaju nas od pozitivnih i društveno korisnih akcija, negativno utječu na naše međuljudske odnose i ne daju nam da stvorimo jedinstven front u radu za islam i prosperitet muslimana i cjelokupnog društva.
Mi moramo imati na umu da neprijatelji islama najviše nade polažu upravo u međumuslimansko razilaženje i nejedinstvo muslimanskog saffa. Nije džaba rečeno: ”Dok su muslimanski učenjaci raspravljali o tome može li se klanjati u staklenim mestvama, tatarske horde su osvojile Bagdad.” A na pitanje o pojavi selefijskih misionara u našem vremenu, jedan mađarski obavještajac je hladno i cinično odgovorio: ”Samo ih treba pustiti, oni će se sami međusobno uništiti.”
U čemu je onda problem i zašto se ponašamo suprotno islamskim principima koje propagiramo i u koje druge pozivamo? Voljeli bismo da nismo u pravu, ali se odgovor na ovo pitanje krije u hadisu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem je rekao: ”Među vas će se uvući bolest prijašnjih naroda: zavidnost i neprijateljstvo.” Bespredmetno je raspravljati o tome ima li kod nas ove bolesti ili nema, kad znamo da ima (samo što mi to često puta ne želimo priznati), kao što znamo da je ona bila prisutna i da je kočila napredak onih koji su nas pretekli u znanju i dobrim djelima. Na to aludiraju i riječi Ibn Abbasa: ”Uzmite znanje od svakog učenjaka, ali ne pridajite pažnju govoru učenjaka (fakiha) jednih o drugima, jer oni su ljubomorniji jedan na drugog od jaraca u zajedničkom toru.”
Islamski učenjak, Ibn Abdul-Berr je u svojoj knjizi ”Džamiu bejani-l-ilmi ve fadlihi”, naveo niz primjera teških uvreda koje su muslimani, pa čak alimi i najveći autoriteti upućivali jedni drugima, u trenucima srdžbe, a bogami i zavidnosti. Tako je velikan ovog ummeta, Imam Buharija zbog zavidnosti njegovih kolega, alima, bio potpuno odbačen, jer su oni govorili svojim studentima da se ne druže s njim i da ne slušaju njegova predavanja.
Naime, kako navodi Ibn Abdul-Berr, kada je Buharija došao u Nišapur, tamošnji učenjak Muhamed ibn Jahja je svoje studente podsticao da idu slušati Buharijina predavanja, ali nakon izvjesnog vremena njegov kružok je spao na nekoliko učenika, jer je većina išla slušati imama Buhariju, pa je onda Muhamed ibn Jahja zabranio svojim studentima da idu kod Buharije, rekavši im: ”Ko ode da sluša Buhariju mi ćemo ga smatrati nepovjerljivim, jer njegova predavanja ne sluša osim onaj ko slijedi njegov mezheb.” Zbog toga se Buharija morao vratiti u svoju rodnu Buharu.
Principi na kojima počiva zgrada islama
Koliko je bitno jedinstvo muslimana i ljubomorno čuvanje tog jedinstva, svjedoči i činjenica da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je njegova mubareć noga kročila na tlo Medine, uradio četiri stvari koje su zapravo četiri stuba na kojima počiva islamski ummet i islamska civilizacija.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najprije je pomirio dva, stotinama godina, zavađena plemena, Evs i Hazredž, želeći time ukazati na to da međuljudske veze u islamskom društvu moraju biti utemeljene na ljubavi, saradnji i jedinstvu. Jer, međusobno posvađani i razjedinjeni ljudi ne mogu donijeti ništa dobro svojoj zajednici i svojoj državi. Zatim je po istom principu pobratimio muhadžire iz Mekke i ensarije iz Medine, kako bi se praktično potvrdilo kur'ansko načelo: ”Zaista su vjernici braća!” Samo ujedinjena ljudska srca na vjeri u Allaha dž.š. mogla su kasnije donijeti napredak i prosperitet islamskoj državi i izgraditi veličanstveno zdanje islamske civilizacije. Osim toga, naredio je izgradnju mesdžida i izgradnju tržnice, upozorivši da muslimani moraju vladati i kontrolirati tržnicu (ekonomske tokove) i da je ne smiju prepustiti židovima.
Ja neću proliti muslimansku krv zbog vlasti!
Jedan od veličanstvenih primjera očuvanja muslimanskog jedinstva jeste i odustajanje od vlasti Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, unuka Hasana r.a. Naime, nakon ubistva četvrtog pravednog halife, Alije r.a., četrdesete godine po Hidžri, muslimani Iraka, Hidžaza i Džezire, za halifu su priznali njegovog sina Hasana r.a., dok su muslimani Šama za halifu priznali Muaviju r.a. To stanje je potrajalo sedam mjeseci, nakon čega je Hasan r.a. okupio vojsku koja je brojala između šezdeset i sedamdeset hiljada vojnika, i krenuo da se vojnički obračuna sa Muavijom i natjera ga da ga prizna za halifu. Muavija mu je izašao u susret, kako navodi Ibn Kesir u djelu El-bidaje ven-nihaje, sa četrdeset hiljada vojnika. I prije nego je došlo do sukoba Muavija r.a. je poslao dvojicu izaslanika Hasanu r.a. da mu ponude da odustane od vlasti i da vođstvo muslimana prepusti Muaviji, ukoliko ne želi da dođe do novog krvavog obračuna među muslimanima. Hasan r.a., iako je bio u pravu, prihvatio je tu ponudu, rekavši: ”Ja neću dozvoliti da zbog vlasti prolijem muslimansku krv. Čuo sam Ebu Bekra r.a. kada je rekao: ”Vidio sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na minberi, a njegov unuk Hasan je sjedio pored njega, pa bi se Poslanik a.s. nekad okrenuo prema nama, a nekada prema unuku, govoreći: ”Ovaj moj unuk je istinski gospodin i uglednik! Možda će on pomiriti dvije velike muslimanske skupine.” Ta godina se u povijesti islama naziva godina džemata (zajednice), ili okupljanje i ujedinjenje muslimana oko jednog halife.
Musliman je slab kad je sam, a jak kad je s džematom
Gdje je onda izlaz i šta je lijek za spomenute slabosti i bolesti i kako sačuvati muslimansko jedinstvo? Prvi i glavni lijek je u popravljanju našeg imanskog stanja i jačanju naše veze sa Allahom dž.š. Povećanje imana u srcu, kroz iskren ibadet i dobra djela, glavno je rješenje za mnoge probleme, jer se u imanskom ambijentu srca lahko odazivaju na poziv opraštanja, samilosti, savjetovanja, pomaganja, razumijevanja i sl. I obrnuto, kada oslabi iman ojača strast i ona dominira i upravlja nad ljudskom voljom.
Ljudska duša (nefs) teži svemu onome u čemu vidi neku korist koja će pojačati strast i učvrstiti u srcu pohlepu, nepravdu, škrtost, napad na tuđa prava. Nefs želi dominaciju nad drugima i mrzi da se bilo ko poredi s njim, i onda to porađa zavidnost i mržnju.
Kada je Ebu Bekr preuzeo hilafet, odredio je Omera r.a. za kadiju u Medini. Omer je cijelu godinu bio kadija, a nije imao ni jednu jedinu parnicu, pa je tražio od Ebu Bekra da ga razriješi dužnosti sudije. Onda mu je Ebu Bekr rekao: ”Je li to zbog težine kadiluka tražiš smjenu?” Omer je odgovorio: ”Ne, već nema potrebe biti kadija među vjernicima koji znaju svoja prava i ne traže više od toga, i koji znaju svoje obaveze i uredno ih izvršavaju. Svaki od njih želi svome bratu što i samom sebi. Ako je neko do njih odsutan pitaju za njega, ako je bolestan posjete ga, ako je siromašan oni ga pomažu, ako je potreban izađu mu u susret, ako ga snađe nevolja oni ga utješe. Vjera im je savjet, ahlak im je naređivanje dobra, a odvraćanje od zla, pa zbog čega onda da se parniče?!”
Ovaj primjer najbolje govori šta sve može učiniti iskrena vjera u Allaha i kakve pozitivne tragove ostavlja na srca ljudi i na međuljudske odnose.
Zatim, krajnje je vrijeme da se skinu džubeta i turbani ”svetosti” u koje su pojedine daije i alime zaogrnuli njihovi muridi i slijepi sljedbenici, kao da su oni bezgriješni. Moramo se osloboditi pristrasnosti u pogledu imena određenih ličnosti, i slijediti Kur'an i Sunnet, a ne pojedine ljude i našu strast.
Moramo biti spremni na opraštanje namjernih i nenamjernih grešaka i otvaranje nove stranice koja će biti u znaku lijepog mišljenja o braći, međusobnog uvažavanja i pomaganja u dobru, jer paradoksalno je da svakodnevno muslimanima vazimo o pokuđenosti zavidnosti, ogovaranja, oholosti i narcisoidnosti, kad smo sami do grla u tom glibu. I ono što je možda najvažnije, moramo u svakom trenutku biti spremni na oživljavanje džematskog rada i davanje prednosti njemu nad pojedinačnim i individualnim radom i aktivnostima. Jer, čovjek je malen i neznatan kad je sam, ali značajan i bitan kad je sa svojom braćom; slab je kad je sam, ali je jak kad je s džematom.
