Piše: Nebil ibn Abdulmedžid en-Nešmi
Preveo i preuredio: Semir Imamović
71. Praštanje drugima je visoka moralna osobina i njime se „zatvara“ slučaj između počinioca štete i oštećenog, i prestaje svako pravo na potraživanje obeštećenja, makar se radilo i o krvnom deliktu. Porodica ubijenog ima pravo na odmazdu, koja mora biti provedena u skladu sa propisima i od strane nadležnih sudskih instanci, ali ukoliko porodica ubijenog ili samo jedan član porodice, odustane od svog prava na odmazdu, i prihvati novčanu kompenzaciju (dija), svaki kasniji pokušaj samoinicijativnog „izvršenja pravde“, tretirat će se kao krivično dijelo, a njegovog počinioca, na onome svijetu, čeka bolna kazna. Kaže Uzvišeni: „O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan – za slobodna, i rob – za roba, i žena – za ženu. A onaj kome rod ubijenog oprosti, neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrati. To je olakšanje od Gospodara vašeg, i milost. A ko nasilje izvrši i poslije toga, njega bolna patnja čeka.” (El-Bekare, 178)
72. Svijest o univerzalnosti šerijatskih zaduženja/obligacija olakšava njihovo izvršenje i čini ih prijemčivijim ljudskoj duši. Jedno od tih zaduženja je svakako post (es-savm), koji iziskuje maksimum tijelesnog, umnog i duhovnog ustezanja. Da bi islamskom ummetu, kao kruni svih ummeta, olakšao obavezu posta, Allah, dželle šanuhu, ga podsjeća da je on bio propisan i prijašnjim narodima i da su gotovo sve generacije muslimana, od Adema do Muhameda, aljehimas-selam, učestvovale u ovoj obavezi. „O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.” (El-Bekare, 183)
73. Što je čovjek svjesniji Božije blizine i sveprisutnosti (Svojim znanjem), njegov glas će biti tiši, njegovo tijelo skrušenije i predanije, njegovo srce iskrenije i otvorenije, i osjećat će sve veći prezir prema posredništvu i posrednicima. Allah, dželle šanuhu, je bliži svojim robovima nego što to oni mogu i zamisliti. Kada mu se moliš i kad od Njega tražiš, znaj da se ne obraćaš nekome dalekom, tuđem i stranom, nego nekome ko ti je bliži od žile kucavice. Kaže Uzvišeni: „A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu.” (El-Bekare, 186) Žalosno je vidjeti ljude kako se, za svoje potrebe i želje, mole onima koji niti ih čuju, niti ih vide, niti im mogu koristiti niti od njih štetu otkloniti, niti bilo šta posjeduju, a okreću svoja srca od Onoga Koji im je blizu, raduje se njihovim molbama i traženjima, i u Čijim rukama su riznice nebesa i zemlje.
74. Približavanje grijehu je grijeh, na što nedvosmisleno upozoravaju riječi Uzvišenog: „To su Allahove granice, i ne približujte im se! Eto tako Allah objašnjava ljudima propise Svoje da bi se onoga što im je zabranjeno klonili.” (El-Bekare, 187)
75. Pitanje učenih i stručnih ljudi ključ je svakog znanja, čak i onda kada mislimo da je stvar očigledna i jasna. Ashabi, radijallahu anhum, postigli su ono što su postigli na polju nauke, između ostalog i zbog toga što su svog učitelja, koji je bez sumnje bio najučeniji i najstručniji da dâ odgovor ne njihove dileme i nedoumice, Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pitali o malim i velikim stvarima, čak su željno iščekivali da se pojavi kakav beduin iz pustinje i postavi mu neko pitanje. To im je predstavljalo posebno zadovoljstvo. Jedno od pitanja koje su postavili Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bilo je pitanje o „mlađacima“, a dobili su sljedeći odgovor: „Pitaju te o mlađacima. Reci: ”Oni su ljudima oznake o vremenu i za hadžiluk.” Ne iskazuje se čestitost u tome da sa stražnje strane u kuće ulazite, nego je čestitost u tome da se Allaha bojite. U kuće na vrata njihova ulazite i Allaha se bojte da biste postigli ono što želite.” (El-Bekare, 189)
76. Nasilje prema bilo kome i u bilo kojoj formi, bilo ono fizičko ili verbalno, je neprihvatljivo i smatra se zločinom i velikim grijehom. Allah, dželle šanuhu, traži od vjernika da se zalažu i bore na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv njih, ali im strogo zabranjuje da budu nepravedni i da prelaze granice dozvoljenog, kako ne bi bili od „mu‘tedina“ – onih koji nasilje i smutnju čine: „I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali nasilje ne činite (ne prelazite granice)! – Allah, doista, ne voli one koji nasilje čine.” (El-Bekare, 190)
77. (Fizičko) ubistvo, na pravdi Boga, je odvratni zločin, kojem se protivi Božija objava i zdrav ljudski razum, a od kojeg može biti odvratnije i brutalnije samo „ubistvo duše“/“moralno ubistvo“, a ono se ostvaruje „saddom“ – odvraćanjem od Allahovog puta i „men‘om“ – zabranom izvršavanja vjerskih propisa. Uzvišeni je zlostavljanje i sprečavanje vjernika (el-fitne) u obožavanju Allaha, dželle šanuhu, i izvršavanju Njegovih propisa proglasio većim grijehom od ubistva (el-katl), a moralnog ubicu (el-fatin) većim griješnikom od fizičkog ubice (el-katil). Kaže Uzvišeni: „I napadajte takve gdje god ih sretnete i progonite ih odande odakle su oni vas prognali. A zlostavljanje je teže od ubijanja! I ne borite se protiv njih kod Časnoga hrama, dok vas oni tu ne napadnu.” (El-Bekare, 191)
78. Snabdijevanje dunjalučkom/egzistencijalnom opskrbom je poželjno i dobro, ali ona ne smije biti važnija od „prave“ i „najbolje“ opskrbe/poputnine, za ovaj i budući svijet, a ona je „et-takva“ – bogobojaznost. Bogobojazan čovjek je najbogatiji i najopskrbljeniji čovjek, i u materijalnom i u moralnom smislu. Kaže Uzvišeni: „Hadž je u određenim mjesecima; onom ko se obaveže da će u njima hadž obavljati nema snošaja sa ženama i nema ružnih riječi, i nema svađe u danima hadža. A za dobro koje učinite Allah zna. I onim, što vam je potrebno za put, snabdijte se. A najbolja opskrba je bogobojaznost. I Mene se bojte, o razumom obdareni!” (El-Bekare, 197)
79. Šerijat vodi brigu o ljudskim osjećajima, potrebama i interesima, čak i u najposebnijim duhovnim prilikama, kao što su to, bez sumnje, dani hadždža. Štaviše, oslobađa čovjeka osjećaja krivnje zbog bavljenja materijalnim poslovima u ovim časnim i mubarek danima, koji predstavljaju vrhunac duhovnog uzdizanja i pokornosti Allahu, dželle šanuhu. Kaže Uzvišeni: „Ne pripisuje vam se u grijeh ako od Gospodara svoga molite da vam pomogne da nešto steknete. A kada pođete sa Arefata, spominjite Allaha kod časnih mjesta; spominjite Njega, jer vam je On ukazao na Pravi put, a prije toga ste bili u zabludi.” (El-Bekare, 198)
80. Sjećanje na pretke i domoljublje dokaz su vjernosti, savjesti i samosvjesnosti, ukoliko se iskazuju u propisanim granicama. Kaže Uzvišeni: „A kad završite obrede vaše, opet spominjite Allaha, kao što spominjete pretke vaše, i još više Ga spominjite!” (El-Bekare, 200)
Saff.ba
Povezane teme
VII Allah želi od nas da mu se okrenemo/predamo srcem prije nego tijelom
