Dva lica jednog ummeta

280

Hatib: Abdusamed Nasuf Bušatlić

U jednoj predaji stoji da su muslimani i muslimanke pred veliku bitku na Kadisijji dolazili komandantu Sa'du ibn Ebi Vekasu i donosili imetak i sve što je bilo potrebno da pomognu muslimanske borce u odlučujućoj borbi protiv Perzijanaca. Između ostalih, došla je i jedna žena koja je bila sva uplakana zbog svog slabog materijalnog stanja i nemogućnosti da žrtvuje dio imetka na Allahovom putu. Međutim, iako nije imala imetka, imala je neizmjerno jaku volju i želju da pomogne ideju u koju je svim srcem vjerovala i za koju bi sve prolazne blagodati rado žrtvovala. Zato se dosjetila i odrezala je jednu svoju pletenicu nadajući se da će poslužiti nekom mudžahidu kao povodac za konja i da će ona imati udjela u njegovoj nagradi. Nedugo zatim došao je i jedan dječak i tražio od Sa'da da ga stavi na spisak boraca koji će direktno učestvovati u bitki. Sa'd je to odbio rekavši da je to dan za odrasle muškarce, a ne za djecu. Onda mu je dječak ljutito rekao: ”Šta je s tobom, Sa'de, ova stvar je između mene i Allaha! On od nas traži žrtvovanje imetka i života na putu istine u zamjenu za Džennet koji će nam dati, pa zar ćeš se ti ispriječiti između mene i Allaha?!” Kad je to čuo, Sa'd je popustio i stavio ga na spisak. Uoči bitke ponovo su se sreli, pa mu je dječak rekao: ”O Sa'de, sanjao sam čudan san. U snu sam vidio kako šetam po cvjetnim vrtovima koji ne liče na dunjalučke bašče i vrtove, bio sam na obalama rijeka koje nisu kao dunjalučke rijeke i u društvu ljepotica koje ne liče na dunjalučke žene.” Sa'd ibn Ebi Vekas tada je izgovorio tekbir i rekao: ”Tako mi Allaha, to je lijep san. Čini mi se da ćeš preseliti kao šehid.” Radostan zbog toga, dječak ga je upitao: ”Imaš li neku želju?” Odgovorio je: ”Imam, poselami Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i reci mu da se obistinilo sve ono što nam je obećao, i neka ga Allah nagradi za dobro koje je učinio za svoj ummet.” Nakon toga dječak je rekao Sa'du ibn Ebi Vekasu: ”A ti poselami moju majku i predaj joj ovo pismo i reci da sam vidio Džennet koji nam je Allah obećao, i neka se ne žalosti zbog mene.” Sa'd ga je upitao: ”A ko ti je majka?” Dječak je odgovorio: ”Moja majka je ona žena koja je dala svoju pletenicu na Allahovom putu.”

Snagom vjere do savršenstva duše

Primjeri iz ove priče jasno nam kazuju kakvo je stanje bilo kod prvih generacija muslimana, svejedno bili oni muškarci ili žene, odrasli ljudi ili djeca. Spomenuta muslimanka i njen malodobni sin samo su jedan od hiljade tadašnjih primjera koji su potvrđivali i svjedočili veličinu i napredak islamskog ummeta, koji je polahko ali sigurno, sa bakljom islama u ruci i svjetlom objave u srcu, preuzimao vođstvo čovječanstva i krčio ljudskom rodu put uspjeha i prosperiteta. Ali, tom veličanstvenom uspjehu na svim životnim poljima, tom uzdizanju od trnja do zvijezda, prethodila je temeljita promjena, mukotrpan rad, odgoj i izgradnja ličnosti na temeljima Allahove Objave i upute, koja im je postala jedina ideja vodilja i koja im je davala snagu i ulijevala samopouzdanje. Shvatili su da je ključ uspjeha jednog naroda i civilizacije u posjedovanju jake i snažne ideje koja će se ustaliti u srcima, u koju će se čvrsto vjerovati i za koju će se žrtvovati. Oni su to imali i zato su nepokolebljivo hitali ka svome cilju, a cilj je bio Allahovo zadovoljstvo i vječni užitak u Džennetu. To jasno potvrđuju i ove Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi upućene njegovim saplemenicima: ”Jadne Kurejšije, ratovi ih uništiše! Zašto ne ostave mene i Arape, ako me Arapi pobijede i Kurejšije će ostvariti svoj cilj, ako ja njih pobijedim i Kurejšijama će opet biti dobro. Tako mi Allaha, ja neću odustati od svog cilja sve dok ne pobijedim ili dok ne budem ubijen na Allahovom putu.” Nisu bili poznati po nekoj nadljudskoj tjelesnoj snazi, poput ovovremenih izmišljenih heroja i ”izbavitelja” čovječanstva. Naprotiv, poznati ashab Allahovog Poslanika Ebu Bekr bio je slabašnog tijela, nježan i krhak, ali je bio čovjek snažne i nesalomljive volje i posjedovao je uzvišene težnje. O sebi je rekao: ”Tako mi Allaha, nikada nisam spavao toliko da sam nešto uspio sanjati, niti sam ikad napravio grešku a da sam se ravnodušno odnosio prema njoj, na svom putu hodio sam uspravno i nisam skretao niti sam se kolebao.” 

Kolektivna briga o odgoju i moralu

Odgajani su u znaku istinskog monoteizma i vjere koja je oplemenjivala njihove duše i životu davala smisao. Svoje vjerovanje potvrđivali su bezuvjetnim izvršavanjem Allahovih naredbi i ostavljanjem Njegovih zabrana. Naprimjer, kada je Allah naredio ženama hidžab, muslimanke Medine nisu se dvoumile hoće li pokriti svoje glave, ili bolje kazati ukrase, hidžabima ili ne, i nisu raspravljale s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, o opravdanosti njegovog propisivanja, jer su bile ubijeđene da Allah naređuje samo dobro i korisno, a zabranjuje samo zlo i štetno. A nakon konačne zabrane alkohola, ashabi su požurili da iz svojih kuća izbace i proliju i posljednju kap opojnih pića, tako da su Medinom potekle rijeke alkohola, iako su mnogi muslimani prije zabrane bili poznati po njegovom konzumiranju. Zatim, odgajani su u duhu islamskog morala i čestitosti, i moralnost su smatrali najljepšim ukrasom vjerničke duše, i zbog toga su ulagali maksimum truda u borbi protiv niskih strasti i navika iz doba džahilijjeta. Jedne prilike je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došla grupa ljudi da mu se zakunu na vjernost među kojima je bio i jedan mladić. Na putu do Poslanikovog mesdžida sreli su jednu djevojku muslimanku, koju je taj mladić povukao za odjeću. Kad su pristupili da daju prisegu, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odbio je ruku mladića zbog zlodjela koje je učinio. Mladiću je to teško palo, pa je rekao: ”Allahov Poslaniče, kunem ti se Allahom da nešto slično nikada više neću učiniti.” Tek tada mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pružio svoju ruku i prihvatio prisegu. Trudili su se da svoju dunjalučku opskrbu steknu na halal način, voljeli su bogatstvo, a mrzili siromaštvo, ali ne zbog pohlepe i zgrtanja imetka, već zbog njegovog dijeljenja na Allahovom putu i pomaganja svoje porodice i svoje zajednice. Veličanstveno zvuče riječi hazreti Omera, koji je rekao: ”Volio bih da me smrt zatekne u jednom od dva stanja, u stanju borbe na Allahovom putu, ili u stanju traženja i zarađivanja nafake za svoju porodicu.” A Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: ”Divan li je imetak u rukama vjernika.” Nisu žudjeli za vlašću i položajem, a kada bi im se povjerio, onda bi ga shvatili kao obavezu i veliki emanet zbog kojega će polagati račun na Sudnjem danu. Znali su dobro za riječi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem: ”Dva gladna vuka koja upadnu u stado bez pastira neće napraviti veću štetu stadu od štete koju čovjeku napravi pohlepa za imetkom i ugledom.” O tom emanetu nije se brinuo samo halifa, već i njegova porodica. Kada je Omer ibn Abdul-Aziz postao halifa, njegov sedamnaestogodišnji sin mu je rekao: ”Babo, znaj da ćeš zbog ovog današnjeg dana biti pitan sutra na Sudnjem danu, i ti i tvoja porodica. Zato ustraj na istini i nipošto ne skreći sa Pravog puta makar nas bacali u ključalu vodu.” Omer se obradovao mudrim savjetima svoga sina i rekao: ”Hvala Allahu Koji mi je podario pravog savjetnika u mojoj porodici.” To nikako ne znači da su oni bili nekakvi sveci i bezgrješni ljudi, naprotiv, i oni su imali svoje slabosti, upadali su greške, imali su uspone i padove, ali su se snagom vjere odupirali izazovima dunjaluka i strasti, i uz rad i odricanje uspjeli nadvisiti sami sebe. 

Različite slike istog ummeta

Ako napravimo usporedbu tadašnjih muslimanskih generacija sa ovim današnjim, uočit ćemo zabrinjavajuće drastičnu razliku. Što se tiče samog vjerovanja i vjerskog ubjeđenja, koje je kod prvih generacija dostiglo zadivljujući stepen i bilo pokretačka snaga na putu preporoda, kod mnogih muslimana danas vjera je više običaj nego ubjeđenje. To se najbolje vidi u odnosu prema Allahovim naredbama i zabranama. Mi smo na početku spomenuli samo jednu naredbu koja se odnosi na hidžab i vidjeli smo kakav je odnos tadašnjih muslimanki bio prema tom visokomoralnom propisu. Za razliku od njih, mnoge današnje muslimanke ne osjećaju uopće potrebu za izvršavanjem ove Allahove naredbe, čak je mnogima i neprihvatljiva u ”modernom” društvu, jer smo mi navikli da vjeru prilagođavamo običajima i vremenu u kojem živimo. I kada bi bila provedena anketa ili neki vid glasanja među muslimankama, recimo u Bosni i Hercegovini, vjerovatno bi većina njih bila protiv mahrame iako je to Allahova naredba. I ne bi smatrale da su zbog kršenja tog propisa imalo slabije muslimanke od onih koje izvršavaju tu naredbu. A u isto vrijeme se čudimo evropsko-kršćanskim zemljama koje pokušavaju da zabrane nošenje mahrame na javnim mjestima i u javnim ustanovama?! Što se tiče spomenute zabrane konzumiranja alkohola, tu je razlika još drastičnija. Danas se u mnogim državama sa muslimanskom većinom alkohol javno konzumira, prodaje i reklamira, i te države ubiru ogromne poreze na alkohol. Bespredmetno je, također, upoređivati moral i ahlak prvih muslimana i naš odnos prema islamskom moralu kada se u našem vremenu moralu skoro ne poklanja nikakva pažnja, ni u porodici ni u društvu. Prije bi se moglo kazati da smo društvo koje, u ime lažnih sloboda, ali daleko više u ime dunjalučkog profita i šićara, podržava nemoral i razvrat. Dovoljno je spomenuti samo sredstva informiranja, posebno televiziju, putem koje se otvoreno reklamira i poziva u nemoral. U toj nemoralnosti otišlo se toliko daleko da čak reklamiranje dječijih pampersa prati scena ljubljenja u usta dvoje novorođenčadi, a o zloupotrebi žene kao ličnosti i korištenju njenog tijela u komercijalne svrhe, da i ne govorimo. Onda se opet čudimo kako ne uspijevamo u odgoju mladih generacija, kako ne možemo zaustaviti nasilje, masovnu upotrebu droga i trgovinu bijelim robljem. Međutim, to naše čuđenje samo je po sebi zabrinjavajuće jer smo otvorili sva vrata grijeha, nemorala i razvrata, a onda djeci govorimo o moralu i kulturnom ponašanju, i jer smo dozvolili skupini maloumnika da probuše lađu na kojoj svi zajedno plovimo, a onda se pitamo kako je moguće da dođe do brodoloma. Kad je u pitanju odnos prema dunjaluku i njegovim blagodatima, treba kazati da nama dunjaluk nije sredstvo, već jedini cilj kojem težimo. Zato smo zbog njega spremni da kidamo rodbinske i bratske veze, da trgujemo s vjerom i principima u koje se zaklinjemo, i da činimo sve vrste harama i grijeha, ne bojeći se i ne razmišljajući o štetnim posljedicama takvog ponašanja. I zato u društvu caruju pohlepa, zavidnost, mržnja, mito, korupcija i nasilje. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio nas je na pogubnost takvog odnosa prema životu kada je rekao: ”Bojte se pohlepe jer je ona uništila one prije vas, podstakla ih je na kidanje rodbinske veze pa su to činili, navela ih je na škrtost i razvrat pa su to činili.” (Ebu Davud) 

A što se tiče vlasti i političkog vođstva, u našem vremenu oni predstavljaju najlakši i najbrži put do bespravnog bogaćenja, stjecanja slave i lažnog ugleda u društvu.  Čini se da glavna briga naših političara nije kako ispuniti emanet, kako riješiti mnogobrojne probleme i krize, kako pomoći narodu i kako polagati račun na Sudnjem danu, već kako sačuvati poziciju i sebi svojoj porodici obezbijediti lagodan život na ovom svijetu. 

Eto, to su dvije različite slike, dvije različite generacije istog ummeta, koje nam otkrivaju uzroke uspjeha, napretka i slave jedne, i uzroke stagnacije, poniženja i propasti druge generacije. Prva je skupina gradila svoj život na bogobojaznosti i Allahovom zadovoljstvu, pa je ta građevina bez problema odolijevala olujama, zemljotresima i vulkanima, dok druga skupina gradi  izbu svoga života na podlokanoj obali, i živi u lažnoj nadi da se neće srušiti iako i izbi i njenom vlasniku prijeti rušenje i strovaljivanje u najdublju jamu džehennemsku, ukoliko se ne urazume i ne poduzmu hitne mjere na svom spašavanju. Jedno nam mora biti jasno, promjene nabolje neće pasti sa neba, niti će se nekim čudom dogoditi same od sebe. Za njih, kao i za sve drugo u pojavnom svijetu, važi nepromjenjivi Allahov zakon koji glasi: ”Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe.” (Kur'an)