Pripremio: Abdullah Nasup
U utorak se navršava četrdeset godina od potpisivanja Sporazuma o miru između Egipta i Izraela, dok istovremeno svjedočimo zlatnoj eri u odnosima između dvije zemlje, koja se ogleda u službenoj kooridinaciji na visokom nivou, iako egipatski narod u velikoj mjeri i dalje odbija normalizaciju odnosa.
Detaljni sporazum potpisan je 26. marta 1979. godine u Washingtonu, dok je okvirni sporazum potpisan 17. septembra 1978. godine u Camp Davidu, pet godina nakon posljednjeg rata između dvije zemlje, 6. oktobra 1973.
Zbog potpisivanja ugovora Egiptu je, na neko vrijeme, suspendirano članstvo u Arapskoj ligi, u novembru 1979., a Enver es-Sadat je ubijen u atentatu septembra 1981. na vojnoj paradi.
Egipat je bio prva arapska zemlja koja potpisuje sporazum o miru sa Izraelom (odmah zatim je i Jordan potpisao sporazum o miru sa Izrelom), a taj sporazum će se nastaviti desetljećima, u svjetlu kontinuirane koordinacije sigurnosnih službi. Ali, to je bio „hladan mir” uz nastavak narodnog odbijanja sporazuma u Egiptu.
Sjedinjene Američke Države, prema sporazumu, pružaju Egiptu oko 1,5 milijarde dolara godišnje pomoći, uključujući i 1,3 milijarde vojne pomoći.
Tijesna službena saradnja
Jawad al-Hamad, direktor Centra za bliskoistočne studije , nevladine organizacije iz Jordana, rekao je za Anadoliju kako godišnjica potpisivanja mirovnog sporazuma znači „produžetak života Izraela i nanošenja štete Palestincima koja traje četrdeset godina.” Dodao je da je izraelski opis trenutnih donosa sa Egiptom kao „zlatnog doba” prenapuhan i da služi za unutrašnju propagandu.
Hamad je objasnio da se trenutno „jak i koherentan odnos odvija na temelju protokola koji uključuju kontakte, sastanke i koordinaciju u vezi stanja na Sinaju”. On je, također, ukazao na smanjenje terorističkih operacija na Sinaju, s proširenjem egipatske vojne kampanje od prije otprilike godinu dana.
S ovom konstatacijom slaže se i Mokhtar Ghobashi, podpredsjednik Arapskog centra za političke i strateške studije (nevladina organizacija), te pojašnjava da „postoje stabilni odnosi i saglasnost u vezi rata protiv terorizma i sigurnosne koordinacije na Sinaju.”
Nabrajajući segmente koji dokazuju jačanje odnosa i sve intenzivniju saradnju između Egipta i Izraela, egipatski analitičar, Said Sadik, navodi kako postoji „povećanje sigurnosne koordinacije, značajan napredak u diplomatskim i ekonomskim odnosima, povratak izraelskog ambasadora i ponovno pokretanje rada ambasade u Kairu, te konstantna izraelska potvrda jačanja odnosa”.
Egipatski narod i dalje ne prihvata normalizaciju
Unatoč tijesnoj saradnji vlasti Egipta sa Izraelom, Hamad smatra da je Izrael „u egzistencijalnoj opasnosti i da svim silama nastoji osigurati trajnost sporazuma, u svjetlu narodnog odbijanja normalizacije odnosa i Arapskog proljeća (koje je počelo krajem 2010. godine).”
Sadik je trenutnu situaciju opisao kao hladni mir, u kojem ne postoji narodna, parlamentarna, medijska i kulturna normalizacija, jer postoje generacije koje odbacuju normalizaciju odnosa sa Izraelom.
Sporazum ostaje na snazi
„Sporazum će nastaviti da traje još desetljećima”, navodi Sadik, „ jer je vrijeme ratova (između Egipta i Izraela) završilo i zamijenjeno borbom protiv terorizma (iz perspektive Egipta) i protiv Irana (iz perspektive Izraela)“.
On je još kazao: „Egipat, također, ima određene konomske težnje zbog kojih se neće upuštati u rizike, sve dok njen teritorij nije okupiran i dok američka finansijska pomoć redovno dolazi. Izrael, s druge strane, nije u stanju da povede novi rat protiv Egipta.”
Hamad se složio sa njim dodajući: „Ne postoji mogućnost da se sporazum razvrgne ili smanji intenzitet saradnje u trenutnim okolnostima, u kojima dvije države uživaju u uspostavi čvrstih veza koje imaju potencijal da se i dalje šire u domenu sigurnosne kooridinacije, ekonomske saradnje i posredovanje Egipta u palestinskom pitanju.”
