Preživjeli svjedok Ahmića, Husein Ahmić, je emotivnim obraćanjem podsjetio na razmjere zločina koje su počinili pripadnici HVO-a u ovom mjestu kod Viteza. Kroz suze je ispričao kako su mu zločinci na kućnom pragu ubili roditelje ali i još sedam članova njegove porodice.
Svako okupljanje i obilježavanje vraća bolno sjećanje na zločine. Gledao sam noć uoči 16. aprila koja je bila mirna i tiha. Noć u kojoj jutarnji cvrkut ptica nestaje do sabahskog ezana kada je počela eksplozija. Sve je spaljeno, ostao je pepo i krv. Preživio sam najteži dan u svom životu kojeg neću nikada zaboraviti. Ja i moja kuća nosimo najbolnija sjećanja. Moja kuća je mjesto ubijanja gdje su ubijeni moji roditelji i sedam članova moje porodice. Moja kuća je mjesto prkosa i dokaz da se život vraća. Taj dan je ubijeno više od 20 mojih rođaka. Kada je UNPROFOR ušao u kuću, suzama su pokazali svu bol tog dana. Ubijeni su bili nevini civili, ugašeni životi i prekinuti snovi. Zavjetovali smo se da ćemo pamtiti i govoriti istinu ma koliko teška bila čak iako su drugi zaboravili biti čovjek. Može se ostati uspravan, nisam nikada mislio otići. Ostao sam da čuvam uspomenu na one kojih više nema. Vratio sam se među zidove koji pamte vatru i bol. Ovim putem u svoje ime i ime svih povratnika zahvaljujem onima koji su nam pomogli. Bog zna koliko puta prođem mjesta gdje su moji roditelji spaljeni. Sve to ću zajedno staviti na tabut i ponijeti na Sudnji dan, jedino mjesto istine i pravde.
Tudor Ellis, britanski vojnik koji je svjedočio zločinu u Ahmićima, je na koememoraciji kazao kako se sjeća tog dana u kojem je ubijeno 116 Bošnjaka. Prisjetio se i događaja kada su tokom spašavanja preživjelih napadnuti sa okolnih brda.
Po povratku u Vitez početkom ’93. sjećanja na surovu zimu i Lašvanske doline. Događaji s početka ’93. su određivali moje zadatke i zadatke mog voda. Pratili smo i izvještavali o granatiranju, držali kontrolne punktove i pokušavali odvraćati sukobe, sami bez prevodilaca. Ujutro 16. aprila ja i oklopno vozilo vratil smo se a i prošli pored Ahmića u 5 sati. Vjerujem da su napali Ahmiće nakon što su saznali da smo prošli. Nema sumnje da je napad bio planiran. Trupe su se slivale u Vitez. Vratio sam se u Ahmiće istog dana. Znam da je moj vod zbrinjavao ranjene. Sjećam se mirisa više nego prizora ili svojih postupaka. Sjećam se žene kojoj sam pružao pomoć koje je bila ranjena, više nešto od 100 metara odakle vam sada govorim. Pokupili smo jednog dječaka koji je bio ranjen u noge, ime mu je Adnan Zec. Kretali smo se prema Sivrinu selu gdje je na nas pucano. Granate su obarale drveće oko nas. Jedan od stanovnika uništene kuće je razgovarao sa mnom sa suzama koje su mu tekle. Neko je pucao na njh sa druge strane doline ali nismo mogli vidjeti ko je bio. Vozili smo ih dok nisu došli na sigurno područje. Znam da je moj narednik spasio grupu žena nakon što ih je isprva sakrio u jarak.
Izvor: Hayat.ba
