Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kad su kršćani povratili svu teritoriju koju je osvojio El-Mensur, njihov vojskovođa Sančo Veliki je ubrzo ovladao i Kastiljom, Navarom i Leonom. Time je i te male države ujedinio u jednu, novu državu Španiju, a sebe proglasio kraljem.
Sančo Veliki je umro 1035. godine. Naslijedio ga je Ferdinand.
I dok se kršćani ujedinjuju, među muslimanima su još veće podjele.
Porodica Benu Tahir je, godine 429. (1038.), proglasila grad Mursiju samostalnom državom.
U Saragosi ustanak podižu vođe iz porodice Hud. Predvodi ih Sulejman ibn Muhammed ibn Hud. Od tada počinje vladavina Benu Huda u državici Saragosi.
Porodica Samadih proglašava grad Meriju samostalnom državom.
U sveopćem haosu, sa svakodnevnim ustancima i nezasitnom borbom za vlast, Sevilju preuzima pokvarenjak, sitnošićardžijska duša Ebu Amir, koji je imao nadimak El-Mu’temid Billah. I, ne zadovoljava se samo vlašću u Sevilji. Kreće na nekadašnju prijestolnicu islamske države Endelus, tada samostalnu državu Kordovu. Neslavno završava pohod i traži zaštitu kršćanskoga kralja Ferdinanda. Poručuje da će mu plaćati godišnju džiziju ako mu pomogne zaštititi njegovu državicu u Sevilji.
Nakon što je umro Sulejman ibn Hud, ionako mala Saragosa se dijeli na još nekoliko državica. Grad preuzima njegov sin Ahmed ibn Sulejman, poznatiji kao El-Muktedir Billah, a utvrđenje Bobastro pripada drugom Sulejmanovom sinu Muzaferu.
Redaju se godine koje označavaju nove pobune i otcjepljenja, ali treba pamtiti 440. godinu (1049.). U Endelus se vraća čovjek koji je izbivao 13 godina u potrazi za znanjem na islamskom istoku. To je veliki islamski učenjak Ebu Velid el-Badži. Njegovo ime će ostati upisano zlatnim slovima u historiji Endelusa.
Ebu Velid el-Badži je rođen u veoma siromašnoj porodici, ali ga to nije spriječilo da traga za istinskim znanjem, koje mu je donijelo slavu i podiglo ga na pijedestal stvarnih nasljednika Allahovih poslanika, alejhi-s-selam.
Teško pogođen i razočaran događanjima u Endelusu, poduzima poduhvat da, u ime Allaha, spasi islamsku državu od potpunog nestanka. Išao je od grada do grada, od sela do sela i pozivao na islamsko jedinstvo muslimanske vladare, političare, učenjake i običan svijet. Govorio im je:
“O muslimani! Tako mi Allaha, vaše poniženje neće prestati i vaše slabljenje neće stati sve dok se u potpunosti ne vratite vašoj vjeri i dok se ne ujedinite na principima islama!”
Njegova plemenita misija je trajala gotovo 30 godina. Nije bila uzaludna, ali nije ni postigla velike rezultate. Zaslijepljenost dunjalukom i nezasitna želja za vlašću bili su jači od glasa istine i vapaja velike i čiste ljudske duše koja je patila i tugovala nad stanjem muslimana, kojima je prijetio zlokobni bič inkvizicije, ali ga oni – u takvom stanju u kakvom su bili – nisu mogli ni čuti, ni vidjeti, sve dok to nisu osjetili na vlastitim kožama. Tada će bito kasno.
Godine 449. (1058.), porodica Abbad, koja je vladala Malagom, proširuje teritoriju osvajanjem nekoliko okolnih mjesta i priprema napad na Granadu.
Kršćanski kralj Ferdinand koristi međumuslimanske sukobe i prelazi rijeku Duro. Napada muslimansko utvrđenje Badžo. Muslimani ulažu nadljudske napore. Pružaju žestok otpor. Ali, poraženi su. Razbjesnjeli kršćanski vojnici su počinili stravičan pokolj nad muškarcima, a muslimanke ponizili i obeščastili na najsvirepiji način.
Kršćanski apetiti rastu. Oni se okupljaju poput izgladnjelih divljih zvijeri da bi nasrtali na žrtvu i nemilosrdno je komadali. Tako su se ponijeli i u gradu Bobastro, kojim je vladao Muzafer ibn Hud.
Normanska plemena su, u vrijeme muslimanskog jedinstva u Endelusu, pri pokušajima upada u muslimansku teritoriju bivala poražena.
Ali, ujedinjuju se sa Francuzima 456. godine (1065.) i, sa 40 hiljada vojnika, preko Pirineja dolaze u Endelus. Namjerili su u islamski centar Saragosu. Na putu im je, 60 kilometara prije Saragose, utvrđenje Bobastro. Prvo su napali na ovo utvrđenje.
Dok su kršćani opsjedali grad, Muzafer je uzaludno tražio pomoć. Prvo ga je iz Saragose odbio brat Ahmed, a za njim i ostali vladari u muslimanskim državicama. Niko se nije odazvao na poziv za pomoć, iako su kršćani 40 dana opsjedali grad. To bi još potrajalo, ali su, vođeni izdajom, našli način kako će prisiliti muslimane na predaju. Našao se neki musliman da im pokaže gdje je glavni izvor sa vodom. Kršćani su prekinuli dotok vode. U gradu je nastala pometnja. Tada muslimani traže primirje, ali kršćanske vođe odbijaju. Horde provaljuju u grad.
Sve muškarce su zaklali. Prethodno su, pred njihovim očevima, sinovima i muževima, silovali sve muslimanke. Ni time se nisu zadovoljili, već su muslimansku zemlju i ostale posjede, zajedno sa kućama i ženama, podijelili svojim vojnicima. Izdvojili su pet hiljada najljepših djevojaka i, kao dar rimskom imperatoru, poslali ih u Konstantinopolis.
Muslimanski historičari spominju da je u gradu ubijeno najmanje 40 hiljada muslimana.
Stravični zločin je pokrenuo u akciju islamskog alima El-Badžija. Više se nije imalo šta čekati, a ni očekivati od bijednih muslimanskih vladara, koji ni sami sebi nisu mogli pomoći, a kamoli narodu. On je objavio džihad i pozvao muslimane da stanu u jedan saff i hrabro brane svoju vjeru i islamsku državu.
Muslimani su se masovno odazivali pozivu. Među prvima su bili poznati učenjaci Ibn Hazm, Ibn Abdu-l-Berr, Ibn Rušd (djed poznatog filozofa Ibn Rušda)… Oni su svoje znanje pretočili u praksu. Bilo im je jasno da samo takvo znanje donosi korist, kao što su znali sigurno da je znanje bez djela na Sudnjemu danu dokaz protiv onih koji ga posjeduju. Uspjeli su pridobiti i jednoga vladara. Bio je to Muktedir ibn Hud. On je s njima krenuo na čelu šest hiljada muslimanskih vojnika prema Bobastru.
Muslimanska vojska je potukla kršćansku vojsku. Tako su zlikovci djelimično kažnjeni. Muslimani su ubili 1.500 kršćanskih vojnika, a izgubili 50.
Ali, muslimanski vladari se nisu pokajali, niti su uzeli pouku iz posljednjih događaja. Nastavili su međusobne sukobe i borbu za vlast, pa makar ta vlast trajala samo nekoliko dana ili mjeseci.
Endelus: Sunovrat za samo nekoliko decenija XXVII
Posljednja bitka Hadžiba el-Mensura XXVI
Bojkot proširene džamije u Kordovi XXIII
Endelus: Delegacija Carigrada i Sančo u Kordovi XXII
Proglasio se halifom svih muslimana XXI
Najveća bitka u historiji Endelusa XX
Endelus: Pedeset godina vladavine Abdurrahmana en-Nasira XVIII
Nastojanja da se vrati jedinstvo XVII
Endelus: Silodarnost drumskog razbojnika Ibn Hafsuna XVI
Endelus: Halifa na crkvenom saboru XV
Endelus: Velika sječa uleme XIV
Endelus: Čudna gozba u Toledu XIII
Endelus: Bijeg poslije 27 godina tamnovanja XII
Endelus: Muslimani traže pomoć od nevjernika protiv drugih muslimana XI
Endelus: Sukob Emevija i Abbasija IX
Endelus: Međumuslimanski sukobi VIII
Endelus: Velika bitka kod Poatjea VII
Endelus: Most u Kordovi sa 17 lukova VI
Endelus: Za tri godine osvojeno Pirinejsko poluostrvo V
Musa ibn Nusajr i Tarik ibn Zijad zajedno nastavljaju osvajanje Endelusa IV
I ashab Allahovog Poslanika, s.a.v.s., među osvajačima Endelusa III
Musa ibn Nusajr, njemu pripadaju najveće zasluge za osvajanje Endelusa II
