Filozofija novog početka u islamu

1068

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Čovjeku se mora pružiti više prilika u životu, jer čovjek griješi i ponavlja greške, a život se nastavlja. Dakle, svi moramo dobijati nove prilike kako bismo, nakon ispravljanja grešaka i pokajanja od grijeha, čiste duše i srca mogli nastaviti koračati životnom stazom.

Islam objašnjava ovaj koncept na vrlo jasan način i on se spominje u hadisu: “Svaki čovjek je griješnik, a najbolji grješnici su oni koji se kaju.” (Tirmizi, Hakim i Ibn Madže) Ovdje se spominje jedna nepobitna činjenica i zakonitost, a to je da je griješenje svojstveno svakom čovjeku i da ni jedan čovjek ne može izaći iz okvira te Božanske zakonitosti.

Također, u ovom hadisu krije se radosna vijest za ljudsku dušu koja ”grize” prste zbog kajanja, kao i olakšavanje čovjeku brige zbog grijeha i oslobađanje od samokažnjavanja. Ako dublje analiziramo riječi hadisa, saznat ćemo da oblik arapske riječi ”hattaun” (griješnik) nosi u sebi značenje ponavljanja grijeha, a to znači da je upadanje u greške osobina koja prati čovjeka tokom cijelog njegovog života.

Ali islam je povezao ljudsku mogućnost dolaska do nove prilike sa njegovom iskrenom namjerom za promjenom i obnovom. Čak i najveći grijesi bit će oprošteni uz iskrenu namjeru koja je proizašla iz dubine srca.

Primjeri toga su mnogobrojni. Kad čovjek učini grijeh, najprije mora učiniti tevbu koja u općem smislu znači kajanje, i donijeti čvrstu i iskrenu odluku da napusti taj grijeh, a zatim će pokušati ispraviti pogrešku ako je to moguće.

Zatim, treba uložiti maksimum napora da se pokušaju izbrisiti i anulirati tragovi grijeha ili nadoknaditi šteta ako je grijeh počinjen prema drugom čovjeku. U vjerodostojnom hadisu se kaže da je “kajanje tevba, odnosno pokajanje”. (Ahmed, Ibn Madže)

Filozofija tzv. druge prilike ima svoje mnogobrojne forme u islamu. Tako, naprimjer, kada se čovjek vrati izvornoj vjeri, kada uđe u islam, svi njegovi prijašnji grijesi se brišu, čak i oni najveći kao što je širk i nevjerstvo, baš kao i nakon obavljenog i primljenog hadža, i kao da se tada čovjek nanovo rodi i kao da je u njega udahnut novi život.

Budi tolerantan i samilostan prema samom sebi

Biti tolerantan prema samom sebi nekada je važnije od toga da drugi budu tolerantni prema tebi i da ti oproste pogreške.

Islam shvata potrebu da čovjek živi sâm sa sobom i svojim pogreškama. Život sa teretom i kompleksom krivnje je nemoguć i nepodnošljiv. Mnogim samoubistvima glavni uzrok je osjećaj kajanja zbog neuspjeha i grijeha.

S druge strane, ljudi mogu ustrajati u svojoj tiraniji i nepravdi ako osjećaju da za njih nema druge šanse niti prilike da prestanu sa grijehom, da se vrate i počnu iznova. U ovakvom slučaju, srce može otvrdnuti tako da u njemu ne bude mjesta za novi početak i za okretanje nove stranice.

Uzvišeni je objavio u Ku'ranu: ”Allah prima pokajanje samo od onih koji učine kakvo hrđavo djelo iz lahkomislenosti, i koji se ubrzo pokaju….” (En-Nisa’, 17.)

Vremenska blizina i brzina (pokajanja) je jedan od važnih faktora koji potiču uspješno rađanje prilika i psihološke spremnosti za novi početak. Ovaj ajet je dokaz da je islam također svjestan važnosti obraćanja pažnje na vrijeme i veze njegovog prolaska ili protoka sa uspjehom procesa oporavka duše od njezinih grijeha.

Kažu da onaj ko nešto nema ne može to ni dati. Ova fraza je predmet vječitih rasprava, ali ono što sa sigurnošću znamo jeste da se nestala stvar može obnoviti i vratiti nama na način da je poklonimo drugima. Naprimjer, onaj ko je izgubio ljubav, može ponovo ispuniti svoje srce ljubavlju kroz razmjenjivanje osjećaja ljubavi sa drugima. Onaj kod koga je srce grubo i tvrdo, može ga ”smekšati” putem ljubaznosti i dobročinstva prema drugima i unošenja radosti u njihove živote.

Iskrena namjera je povratna vozna karta

Tevba ili pokajanje ima svoje duboko značenje u islamu. Sveobuhvatnost islama ogleda se i kroz njegovo razumijevanje čovjekove nasušne potrebe da oprašta i bude tolerantan prema samom sebi i da krene iz početka, sa sviješću i ubjeđenjem da njegovo griješenje nije individualno, već općeljudsko, te da je njegovo ponavljanje greške i ponovno činjenje grijeha neizbježno.

I da je, usprkos svim tim emocionalnim olakšicama, nijet ili namjera osnovni kriterij i uvjet da se ”voz” vrati sa ivice provalije u šine. Ako je namjera dobra i iskrena, povratak je moguć i lahak bez obzira što se situacija čini bezizlaznom zbog mnoštva grijeha.