Piše: dr. Selman el-Avde
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
I danas, iznova, bukne stara rasprava u vezi pitanja da li je Džennet iz kojeg je istjeran Adem, vječni Džennet koji će vjernici nastaniti na Ahiretu, ili se, pak, radi o nekom brežuljku (vrtu) na Zemlji?
Sa čisto duhovnog aspekta, kod ljudi, uglavnom, preovladava mišljenje i tendencija da se radi o Džennetu na nebu, odnosno o Džennetu na onome svijetu.
Sa jezičkog aspekta, riječ ”džennet”, označava općenito bašču ili vrt, na šta aludira ajet: ”Mi smo ih na kušnju stavili kao što smo vlasnike jedne bašče (ashabu-l-dženneti) stavili…” (El-Kalem, 17.) Tekstovi i dokazi o tome su implicitne, a ne kategoričke (eksplicitne) naravi, i ovo je teoretsko pitanje u vezi kojeg ne postoji konsenzus islamskih učenjaka (el-idžma’), niti iz njega proizilaze vjerske obaveze. Shodno tome, najpreče je u ovakvim i sličnim pitanjima ostaviti otvorenim vrata idžtihada i različitih tumačenja i interpretacija, bez prigovaranja, bez nametanja nekog mišljenja kao mišljenja većine učenjaka, ili kao mišljenja i stava koji je prihvaćen unutar ehli sunnetske provenijencije, kao i bez etiketiranja suprotnog mišljenja novotarijom i zabludom koja je u koliziji sa slovom Kur'ana.
Imam El-Nevevi i imam El-Kurtubi prenose da je stav većine ehli sunnetskih učenjaka da je Džennet u kojem je boravio Adem bio na nebu, a suprotan stav, tj. da je taj džennet bio na Zemlji, pripisuje se mu'tezilama.
Istog mišljenja je i Ibn Tejmijja koji tvrdi da ehli sunnet vel-džema'at vjeruje da je Džennet u kojem je boravio Adem, a.s., ahiretski Džennet, a zatim veli: ”Onaj ko kaže da je to džennet na Zemlji, u Indiji ili u Džeddi, ili na nekom drugom mjesto, on se ubraja u filozofe i ateiste, ili u apologete novotare. Tako, dakle, govore filozofi i mu'tezile, dok Kur'an i Sunnet odbacuju taj stav i islamski autoriteti iz prvih generacija su složni da je to zabludjelo mišljenje.” (El-Fetava, IV/347.)
Molim Allaha da se smiluje Ibn Tejmijji, on je, uistinu, znameniti islamski učenjak, ali se ničiji govor ne uzima u cijelosti i bezrezervno, niti se ičijem govoru vraća kao argumentu kada dođe do spora među ljudima, osim Poslanikovog, s.a.v.s., govora.
Neki simpatizeri Ibn Tejmijjinog lika i djela, pokušavaju se, u ovom pitanju, ograničiti isključivo na ovaj njegov citat i time zatvaraju svaku dalju priču o ovoj temi. A sām Ibn Tejmije je o istoj temi i drugačije govorio. Naime, on u svojoj knjizi El-Nubuvvat, veli: ”Ispravnije i pretežnije mišljenje je da je džennet u kojem je boravio Adem, zapravo džennet zaduženja i Božijih zapovijedi, a nije Džennet na nebu. Iblis je ušao u džennet zaduženja, u Ademov džennet, nakon njegovog spuštanja sa nebesa. Taj džennet je bio na uzvišenom mjestu na zemlji, u području istoka (Šama). A nakon što je kušao sa zabranjenog drveta, istjeran je iz tog dženneta. Riječ ”džennet” u Kur'anu se na mnogim mjestima spominje u značenju bašče ili vrta (bostana).” (El-Nubuvvat, II/704.705.)
A imam Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, elaborirao je ovu temu u svojim knjigama: Miftahu daris-se'ade (Ključevi kuće sreće) i Hadil-ervah (Vodič duša), navodeći detaljno dokaze obje skupine. Zatim je spomenuo podužu predaju od Munzira ibn Sa'da el-Belutija, koji je tvrdio da je džennet u kojem je boravio Adem, a.s., bio na Zemlji. Nakon toga, spomenuo je treće i četvrto mišljenje. Odnosno, mišljenje onih koji smatraju da je taj džennet bio na nebesima, ali da to nije vječni Džennet koji će nastaniti vjernici na drugom svijetu. To mišljenje spomenuo je imam Maverdi u svom tefsiru. I četvrto, da po tom pitanju treba biti suzdržan i da se sa sigurnošću ne može potvrditi nijedno mišljenje kao jedino ispravno. Ovo mišljenje izabrao je imam er-Razi u svom tefsiru Mefatihul-gajb.
Poznato je da su Ebu Hanife i njegovi učenici zastupali stav da je taj džennet bio na Zemlji, a neki taj stav pripisuju i Sufjanu es-Sevriju.
Evo nekih od dokaza onih koji tvrde da je džennet u kojem je boravio Adem, bio na Zemlji.
Adem je stvoren na Zemlji i ne postoji predaja da ga je Allah uzdigao na nebo;
Stanovnici vječnog Dženneta neće nikada izaći iz njega;
U vječnom Džennetu nema obaveza, nema propisa i zabrana, niti ima ispraznog govora i griješenja;
Iblis ne može ući u vječni Džennet i došaptavati, te na grijehe navoditi stanovnike vječnog Dženneta;
U vječnom Džennetu nema spavanja, a znamo da je Hava stvorena dok je Adem spavao;
Međutim, kako smo kazali, ovdje nije cilj protežiranje jednog mišljenja nad drugim, već, ono što je rekao Ibn Nafi (malikijski učenjak): ”O ovom pitanju bolje je šutjeti.” (Hadil–ervah, 23.str.) I ne treba prigovarati onome ko je odabrao neko mišljenje makar ono bilo i slabo, sve dok se temelji na određenim dokazima i ne suprotstavlja se konsenzusu i jasnom vjerodostojnom dokazu u čiju vjerodostojnost nema nikakve sumnje.
Džennet je bio dom ili kuća naših (pra)roditelja, a to znači da je stan životna potreba. Da bi čovjek bio sretan, potrebno je da mjesto stanovanja bude prostrano, lijepo, da je bogato vodom i raznim zelenilom.
Današnji čovjek pati zbog stambenih problema, nedostatka sredstava te trošenja života i ulaganja maksimuma truda da obezbijedi sebi kakav-takav stan u kojem će moći provesti svoju starost.
Uz stan je potrebno još i ono što se naglašava u Kur'anu: ”U njemu nećeš ni ogladnjeti, ni go biti. U njemu nećeš ni ožednjeti, ni žegu osjetiti.” (Ta-ha, 118.-119.)
Od prvog čovjek, dok je on još bio u Džennetu, Allah ga je nadahnuo da upozna svoja prava koja su mu zajamčena. A Poslanik, s.a.v.s., podučava ashaba Muaza ibn Džebela, r.a., koja prava čovjek, kao Allahov rob, ima kod Allaha, a koja prava ima Allah kod Svojih robova, kao što dolazi u predajama koje su zabilježili Buharija i Muslim.
Pa, zar postoji veća čast, veći stepen i bolja potvrda ljudskih prava od ove?!
Bogatstvo i izobilje koje mu je obećano u tom džennetu, bogatstvo i izobilje koje je pohranjeno u Zemlji i cijelom kosmosu, konstantni pravedni razvoj i napredak trebao bi da bude dovoljan za sve ljude, da nije pohlepe svjetskih moćnika i njihovog bespravnog prisvajanja svjetskih dobara.
Zanimljivo je da Ademu, a.s., nije obećana potpuna sitost, jer čovjek se od sitosti može razboljeti i može zaboraviti na gladne. Sitost nije potreba u svakom trenutku, jer, jelo je vrijedno onda kada čovjek osjeti potrebu za njim.
Umjesto sitosti, u Kur'anu se naglašava odricanje gladi, golotinje, žeđi, vrućine i hladnoće. A da li je Adem, a.s., kušao glad, žeđ, golotinju i vrućinu prije ulaska u Džennet, Allah najbolje zna.
Na nama je da gajimo nade o ulasku u Džennet kroz lijepo ponašanje, ljubaznost i dobročinstvo prema drugima. Jer, na dunjaluku postoji također džennet, ko u njega ne uđe, taj neće ući ni u Džennet na onome svijetu, a to je osjećaj Allahove blizine kroz ibadet i zikr.
Adem je sišao iz Dženneta, ali je sa sobom ponio nešto iz njega, a to je miris, ljepota mirisa drveća, ljepota duše i ljudske prirode (fitre) koja se nije promijenila, pokrivanje tijela koje je naučio kod zabranjenog drveta, i, na koncu, ljubav koja je pulsirala u njihovim srcima od prvog trenutka i od prvog pogleda.
