Godinu dana od ukradene dženaze u Potočarima

396

Piše: Sead Zubanović

Prošlogodišnja tužno jubilarna dženaza, održana dvadeset godina nakon groznog zločina imena genocid nad bošnjačkim narodom Podrinja, vješto je gurnuta u sjenu insceniranim i mudro osmišljenim događajem, navodnim napadom na predsjednika Vlade Srbije.

Jedna bačena plastična flaša i par kamenica izazvali su pometnju, dodatno namjerno izrežirano uvećanu među prisutnim, što je bilo  dovoljna da se mjesecima kasnije piše o navodnom pokušaju atentata i na takav način  baci u sjenu činjenica da ni dvadeset godina nije bilo dovoljno da bi se pronašli i ukopali zemni ostaci hiljada streljanih Bošnjaka. Niko više nije pričao o, po nekoliko puta, prekopavanim i izmještanim grobnicama nastalim zbog prikrivanja fašističkog zlodjela.  Zna se da te radnje nisu mogli vršiti pojedinci, nego sistem, prije svega agresorske države Srbije  (i Crne Gore), koja uporno i na sve moguće načine, ali uzaludno, pokušava pobjeći  od bjelodane istine.

Bilo je tužno i jadno gledati kako predstavnica srebreničkih majki, Cvijet Srebrenice kači na rever Aleksandru Vučiću, koji će njoj, ali i svima nama, malo kasnije ukrasti prošlogodišnju dženazu. Asli, nije ona bila kriva. Postupila  je po uputama umnih Bošnjaka iz vlasti. Ove godine su ogorčene majke Srebrenice, sa  potpunim pravom, odlučile i kazale da u Potočarima više nikada neće biti mjesta za one koji negiraju genocid. Ni prije, ni poslije, ni za vrijeme obavljanja dženaze. Zauvjek, inša – Allah.

 

   SREBRENIČANKA

U oku njenom zb'jegove vidim

Bez i jedne riječi sve mi je rekla

Priznajem sebi, da, ja se stidim

Znam kud ću poći, a šta nju čeka.

Bila je sestra, bila je majka

I Bošnji dobrom bila je žena

Sreća joj biješe do bola kratka

Tuga je sada prati k'o sjena.

Koga li ima, dal’ pitat smijem

Dal’ ću joj ranu pozlijedit neku

Da li da šutim ili da idem

Il’ moje suze s njenim da teku.

Pomoć joj želim, al’ ne znam kako

Kako se ona utješit’ može

Majci bez sina, mora znat svako

Jedina ti si utjeha, Bože.

 

SREBRENICA

Opet pred starim gradom od srebra

Hiljade ljudi dženazu klanja

Tabuti kriju kosti i rebra

Svaka je tuga od ove manja.

Krvavoj priči po mržnje mjeri

I kraj ovakav mora da bude

Tu su po šumi troprste zvijeri

Hvatali gladne, ranjene ljude.

Streljali redom sve muške glave

Oduvijek tako čine hajduci

Kosovski poraz pobjedom slave

Bošnjaci za njih samo su Turci.

Vezali ruke, vezali oči

Strah ih je bilo pogleda žrtve

Bojeć se pravde koja će doći

Kopanjem novim skrivali mrtve.

U četiri jame jednoga sina

Pronašli majci da ga ukopa

Za takav zločin jasno je svim

Pomućen razum nema ni stoka.

Zbog čega pišem stihove ove

I zašto tražim riječi za rime

Želim da spriječim zločine nove

I glasno kažem da lažu psine.

Hiljada osam, to grad je cijeli

Pobit tek tako za dva, tri dana

I nakon svega kazat se želi

Genocid nije, već bitka slavna.

Zgaziti čizmom novorođenče

Koje još majku dojilo nije

Jedino može to ljudsko smeće

Što kaže četnik da mu je ime.

Zločin učinit na dijelu zemlje

Koja se zove zona UN-a

Podmuklost  veća i od hijene

Primjer je kakvog još nigdje nema.

Ne smije Bošnjak nikada više

Poštenja svoga da bude žrtva

Mezarje ovo to pravo briše

Zaborav riječ je u Bosni mrtva.