Piše: Sead Zubanović
Prošlogodišnja tužno jubilarna dženaza, održana dvadeset godina nakon groznog zločina imena genocid nad bošnjačkim narodom Podrinja, vješto je gurnuta u sjenu insceniranim i mudro osmišljenim događajem, navodnim napadom na predsjednika Vlade Srbije.
Jedna bačena plastična flaša i par kamenica izazvali su pometnju, dodatno namjerno izrežirano uvećanu među prisutnim, što je bilo dovoljna da se mjesecima kasnije piše o navodnom pokušaju atentata i na takav način baci u sjenu činjenica da ni dvadeset godina nije bilo dovoljno da bi se pronašli i ukopali zemni ostaci hiljada streljanih Bošnjaka. Niko više nije pričao o, po nekoliko puta, prekopavanim i izmještanim grobnicama nastalim zbog prikrivanja fašističkog zlodjela. Zna se da te radnje nisu mogli vršiti pojedinci, nego sistem, prije svega agresorske države Srbije (i Crne Gore), koja uporno i na sve moguće načine, ali uzaludno, pokušava pobjeći od bjelodane istine.
Bilo je tužno i jadno gledati kako predstavnica srebreničkih majki, Cvijet Srebrenice kači na rever Aleksandru Vučiću, koji će njoj, ali i svima nama, malo kasnije ukrasti prošlogodišnju dženazu. Asli, nije ona bila kriva. Postupila je po uputama umnih Bošnjaka iz vlasti. Ove godine su ogorčene majke Srebrenice, sa potpunim pravom, odlučile i kazale da u Potočarima više nikada neće biti mjesta za one koji negiraju genocid. Ni prije, ni poslije, ni za vrijeme obavljanja dženaze. Zauvjek, inša – Allah.
SREBRENIČANKA
U oku njenom zb'jegove vidim
Bez i jedne riječi sve mi je rekla
Priznajem sebi, da, ja se stidim
Znam kud ću poći, a šta nju čeka.
Bila je sestra, bila je majka
I Bošnji dobrom bila je žena
Sreća joj biješe do bola kratka
Tuga je sada prati k'o sjena.
Koga li ima, dal’ pitat smijem
Dal’ ću joj ranu pozlijedit neku
Da li da šutim ili da idem
Il’ moje suze s njenim da teku.
Pomoć joj želim, al’ ne znam kako
Kako se ona utješit’ može
Majci bez sina, mora znat svako
Jedina ti si utjeha, Bože.
SREBRENICA
Opet pred starim gradom od srebra
Hiljade ljudi dženazu klanja
Tabuti kriju kosti i rebra
Svaka je tuga od ove manja.
Krvavoj priči po mržnje mjeri
I kraj ovakav mora da bude
Tu su po šumi troprste zvijeri
Hvatali gladne, ranjene ljude.
Streljali redom sve muške glave
Oduvijek tako čine hajduci
Kosovski poraz pobjedom slave
Bošnjaci za njih samo su Turci.
Vezali ruke, vezali oči
Strah ih je bilo pogleda žrtve
Bojeć se pravde koja će doći
Kopanjem novim skrivali mrtve.
U četiri jame jednoga sina
Pronašli majci da ga ukopa
Za takav zločin jasno je svim
Pomućen razum nema ni stoka.
Zbog čega pišem stihove ove
I zašto tražim riječi za rime
Želim da spriječim zločine nove
I glasno kažem da lažu psine.
Hiljada osam, to grad je cijeli
Pobit tek tako za dva, tri dana
I nakon svega kazat se želi
Genocid nije, već bitka slavna.
Zgaziti čizmom novorođenče
Koje još majku dojilo nije
Jedino može to ljudsko smeće
Što kaže četnik da mu je ime.
Zločin učinit na dijelu zemlje
Koja se zove zona UN-a
Podmuklost veća i od hijene
Primjer je kakvog još nigdje nema.
Ne smije Bošnjak nikada više
Poštenja svoga da bude žrtva
Mezarje ovo to pravo briše
Zaborav riječ je u Bosni mrtva.
