Piše: dr. Muhamed es-Sagir / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedno od čuda vremena jeste da je četvrti pravedni halifa muslimana, hazreti Alija, radijallahu anhu, ubijen sedamnaestog ramazana, istog dana kada su muslimani izvojevali veličanstvenu pobjedu na Bedru, a njegov sin, hazreti Husein, ubijen je desetog muharrema, na Dan Ašure, u kojem je Allah spasio Musaa, alejhis-selam, a uništio faraona i njegovu vojsku.
Šiije su Dan Ašure pretvorile u paganski praznik u kojem se udaraju lancima i sabljama po licu i cijelom tijelu, cijepaju odjeću i uzvikuju neznabožačke parole, a šehida hazreti Huseina uzeli su za simbol svoga vjerovanja, monopolizirajući njegov život i njegovu smrt. I, što je najčudnije, muslimani su ih, zbog straha i nemara, ostavili da rade to što rade, tako da sam se zapitao da li je i jedan muslimanski (sunijski) alim održao predavanje ili hutbu o hazreti Huseinu, radijallahu anhu, na Dan Ašure?
Štaviše, pitao sam neku braću muslimane o tome kakav bi bio njihov prvi dojam kada bi ušli u džamiju i čuli hatiba kako s minbere govori o hazreti Huseinu i objašnjava njegovu biografiju? Rekli su mi: ”Posumnjali bi da je imam, odnosno hatib, možda postao šiija.”
Tako su šiije uspjeli monopolizirati spominjanje hazreti Huseina i učiniti ga ikonom njihove nakaradne ideje i doktrine. U tome im je pomogla i povezanost imena časnog Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, unuka Huseina sa revolucijom i pobunom protiv nepravde i protivljenjem zulumćarima i tiranima, te odbijanje da se slijedi neistina i nastojanje da se suzbije zlo i uspostavi istina i pravda.
Ova stranica islamske povijesti želi se saviti i zaboraviti, posebno zbog toga što su nepravedni vladari osjetljivi na govor o revoluciji i njenim protagonistima, i zbog toga što su se u islamskom ummetu pojavile cijele brigade daija i učenjaka koji muslimanskog vladara žele da uzdignu na stepen nepogrješivog zakonodavca koji nikoga ne treba pitati i nikome ne treba polagati račune za ono što radi, čak i ako javno, naočigled svih ljudi, čini velike grijehe, a svako nezadovoljstvo ili prigovor na njegovo ponašanje smatraju napuštanjem poslušnosti i pokornosti islamskom vladaru, što je samo po sebi veliki grijeh.
Biografija hazreti Huseina je zamagljena i uglavnom se među muslimanskim masama spominje na način da se preispituje njegov postupak i dovodi u vezu sa pobunom protiv legitimnog muslimanskog vladara i napuštanjem jedinstvenog muslimanskog saffa, a istina je potpuno drugačija.
Istina je da je hazreti Husein, radijallahu anhu, od njegovog prvog dana bio na jasnoj istini i da on nije skrenuo s puta istinskih dobročinitelja i reformatora, niti sa puta muslimana, već je uzeo na sebe da brani principe i temelje islama u pogledu sistema vlasti i da podigne zastavu naređivanja dobra i zabranjivanja zla, onda kada je, još za života Muavije, radijallahu anhu, zatraženo da se prisega na vjernost dadne njegovom sinu Jezidu, kao halifi muslimana koji će preuzeti vlast nakon Muavije.
Stav ashaba bio je identičan stavu hazreti Huseina
Hazreti Husein je to odbio, jer se na taj način ukida sistem šure u izboru vladara, da bi ga zamijenio sistem nasljedne vladavine, što je jasna promjena mehanizma za odabir vladara u islamu i očigledno kršenje prava ummeta da bira sebi vladara. Hazreti Husein je bio čvrsto pri svom stavu i odbijao je takav princip sve dok Jezid ibn Muavija nije preuzeo vlast, kada je odbio da mu dâ prisegu i da mu se preda hilafet.
Ovo odbijanje prisege Jezidu ibn Muaviji bio je stav svih živih ashaba i simbola ummeta, iako su se njihove reakcije po tom pitanju razlikovale. Neki od njih su smatrali da je davanje prisege Jezidu u interesu očuvanja jedinstva i džemata, a neki su odbili dati prisegu na vjernost bez javnog izjavljivanja neposluha, čekajući za to povoljnu priliku, poput Abdullaha ibn Zubejra, koji će kasnije uistinu preuzeti hilafet nakon Jezida ibn Muavije.
Huseine, zar ćeš ići onima koji su ti ubili oca i ranili brata?
Međutim, hazreti Husein, radijallahu anhu, obznanio je svoj stav odbijajući dati prisegu na vjernost Jezidu ibn Muaviji, i oko njega se su se okupili svi oni koji su dijelili njegovo mišljenje. Zatim je hazreti Husein dobijao pisma od stanovnika Iraka u kojima su mu izražvali svoju podršku i obećavali mu pomoć u njegovim namjerama da svrgne Jezida sa mjesta halife.
Ovdje se ashabi nisu složili s njim i savjetovali su mu da je postupak otklanjanja zla silom i oružana pobuna protiv Jezida prepuna opasnosti i neizvjesnosti. Neki su ga opet upozoravali na prevrtljivost stanovnika Iraka, poput Ibn Abbasa, koji mu je rekao: ”Znaj da te Iračani pozivaju u smutnju i ubijanje.” Abdullah ibn Zubejr ga je molio da se skloni i utvrdi u Mekki. Govorio mu je u vezi odlaska u Irak: ”Huseine, zar ćeš ići ljudima koji su ti ubili oca i ranili brata?!”
Ovdje neki namjerno brkaju između odbijanja ashaba da hazreti Husein povede oružanu pobunu protiv Jezida, zbog nedovoljne snage i neizvjesnog ishoda te pobune, i njihovog mišljenja o odbacivanju nasljedne vladavine i promjene sistema islamskog hilafeta. Jer, oni koji su prihvatili Jezidov hilafet učinili su to zbog biranja manje štete i straha da ne naprave (ako se povede oružani sukob protiv Jezida) mnogo veću štetu.
Stoga je Ibn Haldun opisao pogrešku Huseinove vojne procjene ovozemaljskom greškom, pa je rekao: ”To je dunjalučka greška koja ne nanosi štetu, jer je vezana za njegovo mišljenje, ali Husein nije počinio šerijatsku grešku.”
Istina je da je imam hazreti Husein, kada je osjetio izdaju naroda Iraka i da se promijenio odnos snaga na terenu, promijenio svoj plan, i ponudio je Ubejdullahu bin Zijadu, komandantu Jezidove vojske, ili da ga pusti da se vrati u Mekku ili da ide sa svojim ljudima u džihad na neko od postojećih ratišta, ili da mu oslobodi put i da ide u Šam da se sastane sa Jezidom.
Međutim, Ibn Zijad je, zajedno sa ostalim kolovođama smutnje, odbio sve to i tražio je od hazreti Huseina da mu se preda. Tražio je ono što ne prihvata ni jedna slobodna duša, pogotovo ako je vlasnik te čiste duše Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, unuk hazreti Husein. I nakon toga je započela neravnopravna borba u kojoj je ubijen Husein, a njegova glava je odnesena Jezidu u Šam, da se pridruži redovima šehida i da, zajedno sa svojim bratom Hasanom, postane predvodnik mladića u Džennetu.
Ibn Tejmijje je hazreti Huseinov postupak sažeo u sljedećim riječima: ”Husein ibn Ali nije napustio džemat muslimana (muslimansku zajednicu), i nije poginuo osim nakon što je tražio da se vrati ili da se pridruži nekoj muslimanskoj jedinici. Da je to tražio neko ko je puno manjeg ranga od njega, moralo mu se udovoljiti, i on se nije borio za vlast niti je zbog toga poginuo, već je tražio da se vrati (sa putovanja u Irak) i nije želio da ga zarobe.”
Husein ibn Ali, Poslanikov unuk i sin Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, miljenice hazreti Fatime, predstavlja jedinstveni model revolucionarnog imama (vođe) i učenjaka praktičara, iskustvo prepuno pouka i poruka, dobru lekciju o odnosu prema tiranima i tiraniji, o izboru pristaša i pomagača, te o tome da dobra namjera, plemenitost cilja, pravednost i legitimitet ne garantiraju pobjedu. Neće se postići cilj, osim ako se ne napravi potreban plan, ako se ne uzmu svi uzroci u obzir i ako se ne odabere pravo vrijeme i dobro mjesto za odlučujuću bitku.
No, da nije bilo jasnog stava hazreti Huseina o brizi za očuvanje principa i podizanja revolucije zbog toga, ljudi bi rekli da je još u ranim generacijama islama izgubljena obaveza naređivanja dobra i zabranjivanja zla.
