Piše: Hafz. Dževad ef. Gološ
U prethodnom tekstu spomenuo sam citate iz Nehdžul-belage u kojima hazreti Alija, r.a. hvali hazreti Omera, r.a. U ovom tekstu navest ću i predaje koje se prenose od drugih imama ehli bejta, iz kojih se nedvojbeno može razumjeti na koji način su tretirali i doživljavali ličnost hazreti Omera. Neke od ovih predaja su već spomenute u tekstu o odnosu ehlu bejta prema Ebu Bekru, jer su zajedničke za njih dvojicu, a ovdje ću ih samo ukratko spomenuti radi podsjećanja.
Es-Saduk u svom djelu ‘Ujun Ahbari er-Rida prenosi od svoga oca, a on od svojih očeva da je hazreti Husein jednom prilikom čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da kaže: ”Ebu Bekr mi je poput sluha, Omer poput vida, a Osman poput srca”.[1]
Imam Bakir također je kazao: ”Ne poričem vrijednost Omera, ali Ebu Bekr je bolji od njega.”[2]
Njegov sin Dža'fer es-Sadik bio je upitan o Ebu Bekru i Omeru, da li da ih voli i uzima kao prijatelje, pa je Dža'fer es-Sadik odgovorio: ”Da, voli ih i uzmi za prijatelje!” Zatim mu je jedna žena rekla: ”I da kažem Gospodaru da si mi ti to naredio?” ”Da!”, odgovorio je.[3]
Kada je hazreti Hasan, r.a., pisao mirovni sporazum ili ugovor sa Muavijom, r.a., na samom početku ugovora je naglasio i uslovio Muaviju da postupa po Kur'anu i Sunnetu i po praksi pravednih halifa. U ovom ugovoru, shodno šiijskim izvorima, hazreti Hasan kaže: ”…i da će raditi i suditi po Knjizi, i Sunnetu Allahovog Poslanika, i po praksi dobrih halifa…”.[4]
Poznati šiijski autoritet Et-Tusi navodi predaju u kojoj se jasno kaže da su Ebu Bekr i Omer došli hazreti Aliji i rekli mu da zaprosi Fatimu kćerku Allahovog Poslanika, s.a.v.s. U toj predaji hazreti Alija kaže sljedeće: ”Došli su mi Ebu Bekr i Omer i kazali mi: ‘Zašto ne bi otišao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., pa mu spomenuo Fatimu?’, pa sam otišao. Kada me je vidio Allahov Poslanik, s.a.v.s., nasmijao se i rekao: ‘Što si došao, Alija?’ Ja sam mu spomenuo našu rodbinsku vezu i moje rano prihvatanje islama, pomaganje i džihad. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao mi je: ‘Istinu si kazao, ti si bolji od toga!’ Onda sam mu rekao: ‘Allahov Poslaniče, hoćeš li mi dati Fatimu za ženu?”’[5]
Pitanje ostavštine Allahovog Poslanika?
Ovdje se također želim dotaknuti i jednog pitanja od krucijalnog značaja kada je riječ o razilaženje između sunija i šiija, a to je pitanje ostavštine Allahovog poslanika, s.a.v.s.. Po sunijskom vjerovanju, Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nije niko naslijedio, i to na osnovu njegovih riječi koje bilježe Buhari i Muslim u svojim Sahihima: ”Mi (poslanici) se ne nasljeđujemo, ono što ostavimo je sadaka”.[6]
Sa druge strane, šiije uče i vjeruju da su nasljednici Allahovog Poslanika, s.a.v.s., među kojima u prvom redu spominju njegovu kćerku Fatimu, r.a., imali pravo na nasljeđe Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Njihovo nenasljeđivanje je ustvari, kako tvrde šije, nepravda koju su im učinile prve halife, a prije svih Ebu Bekr, a potom i halife poslije njega koje su potvrdile Ebu Bekrovu praksu. Kada se govori o ovoj tematici posebno se naglašava zemlja koja se zvala Fedek, koja je pripadala Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., a Fatima i njeni nasljednici je nikada nisu dobili u svoje vlasništvo.
U sljedećim redovima napravit ću kratku analizu spomenutog pitanja oslanjajući se na šiijske izvore, te logičke zaključke koji proizilaze iz navedenih predaja.
Prvo, spomenuti hadis o tome ”da se poslanici ne nasljeđuju” također bilježe i prenose i šiije u svojim najreferentnijim izovrima, te ga također ocjenjuju vjerodostojnim hadisom. Tako npr. El-Medžlisi u svom djelu Mira'tul-‘ukul prenosi hadis u kojem se kaže: ”…i poslanici u nasljedstvo nisu ostavili ni dinara ni dirhema, nego znanje …..”[7].
Medžlisi ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim!?[8]
Da paradoks bude još veći, spomenuti hadis vjerodostojnim je ocijenio i Homeini, rekavši: ”hadis je sahih-vjerodostojan”[9], a potom ga uzima kao argument za ispravnost teorije o vlasti imama/vilajetul fekih! Začuđujuće je to što Homeini ovaj hadis ocijenio vjerodostojnim, a onda samo jedan njegov dio uzimao kao argument, a zapostavljao drugi dio hadisa?
Drugo, zašto šiije, kada govore o ostavštini Allahovog Poslanika, s.a.v.s., isključivo insistiraju na naslijeđu hazreti Fatime? Zar nije bilo još drugih osoba koje su trebali biti nasljednici, kao, naprimjer, njegov amidža Abbas, te njegove supruge, među kojima je i Aiša, r.a. Kada šiije govore o ovom događaju i nepravdi prema Fatimi, zašto onda ne spominju, shodno njihovom vjerovanju, i Ebu Bekrovu nepravdu prema njegovoj kćerki Aiši, te ostalim nasljednicima?
Treće, zašto hazreti Alija, r.a., kada je postao halifa muslimana, nije vratio Fedek i ostalu ostavštinu njihovim vlasnicima i onima kojima pripada? Ako je to istinski bilo vlasništvo hazreti Fatime, poslije hazreti Fatime to prelazi njenim nasljednicima, među kojima je i sâm Alija, r.a., koji je imao pravo na jednu četvrtinu, a ostalo je pripadalo njenoj djeci: Hasanu, Huseinu, Zejneb i Ummu Kulsum?! Zašto Alija nije uzeo za sebe dio koji mu kao Fatiminom mužu pripada, niti ikome od pomenutih nasljednika nije dao ono što mu pripada? Zatim, zašto to isto nije učinio i hazreti Hasan kada je bio halifa, te ostavštinu svoje majke dao onima kojima pripada?
Šiije u svojim djelima, kako to ističe allama Tabatabai, govoreći o vremenu vladavine hazreti Alije, kažu: ”Dok je bio halifa Ali je slijedio puteve poslanika, i vratio je prilike na njihovo izvorno stanje”.[10] Odmah se postavlja pitanje da li je ostavštinu Poslanika, s.a.v.s., vratio u izvorno stanje?
Zar njihov postupak, hazreti Alije i hazreti Hasana, sa strane šiijskog svjetonazora, ne ukazuje na to da su ustvari i oni sami bili učesnici u toj nepravdi zajedno sa prvom trojicom halifa? Ovo su čisto logičke premise koje se nameću kao produkt gore navedenim predajama koje bilježe šiije u svojim izvorima, a za koje, nažalost, nalazimo veoma slabe, ili čak nikakve odgovore u šiijskoj literaturi.
Sve gore navedene logičke postavke ukazuju na ispravnost postupka Ebu Bekra, koje se temelji na predajama koje nalazimo i u šiijskim i u sunijskim izvorima, i koje su u skladu za logičkim zaključcima. Da je spomenuti postupak Ebu Bekra bio neispravan, nema sumnje da bi ga ispravio hazreti Alija u vremenu kada je vlast, podrazumijevajući prije svega zakonodavnu vlast, bila u njegovim rukama, a na to ukazuje i sljedeća predaja koju spominje Et-Tusi.
Et-Tusi u svom djeli Šafi navodi predaju u kojoj se spominje pitanje ostavštine Allahovog Poslanika, s.a.v.s., te kako je to pitanje spomenuto hazreti Aliji, pa kaže: ”A kada je pitanje došlo do Ali ibn Ebi Taliba i kada je bio upitan o povratku Fedeka, kazao je: ‘Ja se stidim Allaha da promijenim nešto što je uradio Ebu Bekr, a to potvrdio Omer.”’[11]
Dinevri, šiijski historičar, u svom djelu Ahbar Tival, spominjući događaj kada je hazreti Alija ušao u Kufu, navodi između ostalog i sljedeću predaju: ”…pa mu rekoše: ‘O Vođo pravovjernih, hoćeš li da odsjedneš u dvorcu?’ Reče: ‘Nemam potrebu za tim, jer je Omer ibn Hattab to prezirao….”’[12] Ova predaja je samo jedna u nizu onih koje govore o stvarnom odnosu između hazreti Alije i hazreti Omera.
Nije mi običaj da spominjem predaje iz sunijskih izvora, ali ću spomenuti samo neke koje idu u prilog gore navedenim predajama, želeći time naglasiti da je ispravno poimanje ličnosti hazreti Alije upravo ono kako ga poimaju sunije, a ne šiije.
Hazreti Hasan, govoreći o hilafetu svog oca, kaže: ”Ne znam da se Alija i u čemu razilazio sa Omerom, niti da je išta promijenio od onoga što je činio (tj. Omer), otkako je došao u Kufu.”[13]
Eš-Ša'bi prenosi da je hazreti Alija kazao kada su mu došli stanovnici Nedžrana: ”Omer je bio na ispravnom putu i ništa neću mijenjati od onoga što je on činio.”[14]
On također pripovijeda da je hazreti Alija kazao kada je došao u Kufu: ”Neću odvezati čvor kojeg je svezao Omer”.[15]
Zejd bin Ali, brat imama Bakira, je kazao: ”Alija je bio sličan Omeru u svom ophođenju.”[16]
Hazreti Alija u vremenu Omera
Kada smo govorili o hazreti Aliji u vremenu Ebu Bekra kazali smo da je jedno od ključnih i nezaobilaznih pitanja i to: koja je bila uloga hazreti Alije u vremenu hilafeta Ebu Bekra? Isto ovo pitanje može se postaviti i kad je riječ o Omerovom hilafetu.
Hazreti Alija kao kadija
Kao i u slučaju Ebu Bekra, hazreti Alija i u vremenu hilafeta Omera uživao je veliki ugled. I opet ćemo naći da šiije u svojim relevantnim izvorima, a pogotovo njihov autoritet Mufid, spominju hazreti Alijine presude u vremenu hilafeta Omera.[17] U tim predajama se spominje čak kako je hazreti Alija prisustovao sjednicama kojima su prisustvovali i drugi veliki ugledni ashabi, te kako ga je hazreti Omer posebno isticao i kako je znao kazati: ”A šta ti imaš reći o ovome, o Ebul Hasane?”[18]
O tome koliku je ulogu imao sâm hazreti Alija u vremenu vladavine Omera, možda najbolje govori to što je Omer često govorio (i ovu predaju navodi Mufid): ”Ne doživio ja vrijeme teških pitanja u kojima nemu Ebu Hasana!”[19]
Hazreti Alija kao kandidat za sljedećeg halifu
Ono što posebno ide u prilog uloge hazreti Alije u vremenu Omera jeste i činjenica da je sâm Omer postavio hazreti Aliju kao jednog od šest članova vijeća-šure između kojih je jedan trebao da bude izabran za sljedećeg halifu. Ta šesterica su bili: Alija, Osman, Abdurahman ibn A'vf, Sa'd ibn Ebu Vekkas, Zubejr i Talha.[20] Ako je hazreti Alija bio marginalizirana ličnost u vremenu prve trojice halifa, pa zar je hazreti Omer mogao da ga predloži kao jednu od opcija za sljedećeg halifu?
Hazreti Alija udaje svoju kćerku za Omera
Ovdje ću također spomenuti i jedno vrlo osjetljivo pitanje koje ustvari najbolje oslikava odnos između hazreti Alije, kao centralne figure šiijske vjerske misli, i hazreti Omera, koji opet predstavlja jednu od glavnih figura koje su izmijenile izvorni islam, shodno šiijskom svjetonazoru.
Naime, hazreti Alija je sa Poslanikovom, s.a.v.s., kćerkom Fatimom imao četvero djece; Hasana, Huseina, Zejneb i Ummu Kulsum.[21] Alijina i Fatimina kćerka Ummu Kulsum, unuka Poslanika, s.a.v.s., bila je supruga drugog halife hazreti Omera. Ova činjenica se potrđuje u većini šiijskih djela. U nastavku ću spomenuti glavne šiijske izvore koji spominju ovu predaju, te još druge činjenice i propise koji su vezani za gore navedenu predaju.
U kapitalnim šiijskim djelima nailazimo na više predaja u kojima se jasno kaže da je hazreti Alija svoju kćerku Ummu Kulsum udao za hazreti Omeru. To su sljedeća šiijska djela:
El-Kulejni u svom djelu Furuu'l Kafi, navodi sljedeće poglavlje: ”Poglavlje o udaji Ummu Kulsum”[22], te u ovom poglavlju spomenuo predaje o tome da je Ummu Kulsum, kćerka hazreti Alije, bila supruga hazreti Omera.
Kulejni je također u poglavlju: ”Poglavlje: gdje supruga sa kojom se imao odnos provodi iddet poslije smrti muža i šta joj je obaveza”, spomenuo dvije predaje u kojima se kaže da je imam Dža'fer es-Sadik bio upitan: ”O ženi kojoj je muž umro, gdje iddet provodi, u kući ili gdje ona želi?”, pa je rekao: ”Gdje ona želi”, potom je kazao: ”Alija je, kada je ubijen Omer, uzeo kćerku Ummu Kulsum za ruku i odveo je svojoj kući.”[23]
Et-Tusi u svom djelu Istibsar također je spomenuo dvije identične predaje pod naslovom: ”Poglavlje o ženi kojoj muž umre, da li joj je dozvoljeno da prenoći van kuće ili ne?”[24]
Et-Tusi je također ove dvije predaje spomenuo i u svom drugom djelu Tehzibul-ahkam u ”Poglavlju o iddetima”[25]
Et-Tusi je u svom djelu Tehzibul-ahkam u ”poglavlju o međusobnom nasljeđivanju onih koji se utope ili umru u nesreći”, naveo predaju u kojoj se kaže: ”Umrla je Ummu Kulsum kćerka Alije i njen sin Zejd, sin Omera ibn Hattaba u istom trenutku (tj. stradali) ne znajući ko je od njih prije umro, pa niko od njih nije naslijedio drugog, i zajedno im je klanjana dženaza.”[26]
Poznati pravnik dža'ferijskog mezheba allama Ibn Hulli u svom djelu Šeriu'l-islam kaže: ”Dozvoljeno je da se slobodna žena uda za roba, Arapkinja za nearapa, i Hašimijka za onoga ko nije iz plemena Benu Hašim”.
U komentaru ovih riječi, poznati šiijski pravnik Zejnudin Amili, poznatiji kao ”Šehid es-sani”, kaže: ”Poslanik je udao svoju kćerku za Osmana, i udao je kćerku Zejneb za Ebu A'sa ibn Rebi'u, a njih dvojica nisu iz Beni Hašima. Također je Alija udao svoju kćerku za Omera, a Abdullah ibn Amr ibn Osman je oženio Fatimu, kćerku Huseina, i Mus'ab ibn Zubejr je oženio njenu sestru Sekinu, a oni nisu iz plemena Benu Hašim.”[27]
Iz spomenutih predaja možemo zaključiti sljedeće:
Prvo, tri (Kafi, Istibsar, Tehzibul Ahkam) od četiri osnovne šiijske hadiske zbirke su prenijele ove predaje i potvrdile brak između Ummu Kulsum, kćerke hazreti Alije, i hazreti Omera. Inače, četiri osnovne šiijske hadiske zbirke su:
–Kafi, od Kulejnija
– Istibsar, od Et-Tusija,
– Tehzibul Ahkam, od Et-Tusija također,
–Men la jahduruhu fekih, od Saduka.
Predaje o spomenutom braku nalaze se i mnogim drugim šiijskim izvorima, ali sam se ograničio samo na njihova osnovna hadiska djela.
Drugo, ono što ukazuje na vjerodostojnost ovih predaja kod šiija jeste i to što se one uzimaju kao fikhski-pravni dokaz u nekoliko pitanja unutar dža'ferijskog mezheba: o tome gdje žena provodi iddet nakon smrti muža, o međusobnom nasljeđivanju onih koji nastradaju u istoj nesreći i o validnosti braka između žene iz plemena Benu Hašim i muškarca koji to nije.
Treće, ono što je, uistinu, začuđujuće jeste da su neki šiijski autoriteti naveli predaje iz kojih se može razumjeti da je hazreti Omer nasilno uzeo Ummu Kulsum od Alije, ili drugim riječima kazano, da je hazreti Alija bez njegove volje dao svoju kćerku Omeru za ženu. Tako Kulejni u svom djelu Kafi spominje da je imam Džafer es-Sadik, govoreći o ovom braku, kazao: ”Zaista je to stidno mjesto koje je silovano.”[28].
Ovo pitanje je jedno od najosjetljivih pitanja za same šiije, kao što sam već kazao, jer pretpostavljam da ni jedan šiija u ovom vremenu ne bi udao svoju kćerku za onoga ko voli hazreti Omera, a kamoli za samog Omera, dok se u njihovim osnovnim i najrelevantnijim izvorima spominje da je hazreti Alija svoju kćerku, Poslanikovu, s.a.v.s., unuku, dao upravo Omeru za ženu.
Kako onda pomiriti činjenicu da je hazreti Alija bio jedan od najhrabrijih ashaba Allahovog Poslanika, s.a.v.s., sa šiijskom tvrdnjom da je Omer nasilno od njega uzeo njegovu kćerku sebi za ženu, te da je ona tim činom ustvari ”silovana”, kako to spominje Kulejni?
Da li iko, iz ovih šiijskih predaja, može zaključiti da je hazreti Alija bio jedan od najhrabrijih ashaba, ili se pak, na osnovu tih predaja, nameće zaključak da je Alija zapravo bio kukavica i slabić od kojeg neko nasilnim putem uzima njegovu kćerku koju je dobio sa hazreti Fatimom? I zar je moguće da taj hrabri ashab dozvoli bilo kome da ”siluje” njegovu kćerku, odnosno unuku Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako to spominje Kulejni?
Onaj ko pridaje bilo kakvu važnost logici, zaključit će da zapravo šiije imaju iskrivljenu percepciju o hazreti Aliji isto kao i o hazreti Ebu Bekru i Omeru.
[1] Es-Saduk, U'jun Ahbar er-Rida, 1/280.
[2] Et-Tabersi, Ihtidžadž, Menšurat Šerif Redijj, 1380, svezak 2, str. 212.
[3] El-Kulejni, Revdatul-kafi, 8/58.
[4] Abbas Kommi, Munteha Amal, Dar Islamijje, Bejrut, 1994, 2 sveska, 1/321.
[5] Et-Tusi, Emali, Dar kutub islamijje, Teheran, 1381, I svezak, str. 71.
[6]Buhari, Sahih Buhari, Dar Tavk Nedžati, 1422, 9 svesaka, 8/149; Muslim, Sahih Muslim, Dar Ihja Turas arebi, 5 svesaka, 3/1379.
[7]El-Medžlisi, Mira'tul ukul fi šerhi ahbari resul, Dar kutub islamijja, 26 svesaka, 1/114.
[8] Ibid, 1/111.
[9] Homeini, Hukume islamijje, str. 93.
[10] Tabatabai, Ši'a u islamu, Mešihat islamske zajednice u Hrvatskoj, 1989, str. 55.
[11] Et-Tusi, Šafi fil imame, Muessetu Sadik, Teheran , 1987, 4 sveska, 4/76.
[12] Dinevri, Ahbar Tival, Dar Ihja kitab arebi, Kairo, 1960.,1 svezak, str.152.
[13]Muhibbudin Taberi, Rijad nedire fi menakib ašere, Dar kutub ilmijje, bez godine izdanja, 4 svezka, 2/400.
[14] Ibid, 2/400.
[15] Ibid, 2/400.
[16] Ibid, 2/400.
[17] Mufid, Iršad, 1/202, 210.
[18] Ibid, 1/205.
[19] Ibid, 1/204.
[20] Bidaje ve Nihaje, 7/155.
[21] Erbeli, Kesful Gumme, 2/67.
[22] Kulejni, Furuu'l Kafi, Dar Tea'ruf, Bejrut, 1993, 5 svezaka, 3/350.
[23] Kulejni, Furuu'l Kafi, 4/121.
[24] Et-Tusi, Istibsar fima ihtulife minel ahbar, Dar Adva, Bejrut, 1992, 4 sveska, 3/472
[25] Et-Tusi, Tehzibul ahkam, Dar islami, Teheran, 1386, 10 svezaka, 8/244:
[26] Et-Tusi, Tehzibul ahkam, 9/409.
[27] El-Amili, Mesalikul Efham ila tenkih šeraii'l islam, 12 svezaka (u sklopu sabranih djela spomenutog autora pod nazivom Mevsua'tu šehid sani, 29 svezaka), Merkez ali lilulum ve sekafe islamijje, Kom, 2013, 6/382
[28] El-Kulejni, Furuu'l Kafi, 3/350.
