Nikada se sa tolikom količinom mržnje i bestijalnosti naši neprijatelji, nisu okomili na Bosnu i Bošnjake, njihovu vjeru i tradiciju. Baš sve se našlo na udaru brutalnosti i bezobzirnosti, “duha” nespremnog da prihvati bilo kakvu različitost u duhovnom, kulturnom i civilizacijskom pogledu. Ni minimum respekta nije pokazivan ni prema vjeri i vjerskim svetinjama. Džamije su rušene sa posebnim divljačkim naslađivanjem. Imami su kao specifični reprezentanti vjere podvrgavani najgorim mogućim torturama.
Priče ljudi koji su preživjeli logore HVO-a u Hercegovini su posebno potresne. Ispovijest Ibrahim ef. Zlomužice, imama iz Stoca, predstavlja za svaku ozbiljniju analizu tog odnosa prema Bošnjacima i njihovoj vjeri, primjer par exelans!
Ibrahim ef. Zlomužica rođen je u selu Banjdol (Podveležje), općina Mostar. Medresu ja završio u Sarajevu 1974. godine, nakon čega se vratio u Nevesinje gdje je službu imama obavljao skoro dvije godine. Rat ga je zatekao u Stocu, tačnije u selu Borojevići gdje je obavljao svoju imamsku dužnost.
Svjedok terora i masovnih hapšenja
“Prvih dana, kada su počela hapšenja vojno sposobnih Bošnjaka nalazio sam se kući. Obično smo boravili na jednoj terasi, kako bi se u slučaju iznenadnog upada bojovnika mogli sakriti u obližnji šumarak. Ustaše su jednoga dana naglo upale u selo pa sam se sklonio na tavan. Upali su u kuću, zatekavši moju ženu i djecu, glasno pitajući gdje se krijem. Supruga je odgovorila da ona o tome ne zna ništa odnosno da sam najvjerovatnije u zatvoru u Čapljini. Srećom kuću taj put nisu prebirali”.
Od toga dana Ibrahim se sa svojim komšijama sakrivao po obližnjim šumama u kanjonu rijeke Bregave. Uprkos prebiranju terena bojovnici ih nisu otkrili. Kad su jedne noći njih nekolicina krenuli do sela da uzmu nešto za jelo, zaprepastili su se onim što su tamo zatekli! U selu je ostalo samo nekoliko nepokretnih i starijih osoba koje su im rekle da je sav narod potrpan u kamione i nekud odveden.
Dva mjeseca, poslije toga šesnaest muškaraca iz sela se sakrivalo po šumama dok jednog dana pod vrlo čudnim okolnostima, nisu otkriveni. Naime, svi ljudi iz grupe su izuzev jednog pohvatani i odvedeni u logor. “Nikad nam to do kraja neće biti jasno”, priča Zlomužica. U ranu zoru bojovnici su opkolili šumu i dozivajući nas poimenično tražili da se predamo. Malobrojni i nenaoružani nismo imali drugog izbora.
Divljanja u “Koštanoj bolnici”!
“Odmah po hapšenju jasno smo mogli vidjeti šta nas čeka? Polijegali su nas na zemlju i udarali, posebno mene s obzirom da su me tretirali vođom. Nakon žestokih batina poveli su nas u pravcu jednog kamiona kojim su nas prebacili u “Koštanu bolnicu” u Stocu, koja je bila pretvorena u Zapovjedništvo HVO policije, bolje rečeno mučilište. Najprije su nam, na samom ulasku u zgradu, oduzeli sve vrijedne stvari.
Od deset sati ujutro pa sve do šest poslije podne prestajali smo uz zid hodnika sa rukama podignutim uvis. Svo to vrijeme tukli su nas svim i svačim, uz obavezna maltretiranja i uvrede. Tjerali su me da okujišem i klanjam. Teško je to riječima iskazati, priča efendija Ibrahim.
Nakon što smo prenoćili u podrumu počela su ispitivanja. Ispitivao me je onaj monstrum Boško Bošković, bivši radnik MUP-a koga su muslimani štitili u vrijeme četničke okupacije jer nije uspio pobjeći sa ostalim Hrvatima.
Prvo što me je upitao bilo je gdje mi je ahmedija i fes!? Nije me to pitanje ni malo začudilo, je jo to bio jedan od njegovih načina da sazna gdje sam se ja u stvari sakrivao! Naime, krijući se u šumi imao sam priliku baš njega vidjeti, kako za vrijeme jedne od mnogobrojnih racija, iz moje kuće iznosi ahmediju i fes. Ahmediju je bacio odmah, a na fes je urezao slovo “U” i bacio ga pred džamiju! Ispitivan sam uz stalno udaranje trojice bojovnika koji su poslušno poput pasa izvršavali njegova naređenja.
Tri pula sam, umjesto doručka, ručka i večere, ispitivan u toku dana. Posebno pamtim zvijer u ljudskom obličju koga su zvali Heglio. On me je drškom od krampe tukao do iznemoglosti, vješao o kabal za struju. Kad bi se onesvijestio polijevali bi me vodom ili bi me opet batinama nastojali osvijestiti. Sve zube su mi polomili, a bio sam od udaraca toliko natekao da sebe nisam mogao prepoznati. Šesti dan našeg zatočeništva, jedan mladić, inače moj komšija, Suad Obradović, umro je na rukama svega oca.
Gdje je hodža?
Sedmi dan, nakon brojnih peripetija kao i nastojanja nekih grupa da nas likvidiraju prije nego što nas prebace u kakav logor, stigli smo u logor Gabela. Masa ljudi, među kojima je bilo i civila, tukla nas je svim i svačim. Gdje je hodža, derala se razularena masa, tražeći moju glavu!? Mislio sam da sam ovdje definitivno gotov. No nema smrti bez Allahove volje! “Slobodna Dalmacija” je toga dana o našem hapšenju objavila tekst pod naslovom “Uhvaćen zloglasni Ibrahim Zlomužica i njegova banda”.
Već sutradan u sobu je upao jedan bojovnik koga su zvali “Bosanac”. Odmah po ulasku proderao se: “Gdje je hodža”, počevši da me tuče svo dok se nisam onesvijestio, a onda bi prešao na druge. Tjerali su nas da pjevamo ustaške pjesme i one koje govore uvredljivo o Bosni i Bošnjacima. Situacija u logoru se nešto popravila tek pošto nas je 19. oktobra evidentirao “Crveni krst”!
Izlazak na slobodu i suočavanje sa gorkom istinom?
Mada se, uglavnom svim zatočenicima Bošnjacima brojnih logora u Hercegovini, u sklopu strategije njihova progona iz vlastite zemlje, od strane HVO vlasti predlagalo da se u smislu izlaska opredijele za inostranstvo, većina njih se ipak odlučivala vratiti svojima. I Ibrahim efendija se odlučio ostati u zemlji. Kada je 12. decembra 93 godine izašao iz kamiona ”Crvenog krsta” u istočnom dijelu Mostara, neposredno kod robne kuće “Razvitak” gdje su dovozili logoraše, vlastita supruga ga nije prepoznala!
Dva mjeseca nakon izlaska iz logora pogodila ga je još jedna tragedija? Ibrahim je, naime, saznao da su mu roditelji i brat mučki ubijeni, tačnije zaklani u dijelu grada pod hrvatskom kontrolom. “Kad me je jedan engleski novinar, prilikom razmijene tijela u Sutini, pitao da li je moguć suživot sa Hrvatima poslije svega što se desilo, odgovorio sam mu: “Da li biste vi gospodine, da ja sad uzmem motku i da vas izudaram na mrtvo ime i da vam povrh toga ubijem oca, mater i brata, samo zato što ste vi Englez, mogli sa mnom poslije toga normalno ćaskati? Ništa nije odgovorio! Samo je slegao ramenima!”
Ibrahim -ef. Zlomužica danas živi i imamsku dužnost obavlja u Mostaru. Teško je pod svim tim dojmovima živjeti, kaže. Ipak mi Bošnjaci moramo izdržati. Ako ništa drugo, naša djeca ovo ne smiju zaboraviti.
Enes Ratkušić, IIN Preporod, maj 1995. godine
