Piše: Sabahuddin Sijamhodžić / Preporod
Svaki čovjek se tokom svog života nalazi u jednoj od tri faze: mekkanskoj, predislamskoj fazi, mekkanskoj islamskoj i medinskoj fazi. Oni koji nisu muslimani se nalaze u mekanskoj predislamskoj fazi koja se najčešće imenuje džahilijjetom (stanjem neznanja i nepoznavanja Uzvišenog Allaha). Ostale dvije faze se isprepliću kod svih muslimana u manjoj ili većoj mjeri. Kako? Recimo da neki čovjek ne klanja, ali obavi hadž. Propis klanjanja namaza je iz mekanske faze poslanstva, a propis obavljanja hadža iz poznije medinske faze. U pogledu namaza taj čovjek je još usvojoj Mekki i još uvijek nije učinio svoju hidžru, dok je u pogledu izvršavanja obaveze hadždža u poodmakloj medinskoj fazi.
Danas na svakom koraku se susrećemo sa ljudima koji se obraćaju medinskim rječnikom ljudima koji su na samom početku mekkanskog perioda. Tu leži naše nerazumijevanje i u tome se kriju naši brojni nesporazumi. Uzvišeni Allah nije zabranio kamatu, kao jedan od strašnih grijeha do pred kraj poslaničke misije Njegovog Posljednjeg Poslanika, s.a.v.s. Zašto? Naprosto zato što su se upravo u tom vremenu ispunile sve pretpostavke za donošenje takvog propisa. Do tada, kamata se nije hvalila i podržavala. Njeno prisustvo i praksa među muslimanima se tolerisala. Jednako tako, ljudi koji kvalitetno poznaju islamsko učenje i koji razumijevaju šta znače prioriteti u vjeri moraju znati prepoznati šta i do kada se može tolerisati, a sve zarad većeg interesa.
Ako neko jest ili smatra da jest u poodmakloj medinskoj fazi i želi govoriti samo tim jezikom, on postaje nerazumljiv, zbunjujući onima kojima je potrebno još govoriti jezikom prvih objava. On u biti ne govori ništa loše, ali postupa loše. On u biti govori istinu, ali u pogrešno vrijeme, na pogrješnom mjestu i pogrešnim ljudima. Medinska faza poimanja vjere, posebice kod onih koji islamu druge podučavaju, mora u sebi sadržavati znanje i mudrost u postupanju. Zar Uzvišeni Allah nas ne podsjeća da se na put našeg Gospodara ima pozivati mudro i na lijep način. Nije dovoljno da sadržaj poziva bude ispravan, potrebno je da način pozivanja bude mudar i lijep. Upravo u ovome pronalazimo razloge da se laž koja se lijepo i mudro pakuje može i stoljećima prodavati, a da istina koja se loše i na ružan način drugima dostavlja biva odbijena i ne uspijeva osvojiti srca ljudi.
Razumijevanje prioriteta, nužne postepenosti u primjeni propisa, duboko razumijevanje za stanja u kojima se nalaze naša braća muslimani, lijepo mišljenje o njima, mudrost i odmjerenost u djelovanju, te prihvatanje islamskog bratstva i međusobnog uvažavanja kao jedinog modela našeg ophođenja jednih s drugima je najvažnija obaveza svih nas. Poslanik, s.a.v.s., nas cijelim svojim životom uči kako govoriti, kako raditi, kako o drugima misliti, kako rješavati probleme, kako saburati, itd.
Međumuslimanski odnosi danas na globalnom planu nisu bili, čini se, nikada gori. Nikada nismo lošije razumijevali prioritete našeg djelovanja, nikada nismo imali manje razumijevanja jedni za druge, nikada nismo ružnije mislili o muslimanima koji nešto drugačije misle od nas, nikada nam nije bilo manje stalo do odmjerenog i mudrog djelovanja, nikada islamsko bratstvo i međumuslimansko uvažavanje nije bilo na nižoj razini i nikada prije nismo pridavali toliku važnost sporednim propisima i pitanjima neslaganja kao danas. Šta se to s nama dešava?
Moratorij na razgovor o primjeni (nekih) sunneta i iskorjenjivanje bid'ata
Zar nije krajnje vrijeme u kojem bi – oni koji su znaniji i bolji među nama, ili smatraju sebe znanijim i boljim, ili ih mi smatramo znanijim i boljim – trebali napustiti rasprave? Zar nije krajnje vrijeme da stavljamo u prvi plan sve ono što nas zbližava i oko čega nemamo različite stavove, a da na sve ono oko čega se sporimo stavimo moratorij na razgovor o tome? Zar nam treba još dokaza, osim naše surove stvarnsti, da je kontraproduktivno insistiranje na važnosti ostavljanja/slijeđenja (nekih) novotarija, jer to samo pojačava i dublje ih ukorijenjuje u praksu onih s kojima se ne slažemo? Zar nije najveća novotarija sa najsurovijim posljedicama izazivanje neprijateljstva među muslimanima?
Zar ne bi bilo sjajno kada bi se saglasili, i „mi“ i „vi“ da budemo svi „mi“, i da ne otvaramo sporna pitanja nego da trošimo vrijeme i energiju na naše uvažavanje, poštovanje, svakovrsno jačanje? Zar ne bi bilo sjajno kada bi oni učeni među nama osudili svaki pokušaj otvaranja spornih pitanja od strane onih kojima je lična promocija, lični interes ili senzacionalnost osnovni interes? Zar nemamo tako mnogo problema na čijem rješavanju možemo zajedno raditi i međusobno jačati? Problemi nemorala, alkoholizma, kocke, lažnog svjedočenja, psovke, prjevare, neizvršavanja namaza, zekata, nedovoljne odgovornosti prema preuzetim obavezama… samo su neki i svima nama zajednički problemi. I pomrijet ćemo, a nećemo ih riješiti.
Danas skoro niko ne govori o propisima iz oblasti bračnog, nasljednog, vakufskog, građanskog… prava. Zakačili smo se samo ibadeta i to u onoj mjeri u kojoj se naglašavaju razlike, i to one vizuelne. Da Allah sačuva!
Sasvim sam siguran da nikoga neće uvesti u Džennet pregršt sunneta koje prakticira, a da upravo s njima bode oči svojoj braći i sestrama i naglašava međusobnu razliku koja se često pretvara u međusobni animozitet, a nerijetko i u rasprave o ispravnosti nečije vjere koje se (često) završavaju svađom i uvrjedama. U isto to vrijeme mnogi sunneti ostaju neprimijenjeni, samo zato što nisu vidljivi za oči onih s kojima dijelimo isti životni prostor.
Prve generacije muslimana, na koje se pozivamo, nisu se uopće bavili pitanjima o kojima će se naši sjajni i dragi šejhovi poput imama Tahavija, Maturidija, Eš'arija, Gazzalija, Malika, Ebu Hanife, Ahmeda, Šafije, Ibn Tejmijje i dr. kasnije razići. I bili su sjajni muslimani. U temeljima naše vjere ne stoji da se moramo očitovati o ovim pitanjima. Zato – ostavimo to! Ne zbunjujmo narod! Poštujmo naše imame u mezhebima, jer sve što su činili, činili su s dobrim namjerama i pokušavali dati najbolje i najispravnije odgovore.
Primjena nekih sunneta i(li) novotarija kao kamen spoticanja
Insistiranje na mezhebsko-vizuelnoj razlici je štetno u ovom vremenu. Insistiranje da se ožive i spuste među obične ljude teme o kojima su se naši dragi i cijenjeni imami razilazili je najveći šejtanski uspjeh. On nas ne uspijeva odvratiti od islama, od brige za našom ahiretskom sudbinom, ali nas uspijeva nagovoriti da se bavimo temama koje rasturaju naše bratstvo i ruše naš ahlak. Umjesto dubokog razumijevanja, blagog postupanja i činjenja dove Uzvišenom za našu braću i sestre koji čine nešto pogrješno – svjesno ili nesvjesno, sa znanjem ili bez znanja – mi smo odabrali etiketiranje, mržnju, prijezir, ogovaranje, ismijavanje, zluradost, ružno mišljenje, utjerivanje u laž, insistiranje na svome stavu, osvetnički pristup i sl.
Zašto se od +333 sunneta kojih nema u primjeni mora insistirati na onih 5 koji nas (po)dijele na „mi“ i „vi“. Ne, ne dijele nas sunneti, nego naše pogrješno razumijevanje njihove primjene.
Zašto se sve prakse i običaji, na koje se ukazuje kao pogrešne, konačno ne počnu rješavati tamo gdje je mjesto – među ulemom. Mudro, hladne glave, iskreno i dobronamjerno uvažavajući u potpunosti naš amijent.
Pošto, očigledno, nismo trenutno u stanju odmah pristupiti tome, a zarad općeg interesa muslimana bilo bi korisno da se sva naša sporna pitanja stave na – stand by (čekanje i odgodu). Ne možemo da ih „ugasimo – turn off“, jer je to nemoguće, ali da privremeno nestane slike i tona u našim neslaganjima i da se u međusobnoj bratskoj ljubavi i uvažavanju osposob(ljava)imo da za neko vrijeme otvaramo pitanja koja smo stavili na čekanje. Među ulemom.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je kazao u hadisu: ”Nijedan narod nije zalutao nakon upute na kojoj je bio, osim nakon što su počeli sa raspravom.” (Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed)
Također je kazao: „Ja garantujem kuću u podnožju Dženneta onome ko ostavi raspravu pa makar bio u pravu.“ (Ebu Davud)
Jesmo li narod koji je zalutao ili smo, pak, narod kojem nije stalo do Dženneta? Po načinu kako postupamo znat ćemo odgovor.
