Autor: Ćerim Bajrami
Potpredsjednica Bugarske je prije nekoliko dana posjetila Kosovo i brže-bolje učinila dodatne napore za nastavak manipulacija sa Bošnjacima Kosova i sa pripadnicima goranske zajednice. Dočekale su je ovdje neke jeftine šićarđije, među njima i oni koji godinama primaju plate na mjesta rezervisana za bošnjačku zajednicu Kosova.
Svi oni – pogotovo ‘domaćini’ – zloupotrebljavaju demokratski okvir Republike Kosovo i slabu zainteresiranost naših državnih organa i bezbjednosnih struktura oko rovarenja kroz ovu mladu državu. Te manipulacije nikad nisu prekinute iz Srbije, a posljednjih 15 godina se planski sprovode i iz Bugarske. Pokušavane su i iz Makedonije, od njenih vlada prije nego što je ona dobila prefiks ‘Sjeverna’.
Bošnjaci Kosova su meta asimilacija s raznih strana decenijma unazad. Pripadnici našeg manjinskog naroda su bili predmetom svojatanja i zloupotreba i oko političkog iskorišćavanja, a zasebno za popunjavanje srpskog govornog područja u školama, za cijelo vrijeme komunizma.
U novonastalim okolnostima poslije 1999. g. spasili smo sebe od kolektivnog nestanka uvođenjem nastave na bosanskom jeziku (s dopremljenim udžbenicima iz Bosne), i s time smo zacrtali svoju kolektivnu i pravnu i političku budućnost.
Svojom voljom smo se izjasnili kao Bošnjaci, nastavljajuci kontinuitet svog nacionalnog opredjeljenja za Muslimane iz bivše države i njenog političko-pravnog subjekta Pokrajine Kosovo.
Dakle, sva prava za kosovske Bošnjake, poslije 1999. godine, i u Ustavnom okviru i kasnije u ustavu Republike Kosovo, proizišlom iz Ahtisarijevog plana, su na osnovu tog broja nacije Musliman, odnosno Bošnjak u ovoj državi !
Bošnjaci su nacija sa svojim jezikom i svojim obrazovanjem i sa svim ostalim što imaju sve normalne nacije. Bošnjaci nisu asimilatori nit hajduci, imaju svoju bogatu kulturu i historiju i ne posežu za tuđim.
Zato nas i napadaju i na Kosovu i žele da smanje naš – ionako već jako umanjen broj.
Nije nimalo slučajno što su glavno sredstvo za agresiju izabrali – školstvo. Jer se školstvom afirmiše nacionalna svijest, a preko (tuđeg) školstva se najlakše rastura neki narod.
Krivi su najprije oni koji nas napadaju, u ovom slučaju manipulanti iz Bugarske, jer s time vrše i mentalnu, obrazovnu i političku agresiju na bošnjačku manjinsku nacionalnu zajednicu Kosova. Svakako da odgovornost snose kosovske državne institucije koje ovo dozvoljavaju.
Također, odgovornost snose i institucije obrazovanja što svojom intevencijom ne sređuju stanje u nastavi na bosanskom jeziku, da bar bude približno sa svim elementima funkcionisanja kao i u nastavi na albanskom jeziku.
Uz tu objektivnu, postoji i naša odgovornost
Mnogima je, naime, jasno da su i ove manipulacije nad Bošnjacima Kosova iz Bugarske, posljedica još nedovršene faze našeg bošnjačkog nacionalnog sazrijevanja. Ta faza predugo traje, jer se namjerno koči i iznutra i spolja evo već 23 godina od poslije rata na Kosovu, od kad je bila i institucionalno omogućena.
Namjerno se koči, jer ne treba mnogo pameti da se zna da nacionalna svijest u mnogim segmentima može bit jača i od vjerske, te samim tim nema prostora za ‘ponovno ubjeđivanje’ nacionalno svijesnih ljudi.
(Ko za ovo hoce ‘ilustriranje’ od Bošnjaka Kosova, neka se okrene okolo i pogleda pripadnike drugih naroda oko nas.)
Da ne pretjeram, ali su nekoliko bošnjačkih subjektivnih strateških promašaja poslije rata, koji su omogučili ove nasrtaje nad nama :
Prvi i najveći je dugogodišnja politika “oslonca na svoje snage” u nastavi na bosanskom jeziku, i uopšte, koja traje i dan danas jer je instalirana institucionalno.
Većina političkih predstavnika i obrazovnog kadra tu “politiku” i dalje forsira, ne mareći za posljedice.
A posljedice te “politike” – bez oslonca na BiH i Bošnjake u regiji, pogotovo bez nastavka dopreme nedostajučih udžbenika i lektire iz Bosne za nastavu na Kosovu, poslije 2003. godine (što smo činili par nas ličnim angažnanom preko institucija, povrijemeno) – jeste: urušavanje glavnog faktora za afirmaciju i sticanja nacionalne bošnjačke svijesti, preko nastave na bosanskom jeziku, u punom smislu njenog značenja (učenja).
Kome još nije jasno da se u školama, pogotovo na Balkanu, stiče znanje, ali i spoznaja i ljubav ka svom narodu?
Naravno, riječ je o sadržajima u nacionalnoj grupi predmeta u nastavi na bosanskom jeziku, jer smo zbog toga i mukotrpno radili na tranziciji nastave, 1999./2000. godine, sa srpskog jezika na bosanski, ali zbog bošnjačkih sadržaja u toj nastavi a ne da nastava bude i bez njih !?
Istine radi, većinski dio prosvjetnog kadra, pogotovo u srednjim školama, tu tranziciju je samo iskoristio da nastavi da radi i prima plate, a ne da učini suštinske promjene u svojoj i svijesti svojih učenika i njihovih roditelja. Uz čast izuzecima.
Također, godinama zaredom nit je bilo nit pak sad ima bilo kakvih seminara za bošnjačko nastavno osoblje za doučavanje iz nacionalne grupe predmeta, pogotovo iz bosanskog jezika i književnosti !?
Našu su omladinu takvim pristupom vaspitanju i (ne)usađivanju ljubavi ka nacionalnom, u međuvremenu uglavnom nacionalno otuđili ili je zadržali u stanje neutralnosti.
Tako vaspitan srednjoškolac i njegov roditelj, će potpisati i da je ‘vanzemaljskog potekla’, jer nije dovoljno svijestan šta mu sprema onaj koji mu traži da to potpiše.
Prosvjetu na bosanskom jeziku su vodili i vode stariji prosvjetni kadrovi iz bivše srbijanske škole i sfere uticaja. Na mnogim važnim mjestima, umjesto diplomiranih iz pedagoške grupe predmeta s iskustvom, godinama se (samo)postavljaju ekonomisti. Njihova briga o nastavi na bosanskom jeziku se svodila na kadrovsku kombinatoriku oko zapošljavanja, prvo, naravno, svojih članova porodice i po instrukcijama partijskih im čelnika.
Te ‘ekonomiste’ i njihove političke sponzore, dobar dio prosjetnog kadra, kao i većinu političkih bošnjačkih predstavnika, nije nikad zanimalo niti ih zanima što njihov manjinski bošnjački narod, na čija inaće leđa – od ustavom i zakonima garantiranih prava – primaju plate 23 godina, 20 godina nema uopšte udžbenika iz nacionalne grupe predmeta ?
Ili ima tek ponešto osrednje u osnovnim i nižim srednjim školama, dok u višim srednjim školama nema nit jedan jedini udžbenik !? Nema ni lektire, jer je skupa a država je ne plaća.
Iz čega će onda bošnjački učenici u Republici Kosovo učiti svoj jezik i književnost, historiju i kulturu? Nisu ni njihovi roditelji imali prilike da douče ponešto o bošnjastvu iz tih udžbenika i lektire.
Da se razumemo: sve ovo je namjerno (u)rađeno. Mnogima i na Kosovu i van njega je ovo odgovaralo.
Oko ovog namjernog bojkota u – ‘nastavi na bosanskom bez bošnjaštva’, i velikog upisa naših studenata po Bugarskoj, uz obavezni prethodni potpis kandidata o ‘bugarskom poteklu’, potrebna istraživanja ne trebaju stati samo na novinarska i politička, jer je vrlo moguće da iza ovog višegodišnjeg bojkota pojedinaca i rušenja bošnjaštva u nastavi na bosanskom jeziku, te upisa ovih studenata, stoje i tajne službe ovih moćnijih zemalja iz regije, koje godinama rovare po mjestima Bošnjaka Kosova.
Naravno, izuzeci u obrazovanju na bosanskom jeziku i te kako postoje, pogotovo među mlađim kadrovima i zahvaljujuči njima i njihovom trudu u školama, nastava na bosanskom jeziku i opstaje. Opstaje i zbog volje roditelja – Bošnjaka.
Da li je slučajno što se jako mali broj Bošnjaka Kosova iz prosvjete potrudio da magistrira odnosno doktorira u BiH na bosanskom jeziku i književnosti, kulturi, historiji, osim jednog ili dvoje iz jezika, ako se ne varam, za sve ove 23 godine?!
S druge strane, i dobar dio naših kulturnih aktivnosti u organizaciji nekih ljudi iz NVO-a, pogotovo po Prizrenu, manje-više se svode na ‘đuskanje’ i neke ispodosrednje prezentacije prikaški i ‘slikaški’. Nepristrasnom posmatraču nije teško zaključiti da to što oni ‘prezentiraju’, lahko se može podvesti u širem kontekstu potpadanja pod bilo čijom kulturom, jer se od ovih nedopečenih ‘naših’ kadrova iz srpskih škola to predstavlja kao ‘naša tradicija’, ili ‘našinska’, a to može bit – i ničije i svačije. Pa, eto, onda može bit i – ‘bugarsko’. Što nas onda čudi što je djavo došao ‘po njegovo’? Nisu li išli odavdje i neki KUD-ovi i ‘medijski reprezenti’ da šire ‘bratstvo-jedinstvo’ i po bugarskim destinacijama?
Naš narod nije kriv
Narod usmjerava njegova inteligencija (računajuči tu i vjersku) i njegovo političko vođstvo.
Bošnjački manjinski narod na Kosovu je imao nesreću da mu reprezenti i politički i prosv(j)etni, te većina individualnih interesđija u NVO, a u jednom dijelu i vjerski kadar, u ovim teškim vremenima od 30 minulih godina, u većini slučaja redovno budu gori od svog naroda. Uz čast izuzecima.
Vjerujemo da će taj naš narod i oni koji su svijesni šta za nas ovdje i u našoj brojnoj dijaspori znači biti pripadnik bošnjačke nacionalnosti i za nas i za naša pokoljenja, na predstojećem popisu stanovništva jasno kazati isto kao što je to kazao i 2011. i 1991. i 1981. godine na popisima stanovništva: Bošnjaci, bosanski jezik i vjera islam. To nam je emanet (oporuka i sjećanje) od naših predaka i njihovih preteških, za mnoge nepreživljenih, godina iz Prvog svjetskog rata, a i iz Drugog, namjerno izazvanim ‘gladomorom’ i nasilnim internacijama, u Župi, Podgori i Gori, od tadašnjeg bugarskog okupatora u Župi !
Svako novo bošnjačko nacionalno osipanje je samo trasiranje puta za naš nestanak iz historije kao kolektiva i s ovih kosovskih i sa svih drugih prostora. Bez bošnjačke ‘potke’ na Kosovu, nema ni Bošnjaka Kosova u dijaspori, kao kolektiva!
S pravom očekujemo i reakciju državnih institucija Kosova i međunarodne zajednice, jer su u obavezi da zaštite svoje nevećinske građane od manipulacija i nasrtaja hajdučije s bilo koje strane.
