U noći, 14. aprila 1988. američki ratni brod, teške željezne mase, klizio je vodama Arapskog zaljeva. Njegovi radari su uhvatili gotovo sve, a more je na površini izgledalo mirno. Zatim, u trenu, dogodila se eksplozija – ne od projektila, niti aviona, već od malog, jeftinog i tihog objekta, čiji dizajn datira desetljećima unatrag, a ipak je otvorio ranu u ponosu najskuplje flote na svijetu. Na razaraču USS Samuel B. Roberts 1988. godine, mornari su ozbiljno ozlijeđeni nakon što su udarili u iransku minu M-08, minu sovjetske proizvodnje za koju je bio potreban samo mali iranski čamac da je ispusti i zatim nestane.
Taj se incident dogodio usred “Tankerskog rata”, u kojem su Iran i Irak napali oko 450 brodova u Zaljevu. U to vrijeme, najsmrtonosnije oružje bila je morska mina: oružje koje je obećavalo ne samo jednu eksploziju, već dugotrajni strah koji je proganjao posade brodova, osiguravajuća društva, cijene energije i trgovačke rute.
Od tog incidenta, zabrinutost zbog morskih mina i danas proganja Washington, jer je Washington odgovorio Teheranu operacijom “Praying Mantis”, najvećom američkom površinskom pomorskom bitkom od Drugog svjetskog rata, i potopio polovicu iranske flote koja je djelovala u roku od nekoliko sati, dok je račun za popravak američkog broda dosegao 90 miliona.
Sada se ista noćna mora vraća u Hormuški tjesnac, uski i zakrčeni plovni put gdje jedna mina na uskom grlu može pretvoriti plovidbu u zastrašujući ishod.
Kako najjednostavnija iranska oružja drže globalnu ekonomiju kao taoca?
Hormuški tjesnac ostaje u središtu globalne sigurnosne, ekonomske i političke krize sedmicama nakon rata koji su Amerika i Izrael vodili protiv Irana, jer je zatvaranje tjesnaca postalo ključna taktika pritiska u rukama Teherana, gurajući Washington i njegove saveznike da se suoče s neviđenom ekonomskom krizom zbog njegove važnosti u protoku energije kao najvažnijeg pomorskog naftnog prolaza na svijetu.
Uprkos hvalisanju Donalda Trumpa o uništenju iranske konvencionalne mornarice i njenih ratnih brodova, mornarica Korpusa čuvara iranske revolucije i dalje je sposobna paralizirati brodarstvo u Hormuškom tjesnacu i spriječiti Amerikance da pređu tjesnac koristeći širok spektar jeftinih, vrlo opasnih i utjecajnih asimetričnih ratnih oružja, od kojih su najznačajnije morske mine, kojih Teheran posjeduje razne vrste, do te mjere da su postale prava noćna mora u Zaljevu čak i prije nego što se dogodi bilo kakva eksplozija.
Tačan broj morskih mina koje je postavila ili rasporedila mornarica Korpusa čuvara iranske revolucije u Hormuškom tjesnacu nije poznat, ali njihovo demontiranje ili neutraliziranje njihovih opasnosti vrlo je složeno i predstavlja veliki izazov za Sjedinjene Države. Osim toga, Revolucionarna garda posjeduje i drugo oružje, poput pomorskih napadačkih čamaca koji nose protivbrodske projektile, torpeda, dronove i minijaturne podmornice, koje čekaju na obali i u dubinama mora, vrebajući svoj plijen koji pokušava prijeći tjesnac bez njihove dozvole.
Šta su morske mine?
Oružje koje se sastoji od metalne konstrukcije s visokoeksplozivnim punjenjem i senzorima koji mogu biti kontaktni ili magnetski. Ove mine karakterizira fleksibilnost, relativno niska cijena i povijesna učinkovitost, jer ih vojne snage postavljaju na različitim dubinama vode, u odbrambenim i napadačkim situacijama.
Odbrambeno, vojne snage postavljaju mine kako bi spriječile neželjeni ulazak u teritorijalne vode. Napadački, mine se postavljaju kako bi onesposobile pomorska sredstva ili kako bi neprijatelja vodile duž unaprijed određenog kursa kako bi se povećale šanse za uspjeh naknadnog napada.
U usporedbi s drugim oružjem, mine su relativno jeftine; čak i najjednostavnije kontaktne mine koštaju manje od 500 dolara. Preko trideset zemalja proizvodi mine, a više od dvadeset ih izvozi. Morske mine uzrokovale su 77% gubitaka američkih brodova od 1950. godine.
Zašto je Hormuški tjesnac idealno okruženje za morske mine?
Američka mornarica suočava se sa značajnim izazovima u rješavanju problema morskih mina, posebno u tjesnacu poput Hormuškog tjesnaca, gdje je sama geografija tjesnaca oružje. Uzak, zagušen, a plovidba se kontrolira kroz specifične kanale. Američka uprava za energetske informacije navodi da je tjesnac širok približno 33 kilometra na najužoj tački, te da brodski putevi prolaze kroz dva kanala, svaki širok 3 kilometra, s tampon zonom između njih.
Nema sumnje da ova legalizacija ruta stvara dodatnu prednost za morske mine, jer Iran ne treba minirati cijelo more; dovoljno je minirati prolazne tačke ili uska grla unutar ruta tako da trošak i rizik postanu odvraćajući faktor za protivnike.
Iranske mine ovdje funkcioniraju više kao oružje prevencije i uskraćivanja nego kao oružje direktnog uništenja, s ciljem ometanja prometa i povećanja rizika za brodove, čak i ako ne potope niti jedno plovilo.
Iran je među najvećim svjetskim korisnicima raznih vrsta morskih mina. Američke procjene sugeriraju da zalihe pomorskih mina Korpusa čuvara iranske revolucije (IRGC) mogu doseći 6.000. Tokom proteklih decenija, IRGC je razvio brojne morske mine, stvarajući obitelj mina poznatu kao “Maham”, koja se sastoji od sedam generacija s različitim tehnologijama. Neke su kontaktne mine, druge djeluju pomoću akustičnih i elektromagnetskih senzora tlaka, neke su projektilne mine, a druge su daljinski upravljane.
Zašto se Sjedinjene Države suočavaju s pravom krizom u rješavanju ovih mina?
Morske mine su izuzetno opasne zbog svojih snažnih psiholoških učinaka, osmišljenih da iskoriste strah od nepoznatog. Američko sjećanje, od Tankerskog rata, nesumnjivo je ispunjeno tim strahom, kao što je prethodno spomenuto. Ove mine su gotovo nevidljive u svim fazama i izuzetno ih je teško otkriti, za razliku od projektila, koje mornari mogu otkriti pomoću toplinskih potpisa ili radarskih tragova.
Što se tiče mina, stvar je mnogo jednostavnija; zapravo, vodi se još jedan psihološki rat na terenu. Neke mine su programirane da ignoriraju prvi brod koji prođe, i detoniraju tek kada prođe četvrti ili peti brod, tako da tim za razminiravanje može sigurno proći dok naftni tanker iza njih preuzima udarac.
Sjedinjene Države imaju ronioce, tehničare i bespilotne sisteme za razminiravanje, ali žele minolovce iz Evrope, čije zemlje imaju oko 30 takvih koji djeluju u morima s teškim terenom, i odbijaju ih dati Amerikancima ili ih premjestiti prema Arapskom zaljevu do sada. Zato je Trump ljut na svoje NATO saveznike.
Čak i ako se Evropljani slože, vrijeme nije na strani Washingtona. Minolovci se kreću sporo, po predvidljivim obrascima, kroz vode koje također mogu biti prepune iranskih projektila, brodova punih eksploziva i dronova. Čak i pod idealnim uvjetima, razminiravanje je izuzetno spor i skup proces – uklanjanje mine košta hiljade puta više nego postavljanje – i može trajati čak mjesecima u najboljem slučaju.
Vrijedno je napomenuti da razorna moć mina ne dolazi samo od stvaranja rupe u trupu, već od fizike podvodne eksplozije, gdje eksplozija stvara udarni val, a zatim “mjehur plina” koji se brzo širi i skuplja te proizvodi uzastopne udare, što može opteretiti uzdužne dijelove broda i poremetiti njegove navigacijske sisteme čak i ako trup nije potpuno rastrgan, čineći ga nesposobnim za plovidbu.
Šta se zna o minama koje su trenutno prisutne u Hormuškom tjesnacu?
Prema američkim dužnosnicima koji su razgovarali s CBS-om, jedna od dvije vrste mina koje su trenutno u Hormuškom tjesnacu je Maham 3, mina koja koristi magnetske i akustične senzore za otkrivanje brodova bez direktnog kontakta i može djelovati na udaljenosti od približno 10 stopa.Ima elektronski tajmer koji kontrolira razdoblja aktivnosti, a senzori se mogu podesiti putem kodiranih ulaza za fleksibilan rad.
Isti izvještaj spominje da je drugi tip mine pronađen u Hormuzu Maham 7, opisujući ih kao neuhvatljivije i visoko eksplozivno oružje koje se oslanja na akustični senzor i troosne magnetske senzore. Može se postaviti s površinskih brodova ili baciti iz aviona i helikoptera čak i u plićim vodama, s inženjerskim dizajnom strukture namijenjenim raspršivanju sonarnih valova, što otežava njeno otkrivanje od strane minolovaca.
Posljednjih sedmica, nakon eskalacije američko-izraelskog napada na nju, Iran je napao nekoliko naftnih tankera u tjesnacu koristeći ove mine ili dronove, što je rezultiralo smrtnim slučajevima među posadom te ozbiljnom štetom na plovilima. To je stvorilo odvraćajući učinak za stotine drugih brodova koji odbijaju preuzeti rizik.
Sada kada je predsjednik Trump najavio pomorsku blokadu iranskih luka i Hormuškog tjesnaca, a Teheran je odgovorio ciljanjem svakog broda koji pokuša proći bez njegovog dopuštenja, oko 187 naftnih tankera koji prevoze 175 miliona barela nafte učinkovito je zaglavljeno u tjesnacu, a ne možete zamisliti razmjere katastrofe koja bi se dogodila kada bi samo 10 morskih mina eksplodiralo na tim brodovima natovarenim milijunima barela goriva.
