Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kunem se Danom kada Smak svijeta nastupi i kunem se dušom koja sebe kori. (El-Kijame, 1.-2.)
U citiranim ajetima sa početka sure El-Kijame, pored zaklinjanja Sudnjim danom, Allah, dž.š., zaklinje se i dušom koja sebe kori. A duša koja sebe kori, zapravo je vjernička duša, duša koja je spoznala svoga Stvoritelja, Allaha, dž.š., koja je svjesna Allaha, dž.š., svjesna sebe, svoje uloge i odgovornosti za svoja djela. To je duša koja razmišlja o svom životnom putu, o svojim postupcima i koja konstantno vrši samoobračun.
Sudeći po pravom virtualnom ratu koji neke skupine bošnjačkih muslimana međusobno vode, ne bi se moglo reći da smo mi razumjeli gornji ajet, niti da razmišljamo o svojim postupcima i da vodimo samoobračun. Jer, da jesmo, ne bismo u ovako teškoj i složenoj situaciji za nas Bošnjake muslimane, koristili društvene mreže da, kao sljedbenici islama (svejedno da li se zvali hanefije, sufije ili selefije) svjesno, namjerno, smišljeno, podstičemo na rasprave o nekim vjerskim pitanjima koja uopće ne zadiru u suštinu vjerovanja, te da time raspirujemo svađu i širimo smutnju, bacajući se vlastitim rukama u propast.
I, zaista, otkud nam tolika potreba da javno proturječimo jedni drugima, da podcjenjujemo jedni druge, da se vrijeđamo, da sumnjamo jedni u druge, da osuđujemo i unaprijed odbacujemo jedni druge, samo zato što imamo različite stavove i mišljenja o nekim vjerskim pitanjima?!
Zapitanost i začuđenost je još veća uzmemo li u obzir da u tome učestvuju školovani Bošnjaci, ljudi od znanja, zvanja i ugleda, ljudi čiji stavovi itekako utječu na javno mnijenje i kreiranje kompletnog društvenog ambijenta.
Štete koje prouzrokuju besplodne rasprava, posebno putem društvenih mreža, višestruke su.
Takve rasprave većinu Bošnjaka i dalje ostavljaju u neznanju po pitanju vjere i vjerskih propisa, tako da one neće ni žednog napojiti ni gladnog nahraniti, ni neznanog podučiti, ni neosvješćenog osvijestiti.
Zatim, prateći međumuslimanski obračun i rasprave na internetu, mi smo svjedoci nasilja, nepravde, mržnje prema neistomišljeniku i bukvalnog odricanja od njega kao od nekoga ko nama ne pripada.
Naime, u proteklim danima, dok se rukovodstvo Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, zajedno sa bošnjačkim nevladinim sektorom, maksimalno trudi da poveže i ujedini naše muslimanske safove, mi smo imali priliku čitati i slušati kako neki službenici te iste Islamske zajednice, zloupotrebljavajući njene institucije, proklinju tzv. vehabizam, koji je, kako oni tvrde, krivac za smutnju koju živimo, koji prizivaju prokletstvo na Muhameda ibn Abdul-Vehaba i njegovu interpretaciju vjere i sve one koji imaju lijepo mišljenje o njemu, a veličaju i uzdižu šiizam i njihove vođe, koji, što je vrlo indikativno, danas rabe termin vehabizam više nego što se rabio odmah nakon agresije na BiH i više nego što ga danas koriste islamofobični bh. mediji i sl.
S druge strane, pojedinci koji sebe vole nazivati selefijama, i pored bratski pružene ruke Islamske zajednice i potpisivanja platforme o saradnji sa svim nevladinim organizacijama, pišu takve gadosti i uvrede na račun reisul-uleme i Islamske zajednice, da je to jednostavno nepojmljivo i nepomirljivo sa islamom i islamskim ahlakom na koji se stalno pozivaju. Javno blaćenje i sramoćenje muslimana, a posebno muslimanskih vjerskih predvodnika, nema nikakve veze sa selefijskim pravcem u islamu. Naprotiv! Ta metodologija je u potpunoj suprotnosti sa metodologijom selefa, prvih i najboljih generacija muslimana.
Zatim, te rasprave samo potvrđuju pristrasnost, slijepo slijeđenje i, što je još gore, potvrđuju povođenje za strastima i kod jednih i kod drugih (a ne povođenje za islamskim dokazima), bez obzira ko je u datom trenutku u pravu a ko nije, ili ko je više a ko manje u pravu.
One na vidjelo iznose sva naša razilaženja, vrijeđanja, sramoćenja muslimana, umjesto jedinstva i istinskog islamskog bratstva, tolerancije, lijepog mišljenja o muslimanima i praštanja.
I na koncu, takav način djelovanja, ”savjetovanja” i ”popravljanja” stanja kod Bošnjaka muslimana, samo dodatno ubacuje sumnje i stvara nepovjerenja jednih prema drugima, tako da živimo u potpuno paranoičnom ambijentu u kojem niko nikom ne vjeruje, a to je upravo ono što hoće naši neprijatelji, oni koji su nam nabacili omču oko vrata, pa je mi sada sami zatežemo dok nam se oni slavodobitno i cinično smiju.
Ne budite povodljivi beskičmenjaci i smutljivci
Sve spomenuto je upravo posljedica nepostojanja samobračuna, nekorenja samih sebe, nevođenja računa o našim postupcima. Iskreni vjernik, još ako je pri tome i učen, ne smije biti pristrasan, ne smije biti slijepi sljedbenik, ne smije živjeti ”nako”.
On sebi neće dozvoliti da bude igračka u rukama drugih, niti da bude maramica kojom će neko obrisati nečistoću i baciti je u kontejner. On razmišlja svojom glavom i nikada neće dozvoliti da ga neprijatelj islama iskoristi protiv njegove braće muslimana, protiv njegove vjere, protiv njegove zajednice, niti će sebi dozvoliti pristrasnost i uskogrudost, pa da kaže da je skupina muslimana kojoj on pripada na pravom putu, a da su svi drugi u zabludi. On vaga svaku svoju riječ i svaki svoj postupak, jer je svjestan i ubijeđen da će pred Allahom odgovarati za svoja djela.
A šta znači misliti svojom glavom i vagati svoje riječi i postupke, najbolje pokazuje sljedeći primjer.
Naime, Nuajm ibn Mes'ud, r.a., bio je jedan od vođa plemena Gatafan iz pokrajine Nedžd na Arapskom poluotoku. On je, kao nevjernik, predvodio svoje pleme protiv Muhammeda, s.a.v.s., i muslimana u Bici na Hendeku, kada je deset hiljada nevjernika bilo opkolilo Medinu sa namjerom da pobiju sve muslimane. Iako je bio nevjernik, savjest mu nije davala mira, duša ga je korila, pa je jedne noći izašao iz svog šatora i razmišljajući o svom postupku, sâm sebi govorio: ”Teško tebi, Nuajme! Šta te je natjeralo da ratuješ protiv ovog dobrog čovjeka (nije vjerovao još u Muhammedovo, s.a.v.s., poslanstvo, ali je znao za njegovu dobrotu, plemenitost, iskrenost, porijeklo), koji svojim sljedbenicima naređuje pravednost, dobročinstvo i održavanje rodbinske veze? Zar dolikuje čovjeku koji ima pamet da ratuje bez razloga i da pogine u ratu koji mu ništa ne znači? Šta te je natjeralo da svoje koplje uprljaš krvlju njegovih sljedbenika koji slijede Istinu sa kojom je došao?”
Nakon toga, u tišini noći, otišao je kod Poslanika, s.a.v.s. Kada ga je Poslanik, s.a.v.s., ugledao, prepoznao ga je i upitao: ”Nuajme, šta te je dovelo u ovo doba kod mene?” Odgovorio je: ”Allahov Poslaniče, došao sam da posvjedočim da nema boga osim Allaha i da si ti Njegov, poslanik. Moj narod ne zna da sam primio islam, pa mi naredi. Šta god narediš, izvršit ću.” Muhammed, s.a.v.s., mu je savjetovao da ode do vođa svih plemena i da ih pokuša razjediniti, ne bi li napustili opsadu Medine. Nuajm je poslušao i uspio je u toku noći unijeti pometnju u redove saveznika i razjediniti ih.
Tako je jedan razborit čovjek, u trenutku prisebnosti, razmišljanja, u trenutku istinske spoznaje, uradio ogromno dobro djelo i uspio je, uz Allahovu pomoć, donijeti pobjedu muslimanima iako su bili stjerani do zida.
Stoga, uzmimo pouku iz ovog primjera i neka nam je uvijek na umu hadis koji prenosi Huzejfe, r.a., u kojem je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ne budite povodljivi beskičmenjaci, koji kažu: ‘Ako ljudi čine dobro i mi ćemo, ako ljudi čine loše i mi ćemo.’ Već, ako ljudi budu činili dobro i vi to činite, a ako ljudi budu činili loše, klonite se toga.” (Tirmizi)
Iskreni musliman je istinski razborita, mudra i pravedna ličnost koju niko ne može kupiti i navesti na nešto što se kosi sa zdravim razumom i sa principima prirodne i čiste vjere islama. Jedna takva ličnost vrijedi koliko hiljade slijepih sljedbenika koji se odazivaju na svačiji povik.
Rečeno je: ”Jedan čovjek vrijedi kolik’ hiljadu ljudi, a hiljadu slabića ne vrijedi ni kolik’ jedan opanak.”
