Piše: dr. Ali es-Sallabi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Među muslimanima općenito, a među Arapima posebno, raširena je rasprava o ideji i politici popustljivosti i ustupaka osmanskih sultana, posebno za vrijeme vladavine sultana Abdul-Hamida II, među kojima se posebno spominje ustupanje i predaja Libije Talijanima, što samo po sebi zahtijeva rasvjetljavanje povijesnog konteksta te važne faze u muslimanskoj povijesti. Istina je da su Španjolci i Portugalci, a odmah za njima i Vatikan i neki evropski kraljevi i knezovi (nakon što su muslimane protjerali iz Endelusa i pokrenuli famozna naučna otkrića i kolonizaciju izvan granica Endelusa), imali snažnu želju da vrate Sjevernu Afriku u krilo kršćanstva.
Uspjeh Evropljana u oduzimanju Endelusa iz ruku muslimana motivirao ih je da idu dalje u prenošenju španjolskog modela na muslimanske regije južnog Sredozemlja. Evropski pokušaji invazije na Sjevernu Afriku prošli su kroz nekoliko povijesnih faza koje su obilježile sljedeće povijesne činjenice i primjeri:
1. U tom periodu, nakon pada muslimanskog Endelusa, dogodili su se veliki sukobi i bitke u kojima su Marokanci, Alžirci, Tunižani i Libijci potvrdili veliku ljubav prema svojoj vjeri, dajući veliki broj šehida u odbrani islama i svoje domovine od krstaša.
2. U vrijeme sultana Selima I (1512.-1520.) i sultana Sulejmana Veličanstvenog (1520.-1566.), Osmansko carstvo je vodilo brigu o muslimanima Sjeverne Afrike, stajalo je uz džihadski pokret na kopnu i moru, a stanovnicima Sjeverne Afrike pružalo je materijalnu i moralnu podršku i pomoć.
3. Alžir je bio pod utjecajem Osmanskog carstva još od vremena sultana Selima I, i u to vrijeme su se na polju džihada pojavila dva slavna muslimanska komandanta (admirala): Hajrudin Barbarosa i njegov brat Oruç, te je pod njihovim vođstvom islamski projekat izdržao pred križarskom invazijom u Sredozemlju i Sjevernoj Africi.
4. Pojava sultana Selima I, i sultana Sulejmana Veličanstvenog, bila je znak neizmjerne Allahove milosti prema muslimanima općenito, a posebno prema muslimanima Sjeverne Afrike. Allahovom voljom, ova dvojica sultana su pomogli muslimanima Sjeverne Afrike u suočavanju sa invazijom čiji cilj je bio kršćanizacija Sjeverne Afrike.
5. Hajrudin Barbarosa uživao je podršku Osmanskog carstva, pa je zbog svojih zasluga dobio mjesto komandanta osmanske flote na Sredozemlju.
6. Hasan Aga Toushi uspio je, 16. oktobra 1541. godine, uništiti španjolsku flotu i poraziti okupatorsku križarsku vojsku koju je predvodio Charles V na tlu Alžira u Bici El-Wadi (zvanoj Velika bitka za Alžir). I taj poraz je utjecao na ugled Španjolskog carstva kao i njegov globalni utjecaj, jer su se njegovi kolonijalni snovi smanjivali i postupno propadali, tako da je postiglo uspjeh samo u nekim područjima Latinske Amerike.
7. Na sjeveru Afrike pojavili su se veliki vojskovođe, koji su se borili protiv Španjolaca i krstaša na Sredozemlju, od kojih su najpoznatiji bili Hajrudin Barbarosa, Salah Rais i Uluđ Ali Paša, koji su bili povezani sa Osmanskim carstvom i bili mu podređeni. Oni su u koordinaciji sa Osmanskim carstvom spriječili mnoge osvajačke planove evropsko-kršćanskih zemalja na muslimanske zemlje.
8. Muslimani Magriba su uložili ogromne napore u očuvanju islama i vodili su velike i uspješne bitke protiv križara. Tako su uspjeli pobijediti portugalsku osvajačku vojsku u Bici Wadi al-Makhazin ili Bitka tri kralja, 3. augusta 1578. godine. Uzroci te veličanstvene pobjede bili su:
– Mudro i iskusno vođstvo oličeno u ličnosti kralja Magriba Abdul Malika al-Sadija i njegovog brata Ebul-Abasa.
– Okupljanje muslimana Magriba oko mudrog i pouzdanog vođstva.
– Želja muslimana da sačuvaju svoju vjeru i čast, te da rade na zacjeljivanju rana nakon pada Granade 1492. godine i gubitka Endelusa.
– Veliku ulogu odigralo je Osmansko carstvo u postizanju pobjede, jer su u toj bici sudjelovali i osmanski vojni stručnjaci, koji su posebno bili vješti u gađanju neprijateljskih ciljeva iz topova, što je osmansku artiljeriju (topove) učinilo superiornijom od portugalske.
9. Za vrijeme vladavine osmanskog sultana Abdul-Hamida II, posebna pažnja bila je usmjerena prema Libiji. Naime, Italija je, nakon što je određen njezin dio na Berlinskom kongresu 1878. godine, sanjala o aneksiji Sjeverne Afrike, jer je to smatrala ostavštinom Rimskog carstva na koje ima prirodno pravo. Pogotovo otkako je Francuska okupirala Tunis 1881. godine, a Engleska Egipat 1882. godine.
Sultan Abdul-Hamid II bio je potpuno svjestan talijanskih ambicija i odnosio se prema njima odlučno; poduzeo je potrebne mjere i poslao je pomoć osmanskim snagama u Libiji u vidu vojnih stručnjaka i oko 15 hiljada dobro opremljenih i naoružanih vojnika kako bi ojačao vojne snage u Libiji. On je budno pratio sve poteze talijanske vlade, što je Talijane natjeralo da odgode okupaciju Libije. Podrška Osmanlija pokretu Senusija u Libiji bila je velika i vidljiva.
11. Italija je okupirala Libiju u vrijeme turskog nacionalnog Komiteta jedinstva i progresa, a ne u vrijeme sultana Abdul-Hamida II, jer je Komitet jedinstva i progresa svrgnuo sultana Abdul-Hamida II, 1909. godine, a talijanska invazija na Libiju dogodila se 1911. god.
12. Vlada Komiteta nacionalnog jedinstva i progresa svrgnula je sultana Abdul-Hamida II uz pomoć evropskih država, Židova i masonskih loža. Štaviše, taj Komitet je njihov direktni produkt i on nema nikakve veze sa islamom i islamskom vlašću, već je on značio iskorak prema vesternizaciji, evropskom sekularizmu i borbi protiv islama i njegovih učenja.
13. Turska vlada nacionalnog jedinstva i progresa potpisala je 3. oktobra 1912. u Lozani u Švicarskoj sporazum o dodjeli Libije Italiji, prema kojem se turske snage obavezuju na povlačenje iz Libije i predaju Libije Italiji.
14. Zahvaljujući Allahu, dž.š., a zatim dosljednom pridržavanju islama od strane muslimana, te odlučnosti lidera pokreta otpora, poput: Abdul-Kerima el-Hattabija u Maroku, emira Abdul-Kadira u Alžiru, Abdul-Aziza es-Se'alibija u Tunisu i šejha Omera Muhtara u Libiji, pokreti otpora u spomenutim državama uspjeli su se suprotstaviti evropskoj kolonizaciji i kršćanizaciji Sjeverne Afrike.
Na kraju možemo konstatovati sljedeće: nisu Osmanlije, ni u vrijeme vladavine prvih sultana (Selim I i Sulejman Veličanstveni), niti u vrijeme vladavine posljednjih sultana (Abdul-Hamid II), učestovale u ustupanju ijednog dijela islamskog svijeta, niti u predavanju Libije Italiji ili Alžira Francuskoj ili Egipta Englezima. Umjesto toga, oni su svom snagom doprinijeli njihovoj zaštiti i odbrani, i vodili su žestoku borbu, zajedno sa vođama nacionalnog džihada, protiv evropsko-krstaške okupacije Sjeverne Afrike, sve do trenutka svrgavanja sultana Abdul-Hamida II i ustupanja vlasti Komitetu jedinstva i progresa i židovsko-masonskim ložama, nakon čega je Osmanskoj državi oduziman dio po dio teritorije kojom je vladala.
