Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom je prenio svojim ashabima hadisi-kudsi u kojem je došlo: ”Čovjek je počinio grijeh, pa je rekao: ‘Gospodaru, oprosti mi moj grijeh!’ Svemogući Allah, rekao je: ‘Moj rob je počinio grijeh i zna da ima Gospodara Koji oprašta grijehe i kažnjava zbog grijeha.’
Zatim je ponovo počinio grijeh i rekao: ‘Gospodaru moj, oprosti mi grijeh!’ Svemogući Allah, rekao je: ‘Moj rob je počinio grijeh i zna da ima Gospodara Koji oprašta grijehe i kažnjava zbog grijeha.’
Zatim je ponovo počinio grijeh i rekao: ‘Gospodaru moj, oprosti mi grijeh!’ Allah, dželle šanuhu, rekao je: ‘Moj rob je počinio grijeh i zna da ima Gospodara Koji oprašta grijehe i kažnjava zbog grijeha. Čini šta god hoćeš, oprostio sam ti. (Tj. sve dok griješiš, a zatim se iskreno pokaješ, opraštat ću ti.)”’ (Muttefekun alejhi)
Ko god pročita ovaj hadis ostane iznenađen i začuđen čovjekovom hrabrošću da čini grijehe iako je svjestan svoje slabosti i potrebe za Allahom, ali i zadivljen Allahovom blagošću iako je On Svemogući Gospodar.
O, divnog li i plemenitog Gospodara! Njegov rob Mu čini grijeh, a On mu odgađa kaznu, i ako Mu se vrati tražeći oprost, oprostit će mu, a ako ponovi grijeh, ponovo mu odgađa kaznu i daje priliku, pa ako se pokaje i zatraži oprost, Allah će mu ponovo oprostiti.
Ovaj hadis ne znači poticanje na grijeh, kako bi neko mogao pomisliti, jer čovjek može umrijeti s grijehom a da se ne pokaje, već je ovaj hadis ohrabrenje i podsticaj na tevbu i pokajanje, makar čovjek hiljadu puta počinio neki grijeh. Jer, Allah, dželle šanuhu, Sebe nije nazvao El-Gaffar – Onaj Koji oprašta grijehe, osim zato što On zaista oprašta gijehe.
Međutim, princip je da Allahov rob bude pristojan i ponizan pred Allahovom uzvišenošću, s tim što niko od nas nije bezgriješan, pa ako te šejtan savlada i navede na grijeh, sjeti se da imaš Gospodara Koji čeka da Mu se vratiš da bi ti oprostio grijehe nakon iskrenog pokajanja.
A o poniznosti i lijepom odnosu prema Gospodaru, Ibn Kudame je u svojoj knjizi Et-Tevvabin – Pokajnici, zabilježio predaju o pokajanju Bišra el-Hafija.
Naime, u toj predaji se spominje da je Bišr el-Hafi, prije njegovog konačnog pokajanja, bio u svojoj kući sa svojim drugovima, pili su alkohol i pjevali. Njihovi neartikulirani glasovi i miris alkohola čuli su se i osjetili na ulici.
U tom trenutku je pored njegove kuće naišao jedan pobožan musliman, pa je svratio i pokucao na vrata. Kad je Bišrova sluškinja otvorila vrata, pobožni čovjek je upitao: ”Je li vlasnik ove kuće slobodan ili je rob?”
Odgovorila je: ”On je slobodan.”
Pobožni čovjek je rekao: ”U pravu si, da je rob (tj. da je istinski Allahov rob), primijenio bi pravila robovanja.”
Bišr je čuo njihov razgovor, pa je bos pohitao prema vratima, ali je pobožni čovjek već bio otišao.
Rekao je sluškinji: ”Teško tebi, s kim si razgovarala?”
Kad mu je objasnila s kim je razgovarala i šta je taj čovjek rekao, Bišr je upitao: ”U kojem je pravcu krenuo taj čovjek?”
Sluškinja mu je rekla kojim putem je otišao pobožni čovjek i on je požurio da ga stigne. Kad ga je stigao, rekao mu je: ”Jesi li ti razgovarao sa mojom sluškinjom pred mojim vratima?”
”Da”, odgovorio je čovjek.
Bišr mu je rekao: ”Ponovi ono što si njoj rekao.”
Pobožni čovjek je rekao: ”Ti si slobodan, a da si rob primijenio bi pravila robovanja Allahu, dželle šanuhu, i ostavio bi alkohol.”
U tom trenutku Bišr je pao na sedždu govoreći: ”Ne, nego Allahov rob!”, pa je učinio tevbu i postao jedan od poznatih pobožnjaka i učenjaka iz trećeg hidžretskog stoljeća.