Piše: dr. Sulejman Salih / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kada je Salahuddin el-Ejjubi oslobodio Kuds (Jerusalim) i Palestinu od krstaške okupacije, rekao je svojoj vojsci: ”Nemojte misliti da sam osvojio Kuds vašim sabljama, već sam ga osvojio perom kadije Fadila.” (Njegovo puno ime je Abdur-Rahim el-Bejsani, a bio je poznat kao Kadi el-Fadil – 1131-1200./526-596. h.g.)
Ova izjava Salahuddina Ejjubija ne znači potcjenjivanje važnosti tzv. ”tvrde moći” koju predstavljaju vojske i oružje, već ukazuje na to da je Salahuddin Ejjubi shvatio važnost druge vrste moći, a to je moć kulture, ideje, morala i planiranja. To je tzv. ”mehka moć” koju je Salahuddin Ejjubi iskoristio da ujedini i mobilizira islamski ummet. Pripremanje vojske i rad na pozitivnim promjenama u životu ljudi natjerao je tadašnje muslimane da shvate da je smisao njihovih života i njihov prvi cilj oslobođenje Kudsa ili Jerusalema.
”Mehka moć” koju je koristio Salahuddin Ejjubi – čije je najvažnije sredstvo bilo pero vrlog kadije Fadila – bila je ta koja je uspjela pripremiti vojsku i ispuniti srca muslimanskih vojnika povjerenjem, snagom, odvažnošću i hrabrošću.
To je također natjeralo vojnike da se pridržavaju uzvišenih islamskih principa i morala, čime je formirana pozitivna slika o velikom islamskom ummetu čiji je cilj oslobođenje, a ne krvoproliće. Ta pozitivna slika bila je jedan od najvažnijih faktora koji su pripremili psihološki i kulturni poraz križara.
Naime, Salahuddin je uspio pobijediti križare civilizacijski i kulturno, i taj ih je poraz natjerao da provedu proces kulturnih promjena u Evropi nakon njihovog povratka i doveo je do renesanse moderne Evrope. Upravo je taj poraz krstaše usmjerio na važnost promjene načina života, podizanja vrijednosti čovjeka kao ličnosti i oslobađanja Evrope od tiranije kraljeva, feudalizma i svećenstva.
Vođstvo zasnovano na znanju
Salahuddinova izjava nas također podstiče na istraživanje razvoja teorija liderstva. Jer, Salahuddin el-Ejjubi nije bio samo veliki vojskovođa, već je bio vođa (lider) koji je shvatio važnost znanja, kulture, govorništva i pera. Zato je on izabrao učenjake, mislioce i intelektualce, učinio ih sebi bliskim i podigao njihov ugled, oslanjajući se na njih u procesu promjene i pripreme ummeta za postizanje uzvišenog cilja.
Ovi učenjaci, kadije, hatibi, imami, daije i pisci bili su njegova vojska s kojom je vodio bitku na polju promjene stanja, pripreme i ujedinjenja islamskog ummeta. Njihove riječi osvijetlile su muslimanima put oslobođenja i postavile cilj mudžahidima, tako da, ako se podignu sablje oslobođenja, snaga križara će se raspršiti u strahu pred snagom ljudi koji su vjerovali u svoja načela, koji su došli pomoći istinu i podići barjak pravde. Stoga, ako izjava Salahuddina Ejjubija ilustrira njegovu svijest o važnosti ”mehke moći”, ona također ilustrira važnost liderstva zasnovanog na znanju. Salahuddin Ejjubi uspio je upravljati znanjem i kulturnim resursima, a s njima se formirala i njegova snaga koja mu je omogućila da zauzme važno mjesto u historiji kao vođa oslobodilac.
Iz ovoga možemo izvući važno pravilo u izgradnji budućnosti, a to je da narod koji je u stanju iskoristiti i upotrijebiti ono što posjeduje od znanja, kulture, principa i vrijednosti, može postići pobjedu bez obzira na to koliko je njegov neprijatelj jak, i to je ono što itekako može utjecati na mase i pomoći u ostvarivanju njihovih ciljeva.
Izgradnja i jačanje snage ovisi o naporima uleme i mislilaca koji vode narod u pravcu pozitivnih promjena, ostvarenja ciljeva i izgradnje budućnosti. Salahuddin Ejjubi je shvatio ovu činjenicu i uspio je angažirati hiljade učenjaka i alima kako bi postigao jedinstvo islamskog ummeta prije nego što se odlučio na vođenje bitke koristeći svoju ”tvrdu moć”.
Rukovodstvo sastavljeno od učenjaka
Salahuddin Ejjubi je bio stručnjak u izboru svojih ministara i pomoćnika i shvatio je da kadija Fadil može predvoditi islamske učenjake, jer oni poznaju i priznaju njegov status, njegovo znanje i vjeruju u njegovu iskrenost.
Stoga se Salahuddin oslanjao na kadiju Fadila u iskorištavanju moći nauke i znanja, tako da je kadija Fadil bio drugi čovjek u državi, jer je predvodio učenjake, mislioce, hatibe i daije.
Dok sam proučavao biografiju kadije Fadila, moju pažnju privukla je činjenica da je on uspio prikupiti u svojoj biblioteci sto hiljada knjiga. Ovo je intelektualno i naučno bogatstvo koje je islamski ummet stvarao stoljećima. To znači da je on bio čuvar muslimanskog intelektualnog i naučnog blaga i da je zaslužio poziciju vođe islamskih učenjaka i mislilaca u državi Salahuddina el-Ejjubija. U tome se zapravo krije istinska snaga.
Salahuddin je okupio učenjake, hatibe i vaize, koji su prenosili narodu utjecajne poruke koje je kadija Fadil formulirao i pisao za njih, a to znači da je Salahuddin Ejjubi koristio imame, hatibe, vaize i učenjake kao vođe mišljenja, koji prenose poruke i objašnjavaju ih ljudima, formiraju javno mišljenje i ujedinjuju muslimane oko principa islama, a zbog velikog cilja koji je bio pred njima – oslobođenje Kudsa.
Riječi kadije Fadila izvirale su iz srca koje je vjerovalo u ono što njegovo pero piše. Islamskom ummetu je u toj fazi bilo potrebno novo značenje života kako bi povratio svijest o svom identitetu i civilizacijskoj zadaći. Stoga je ummetu bio potreban kadija Fadil, učenjak, mislilac i pisac, baš kao što mu je bio potreban Salahuddin Ejjubi, vođa koji je shvatio važnost nauke i znanja u izgradnji države i postizanju svog cilja. Zato je to razdoblje muslimanske historije obilježilo vođstvo Salahuddina Ejjubija i njegovog ministra, kadije Fadila. To je bilo vođstvo koje je inspirisalo muslimane, pa su krenuli razmišljati, inovirati, učiti i sanjati o pobjedi.
Kadija Fadil predvodio je islamske učenjake i mislioce u oslobađanju muslimanskih umova i srca od straha, podaništva, bespomoćnosti i slabosti, i to je bila prva Salahuddinova bitka koja je utrala put do odlučujuće vojne bitke za oslobođenje Kudsa.
Moć riječi
Od vrsnog govornika, kadije Fadila, hatibi, daije i vaizi naučili su moć riječi koja je utjecala na duše i osvijetlila srca, tako da su muslimani smisao svog života pronašli u radu na postizanju cilja ummeta, a to je ostvarivanje pobjede i oslobađanje Kudsa.
Društvo znanja i spoznaje krenulo je u pripremu vojske učenjaka i mislilaca koji su uzeli svoje ”mačeve” i, pod vođstvom Salahuddina Ejjubija, pošli u bitku svojim znanjem, idejama i načelima, prije nego svojim sabljama, i to su najvažniji uvjeti za vojske u ostvarivanju pobjede u velikim bitkama.
Stoga se niko iz Salahuddinove vojske nije usprotivio njegovoj izjavi, i niko nije rekao: ”Mi smo oslobodili Kuds našim sabljama”, već su se složili s njegovom izjavom, jer su shvatili važnost uloge kadije Fadila u oslobađanju Kudsa, te da su riječi koje je on formulirao, a koje su ljudima prenosili hatibi i vaizi u džamijama, ono što je muslimane podstaklo i natjeralo da stanu iza svoga vođstva i iza uleme te da ih podrže u toj velikoj bici.
Kadija Fadil nije bio samo pisac koji utječe na ljude svojim riječima, niti učenjak koji posjeduje znanje i dobro ga koristi, već je bio izuzetno mudar i pronicljiv, tako da se Salahuddin Ejjubi često oslanjao na njegovo mišljenje i slušao njegove mudre savjete. Stoga, ummet mora razviti koncept vođstva zasnovanog na mudrosti, jer ima mnogo onih koji posjeduju znanje i spoznaju, ali im fali mudrost i ispravnost mišljenja. Zato nije čudo što je Sallahuddin odabrao kadiju Fadila za svog ministra i prvog savjetnika.
To nam pokazuje da je jedan od najvažnijih temelja dobrog liderstva sposobnost odabira ljudi na određene pozicije kako bi postigli ciljeve i imali koristi od svojih specijalizacija. Salahuddin je shvatio da se kadija Fadil odlikuje znanjem, iskrenošću i mudrošću, a također je shvatio važnost riječi i njenu ulogu u ujedinjenju ummeta. No, Salahuddin nije želio samo snažnu i utjecajnu riječ, već je želio i riječ koja dolazi iz iskrenog srca, koja je odraz zdravog i mudrog razmišljanja i koja muslimanima osvjetljava put istine. A sve to je imao u jednoj ličnosti, Abdur-Rahimu el-Bejsaniju, odnosno u kadiji Fadilu.
