Od mudrosti koje ljudi, s vremena na vrijeme, ponavljaju jeste i onā da je nekada pametno biti glup i začepiti usta, jer puno priče i govora može čovjeka dovesti u smrtnu opasnost.
Ovo je priča o trojici ljudi koji su nepravedno bili osuđeni na smrt: advokat, svećenik i fizičar.
Kad je došlo vrijeme za izvršenje kazne, počeli su sa svećenikom. Pitali su ga da li želi izgovoriti svoje posljednje riječi prije nego napusti ovaj svijet, a on je rekao: ”Bog zna da sam nevin i ja vjerujem u Njegovu pravednost.” I kada su mu glavu stavili pod giljotinu, giljotina se zaustavila tačno iznad njegovog vrata i nije mu odsjekla glavu. Oni koji su izvršavali kaznu, rekli su: ”Izgleda da je zaista Božija riječ bila presudna i da On ne želi da svećenik bude ubijen.” I oslobodili su ga.
Zatim je došao red na advokata. Ponudili su mu da kaže svoje zadnje riječi, a on je rekao: ”Ja nisam spoznao Boga onako kako Ga je spoznao svećenik, ali vjerujem u pravdu i pravičnost.” I kada su mu stavili glavu ispod giljotine, desilo isto ono što se desilo i sa svećenikom, giljotina se zaustavila iznad njegovog vrata. Rekli su: ”Izgleda da Bog ne želi ni ovome smrt na ovakav način”, i pustili su ga.
Na kraju je došao red na fizičara. I njemu su ponudili da izgovori zadnje riječi, a on je rekao: ”Ja nisam spoznao Boga onako kako Ga je spoznao svećenik i ne poznajem zakon i pravdu onako kako je poznaje advokat, ali znam da u giljotini postoji čvor koji ju je spriječio da padne na vratove osuđenika.” I zbilja, kada su provjerili giljotinu, vidjeli su čvor koji joj nije dao da padne na vratove osuđenika. Zatim su odvezali čvor i pustili su giljotinu koja je odrubila glavu fizičaru.
Pouka ove priče je da u nekim situacijama morate šutiti i da ne smijete iznositi činjenice koje poznajete, jer će vas to odvesti u smrt. Hoće reći, ponekad je dobro praviti se glup.
