Piše: dr. Ali el-Sallabi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Načelo slobode jedno je od osnovnih načela na kojima se temeljila vladavina u islamskoj državi kojom je vladao Omer ibn Abdul-Aziz, a taj princip zahtijeva osiguranje i zaštitu općih sloboda za sve ljude u granicama islamskog šerijata i na način koji mu ne proturječi.
Omera su zanimali svi oblici ljudske slobode, pa je razmotrio sve vrste i oblike slobode, a nakon toga je odobrio i potvrdio ono što je bilo u saglasnosti sa učenjem islama, a ono što nije vratio je u okvire islamskog učenja. U nastavku donosimo neke detalje i primjere o ljudskim slobodama u vrijeme vladavine Omera ibn Abdul-Aziza.
Vjerska sloboda i sloboda mišljenja i govora
Omer ibn Abdul-Aziz želio je da se sloboda vjerovanja u potpunosti sprovede u društvu, a njegova politika prema kršćanima i Židovima bila je posvećena ispunjavanju ugovora te uspostavljanju pravde i uklanjanju nepravde, bez ograničavanja u njihovim vjerovanjima i vjerskim obredima, na temelju riječi Uzvišenog Allaha: ”U vjeri nema prisiljavanja..” (El-Bekara, 256.) Omer je, sa indijskim kraljevima i plemenima koja nisu bila u islamu, koristio metodu pozivanja u islam na najljepši način i on nije prisiljavao nikoga od kršćana ili drugih da prime islam.
Što se tiče slobode mišljenja i govora, ona je imala širok domet i primjenu u administraciji države i njenom vođstvu. Islamska država u vrijeme Omera ibn Abdul-Aziza dozvolila je svakom službeniku i radniku da se žale na nepravdu nadređenih, a ljudima je ostavila slobodu da kažu sve što su željeli, što je najbolje opisao hazreti Ebu Bekrov unuk, Kasim ibn Muhamed ibn Ebu Bekr, r.a., rekavši: ”Danas (tj. u vrijeme Omera ibn Abdul-Aziza) govore oni koji prije nisu smjeli govoriti, ukoliko to nije u koliziji sa Šerijatom.”
Politička sloboda
Omer ibn Abdul-Aziz je također obznanio obnavljanje političke slobode koju je islam dao muslimanima, jer nema poslušnosti stvorenju u neposlušnosti Stvoritelju, čak i ako je on vladar ili namjesnik. Prvog dana svoje vladavine Omer je proglasio slobodu naređivanja dobra i sprječavanja zla, ne prihvatajući stvarnost koja je bila u znaku zuluma i upozoravajući da islam nije zadovoljan šutnjom pred nepravdom i zulumom.
Jednog je dana držao govor ljudima i rekao: ”Uistinu, nema sigurnosti ni selameta čovjeku koji se suprotstavlja Sunnetu, i nema poslušnosti stvorenju u neposlušnosti Stvoritelju. Onoga ko bježi od zuluma vladara, vi nazivati grješnikom, a preče je da se grješnikom nazove nepravedni vladar.”
Dokaz da je Omer ibn Abdul-Aziz ljudima dao političku slobodu, jeste činjenica da je prva mjera koju je poduzeo nakon proglašenja halifom, bila njegovo odricanje od hilafeta i traženje od naroda da izaberu sebi halifu.
Ako se politička sloboda očituje u njezinoj primjeni u dva slučaja: prvo je sudjelovanje u izboru vladara putem izbornog tijela (šura) i davanjem prisege halifi od strane muslimana, a drugo je izražavanje mišljenja, savjeta vladarima i kritike njihovog rada i djelovanja prema islamskim normama, onda je Omer ibn Abdul-Aziz u oba slučaja prakticirao političku slobodu, jer je ljudima ponudio da izaberu sebi halifu prije nego nego što im je omogućio da ga savjetuju i kritikuju kao halifu.
Lična sloboda
Omer bin Abdul-Aziz radio je na ostvarivanju i podržavanju lične (personalne) slobode pripadnika islamskog ummeta, jer mu se činilo da postoje neka ograničenja imigracije, odnosno hidžre ili takozvane slobode kretanja, pa je poduzeo određene mjere i postupke kojima je otvorio vrata hidžre onome ko je želio, rekavši: ”Što se tiče hidžre ili migracije, mi smo otvorili njena vrata (omogućili smo je), pa ko napusti svoje nomadsko naselje i proda stoku, pa se odseli u neko drugo mjesto da bi se borio protiv našeg neprijatelja, on ima status muhadžira i pripada mu dio ratnog plijena.” Dakle, Omer Ibn Abdul-Aziz se brinuo i o slobodi kretanja ljudi i kao halifa obznanio je svoj stav, odnosno zakon, o slobodi ljudi da se sele gdje žele i da se slobodno kreću na teritoriji islamske države.
Sloboda trgovine i zarade
Što se tiče slobode trgovine i zarade, kao dijela ekonomske slobode, Omer ibn Abdul-Aziz je u jednoj od svojih uredbi koja se odnosi na radnike naglasio potrebu da ljudima pruži slobodu da ulažu svoj novac i da trguju na kopnu i na moru podjednako. U toj uredbi ili dokumentu, stoji: ”Jedan od znakova pokornosti Allahu, jeste pozivanje svih ljudi u islam, te da ljudi slobodno trguju (privređuju) na kopnu i moru i da im to niko ne smije zabraniti.” Također je napisao: ”Što se tiče mora, ja ga tretiram kao i kopno, jer Svemogući Allah je objavio: ”Allah vam daje da se morem koristite da bi lađe, voljom Njegovom, po njemu plovile, da biste mogli tražiti blagodati Njegove i da biste bili zahvalni.” (El-Džasije, 12.)”
A što se tiče cijena u vrijeme Omera ibn Abdul-Aziza, Abdur-Rahman ibn Šuban prenosi od svoga oca da je rekao: ”Rekao sam Omeru ibn Abdul-Azizu: ‘Vođo pravovjernih, zašto su cijene u tvoje vrijeme toliko visoke, a u vrijeme tvojih prethodnika bile su niske?’ Odgovorio je: ‘Halife prije mene opterećivali su štićenike islamske države (nemuslimane) preko njihovih mogućnosti, pa nisu mogli prodati ono što je bilo u njihovim rukama. Ja ne opterećujem nikoga preko njegovih mogućnosti, pa neka ljudi kupuju i prodaju kako hoće.”’
Omerova politika rezultirala je povratom prava na slobodu trgovanja i zarade, jer je ljudima pružala poticaje za rad i proizvodnju, te uklanjala prepreke koje su im stajale na tom putu. To je dovelo do rasta trgovine, a rast trgovine doveo je do povećanja dohotka na robu na koju se daje zekat, a samim tim se povećao imetak (sredstva) od zekata, što je poboljšalo status siromašnih i povećalo njihovu kupovnu moć, koja će biti usmjerena na potrošnju i na taj način povećati potražnju za robama i uslugama, a sve to vodi do oporavka ekonomije, povećanja životnog standarda i povećanja blagostanja.
Sloboda u državi kojom je upravljao Omer ibn Abdul-Aziz bila je zaštićena i zagarantovana, te je zbog toga društvo doživjelo nevjerovatan procvat i napredak. Sloboda je temeljno pravo pojedinca i društva, putem koje se čovjek potvrđuje kao ličnost i usljed koje do izražaja dolaze njegove sposobnosti i kvalitete. Društvo kojem je oduzeta sloboda je poput bolesnika na samrti.
Sloboda u islamu je unutarnje svjetlo koje ispunjava ljudsku dušu njegovom povezanošću s Bogom, pa se zbog te povezanosti čovjek uzdiže do najviših duhovnih visina i duša mu postane željna dobrih djela žudeći za Allahovim zadovoljstvom.
Sloboda je jedan od stubova islamskog društva, i ona je u vrijeme Omera ibn Abdul-Aziza ostvarena na najsvjetliji način, a zrake tog svjetla zrcale se na stranicama vremena.
