Svjedočenje zapovjednika Centralne komande SAD-a (CENTCOM) pred Odborom za oružane snage američkog Senata nije bila samo rutinska sjednica unutar mehanizama američkog vojnog nadzora, već se činilo bliže sveobuhvatnoj strateškoj deklaraciji o obliku sljedeće faze na Bliskom istoku i prirodi novih sigurnosnih ravnoteža.

Kroz rasprave vođene u Washingtonu, bilo unutar sjednica istraživačkih centara ili u hodnicima američkog strateškog razmišljanja, postalo je jasno da se Sjedinjene Države, nakon rata u Iranu, ne pripremaju povući s Bliskog istoka kako se vjerovalo, već rade na redefiniranju svoje prisutnosti tamo, kroz manje skup model koji se više oslanja na tehnologiju, regionalne mreže i lokalne saveznike.

Od kraja Hladnog rata, Bliski istok je zauzimao paradoksalan položaj u američkom strateškom razmišljanju.

S jedne strane, Washington ga je smatrao vitalnom arenom koju ne može napustiti zbog nafte, sigurnosti Izraela, pomorskih puteva i navodne borbe protiv terorizma; s druge strane, često se činio kao teret koji je iscrpljivao američku moć u Iraku i Afganistanu i ometao preusmjeravanje Sjedinjenih Država na njihove glavne prioritete u Aziji.

Ali američko-izraelski rat protiv Irana potpuno je promijenio ovu jednačiniu, ne samo zato što je uveo regiju u novu vojnu fazu, već i zato što je otkrio da Bliski istok ostaje strukturni dio globalnog poretka koji Washington pokušava voditi.

Možda prava rasprava danas nije u tome da li je Washington postigao vojnu pobjedu nakon rata u Iranu ili ne, već u tome da li je taj rat zapravo uveo novi Bliski istok unutar američke vizije, ili je samo još jedna runda u otvorenom sukobu koji se reproducira u različitim oblicima?

Rat, unatoč uspjehu u uništenju velikog dijela iranskih raketnih, pomorskih i zračnih sposobnosti, nije okončao srž iranske dileme za Sjedinjene Države, već ju je možda gurnuo u kompliciraniju fazu.

Washington između iscrpljivanja i stabilnosti

Ova promjena postavlja ključna pitanja: Mogu li Sjedinjene Države održati ovaj model bez ponovnog upadanja u dugotrajnu močvaru na Bliskom istoku?

Povijesno iskustvo sugerira da, iako je američka vojna moć sposobna brzo demontirati tradicionalne strukture, manje je vješta u stvaranju stabilnih političkih aranžmana. Upravo to stavlja sirijsko pitanje u srce bliskoistočne jednadžbe i od iznimne važnosti u novom američkom razmišljanju.

Sirija je, nakon godina rata i kolapsa, postala pravi test američke vizije za razdoblje nakon Irana. Značajno je da svjedočenje admirala Coopera nije tretiralo Siriju kao sekundarnu arenu sukoba, već kao centralni element u preoblikovanju regionalne stabilnosti, uz libansku, iračku i jordansku situaciju.

Za Washington, uspon nove Sirije pod vodstvom Ahmeda al-Sharae predstavlja priliku za obnovu države sposobne spriječiti povratak Isila, prekinuti iranski utjecaj i postupno reintegrirati Damask u arapski sistem.

Ironično, Sjedinjene Države, koje su godinama govorile o demokratiji i promjeni režima, sada se čini da su više zabrinute idejom “funkcionalne stabilnosti” nego bilo kakvim sveobuhvatnim projektom transformacije. Američki prioritet je sprečavanje kolapsa države i povratka haosa.

To otkriva veliku promjenu u američkom strateškom razmišljanju nakon iskustava Iraka i Afganistana; Washington sada haos vidi kao daleko opasniji od opstanka nesavršenih režima.

Bliski istok u srcu Azije

Najvažnije varijable možda se ne odnose na Iran, Levant ili regiju Arapskog zaljeva, već na način na koji je rat redefinirao odnos između Bliskog istoka i Azije u velikoj američkoj strategiji.

Tokom proteklih nekoliko godina, proširila se ideja da su Sjedinjene Države konačno odlučile napustiti Bliski istok i usredotočiti se na Kinu. Međutim, rat sa Iranom pokazao je da je ta percepcija bila previše pojednostavljena.

Bliski istok nije samo zasebno pitanje od rivalstva SAD-a i Kine; on je sastavni dio tog rivalstva.

Sjedinjene Države prepoznaju da Kina sve više ovisi o opskrbi energijom iz Zaljeva, te da bi svako američko povlačenje iz regije moglo otvoriti vrata Pekingu da ojača svoj ekonomski, politički, a potencijalno čak i vojni utjecaj.

Nedavna posjeta američkog predsjednika Donalda Trumpa Kini izazvao je mnoga pitanja i zabrinutosti, kako prije tako i poslije posjete, o prirodi potencijalnih razumijevanja između dviju supersila i njihovim implikacijama za Bliski istok.

Istovremeno, Washington prepoznaje da je kontrola vitalnih pomorskih puteva u Zaljevu, Crvenom moru i istočnom Sredozemlju direktno povezana s globalnom ravnotežom moći i njegovom sposobnošću da održi svoju međunarodnu pomorsku nadmoć.

Iz ove perspektive, Bliski istok se više ne posmatra kao zaseban teret od azijskog sukoba, već kao jedna od glavnih arena za indirektno nadmetanje sa Kinom

Štaviše, Bliski istok je postao pravi laboratorij za buduće ratove.

Rat protiv Irana otkrio je razmjere promjene u modernim alatima moći: dronovi, umjetna inteligencija, kibernetičko ratovanje, višeslojne odbrane i integrirane mrežne operacije. To nisu samo alati specifični za Bliski istok; oni su dio američkih priprema za bilo kakav potencijalni budući sukob s Kinom ili Rusijom.

Drugim riječima, Washington danas Bliski istok ne posmatra samo kao arenu kojom treba upravljati, već i kao prostor za testiranje novih vojnih doktrina.

Novi Bliski istok ili novo upravljanje haosom?

Na kraju, čini se da Bliski istok doista ulazi u novu fazu u američkoj politici, ali ne u tradicionalnom smislu ideje “Novog Bliskog istoka” koja je promovirana nakon invazije na Irak.

Sjedinjene Države žele Bliski istok manje sposoban da prijeti američkim interesima, onaj koji je više podložan integraciji u regionalnu mrežu odvraćanja koju grade protiv svojih globalnih protivnika.

Ali pitanje koje će odrediti budućnost regije nije samo sposobnost Washingtona da nametne ovu viziju, već sposobnost samih regionalnih sila da se prilagode ili joj se odupru. Iran, unatoč udarcima, nije nestao. A nova Sirija se još uvijek oblikuje.

Međunarodna konkurencija za regiju daleko je od kraja. Stoga,rat 2026. možda neće označiti kraj jedne faze, već početak složenije, u kojoj se Bliski istok direktno uključuje u preoblikovanje samog globalnog poretka.