Autor: Dr. Mustafa Cerić
Predsjednik Alija Izetbegović je govorio da je za Bosnu povoljna situacija kad je njen komšija Srbija vojno slab, a njen susjed Hrvatska demokratski jak. Pretpostavljam da ima onih koji su zaduženi da u ime Bosne prate koliko je danas Srbija vojno jaka, ali sigurno je da nije jaka kao što je bila početkom devedesetih kada je izvršila agresiju na nezavisnu i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu.
Međutim, nas u Bosni više brinu slabosti hrvatske demokracije, slobosti koje prate hrvatsku politiku oko Bosne. Hrvatska politika oko Bosne nije samo nejasna nama u Bosnu, već je mnogo više nejasna Hrvatskoj, koja nešto hoće u Bosni i s Bosnom, ali ne zna tačno šta hoće. Hrvatska bi htjela da je Bosna voli i poštuje, ali joj ne uzvraća ni svoju ljubav ni svoje poštovanje; htjela bi da Bosnu štiti od opasnosti drugih, ali je sama stalno ugrožava; htjela bi Hrvatska da u Bosni ima sigurnog saveznika, ali stalno narušava to savezništvo; htjela bi da Bosna bude nezavisna i “emancipirana” država, ali joj stalno podmeće klipove u noge. Ja sam, zaista, jedan od onih koji je nastojao i još uvijek nastoji da razumijem hrvatsku politiku u i oko Bosne, ali priznajem nisam ju razumio, niti je danas razumijem. Bolje reći, kad god sam pomislio da sam razumio, pojavi se neki lik koji mi pokvari taj utisak. Jučer mi je pokvarila taj utisak gđa Nika Pinter, članica tima vlade Republike Hrvatske za slučaj Prlić i voditeljica Ureda u Mostaru pri Hrvatskom narodnom saboru za pomoć “progonjenim braniteljima“ u intervju Večernjem listu[1] je naglasila da se “procesiranjem bosanskohercegovačkih Hrvata želi ostvariti ono što Armija BiH nije uspjela u ratu.“ Gđa Pinter naglašava da u slučaju da se potvrdi prvostupanjska presuda Prliću da je tada “Hrvatska jedino bila agresor na području bivše Jugoslavije.“
Gđa Nika Pinter ima pravo na svoje mišljenje, ali nema pravo optuživati Bošnjake i Armiju Bosne i Hercegovine za sve hrvatske političke frustracije. Zapanjujuće je da gđa Pinter vidi sve probleme za Hrvate i Hrvatsku, nabrajajući isključivo navodne zločine koje su počinili Bošnjaci. No, još više je zapanjujuće da Vlada Republike Hrvatske nema tim za slučajeve Karadžić i Mladić, gdje se dokazuju zločini i nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, te uloga i učešće zvaničnika Srbije u zločinu. Inače, postoje brojne pravosnažne presude i dokazi da je Srbija vodila agresivni rat protiv Hrvatske i Bosne, pa time izjave gđe Pinter još više iznenađuju i zbunjuju javnost u Hrvatskoj i Bosni. Također je neobjašnjivo da se političke, a evo već danas i pravne fakture, ispostavljaju Bošnjacima, koji nisu sudije Tribunala u Hagu, niti su Bošnjaci vodili procese protiv Prlića, Kordića, Tute i Štele, Blaškića, Gotovine, Praljka… Bošnjaci nisu prijavili desetine pripadnika HVO-a iz Posavine, niti su Bošnjaci iz Beograda predali zvaničnom Zagrebu stotine imena hrvatskih političara, navodnih zločinaca, niti su Bošnjaci, koji žive u manjem bosanskom entitetu, predali Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine prijavu protiv hrvatskih generala za navodne zločine iz operacije “OLUJA“ u Bosni i Hercegovini, a onda Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine proslijedilo Hrvatskom državnom odvjetništvu.
Možda me lik gđa Pinter ne bi toliko ni uznemirio da nije lika Dragana Čovića, koji na obilježavanju dana herceg-bosne ovako reče: “U Den Hagu se u slučaju šestorice bivših dužnosnika Hrvata iz BiH nastoji presuditi herceg-bosni, Republici Hrvatskoj i Hrvatima u BiH kako ne bi ostvarili svoju jednakopravnost[2]“. A onda je Čović imao potrebu da kaže i ovo: “Hrvati su jedini istinski zagovornici EU i NATO-a.“
Dakle, nije mi jasno, ne razumijem zašto politika Republike Hrvatske ugrožava stabilnost Bosne zbog slučaja Prlić pred Tribunalom u Den Hagu? Zašto gđa Pinter plaši Hrvatsku i Hrvate od “znatnih financijskih posljedica“, koje mogu tražiti Bošnjaci kao obeštečenje? Zašto gđa Pinter plaši hrvatsku javnost od optužbi za udruženi zločinački poduhvat? Hrvatska država nema razloga za strah od Prlićevog slučaja. Nažalost, projicirani strah Hrvatske je vezan isključivo za interes Dragana Čovića i grupe oko njega u Bosni (i Hercegovini) i Hrvatskoj, da uz pomoć novopostavljene hrvatske vlade i predsjednice Hrvatske, ishodi beneficije i sinekure, ali i da pokuša reinkarnirati herceg-bosnu, koja je ukinuta Washingtonskim sporazumom, a nakon toga je njeno ukidanje ovjereno i privremenim Dejtonskim mirovnim sporazumom. Zar treba naglašavati da je u skoro svakom slučaju protiv organizatora i izvršitelja zločina iz reda srpskog naroda pred Tribunalom u Hagu dokazivan i potvrđen udruženi zločinački poduhvat.
Bošnjacima i Bosni nije potrebna presuda protiv Prlića da bi tužili Hrvatsku pred bilo kojim sudom. Za to postoje već presude i dokazi, posebno oni koji se nalaze u rezolucijma Ujedinjenih Nacija. To bi bio neuporedivo lakši slučaj za Bosnu da tuži Hrvatsku za napad na nezavisnu i suverenu državu Bosnu i za pokušaj aneksiranja dijela Bosne, nego dokazivati kršenje konvencije o genocidu, koju je Bosna djelimično dokazala kroz zajedničku bošnjačko-hrvatsku ili bosansku politiku u Predsjednistvu Bosne i Hercegovine, u sporu protiv Srbije na Sudu Pravde u Den Hagu. Ko se imalo razumije u pravo zna o čemu se ovdje radi, jer vođenje državnog agresivnog rata i pokušaj otimanja državnog teritorija je neuporedivo lakše dokazati nego kršenje konvencije o genocidu od strane jedne države. Dovoljno je pročitati haške presude Kordiću, Blaškići i današnje presude Prliću pa shvatiti da se radilo o agresivnim ratnim ciljevima Hrvatske prema Bosne… Sve je to bez razumne sumnje utvrđeno tijekom zadnjih 17 god., ali, gle čuda, Bosna nije tužila Hrvatsku, već određene interesne grupe u Hrvatskoj i Bosni hoće da nametnu strah hrvatskoj državi od Bosne i Bošnjaka zbog očekivane presude Prliću radi svojih uskih ličnih interesa. To je politika, koja ne vidi dalje od nosa. Naime, istih ili sličnih presuda kao što je presuda Prliću ima na pretek, pa sumnja da bi Bosna mogla iskoristiti nešto što je već odavno mogla iskoristiti protiv Hrvatske nema utemeljenja u zdravoj pameti, već u bolesnoj ambiciji pojedinaca, koji spašavaju svoj kriminal. Ako gđa Pinter ne zna ili neće, onda bi trebao neko od hrvatske demokratke pameti da objasni hrvatskoj javnosti u Hrvatskoj i u Bosni da slučaj Gotovina i Prlić nisu isti slučajevi. Hrvatska bi trebala znati da ulazi u zamku zbog neprimjerenog političkog pritiska na Tribunal, na EU, na međunarodnu zajednicu i što je najopasnije Hrvatska nerazumnim pritiscima može da izprovocira Državu Bosnu i Hercegovinu da promijeni svoju politiku. Podrška da Bosna što prije ostvari svoj državno-politički cilj, a to su euroatlanske integracije, EU i NATO, nije samo bosanski državno-nacionalni interes, već je to ništa manje i hrvatski državno-nacionalni interes. Zbog toga Hravatska treba da bezuvjetno podrži bosansku državu na putu euroatlanskih integracija, kao faktor mira i stabilnosti za sve, ali posebno za Hrvatsku i Bosnu.
Nije primjereno od Dragana Čovića da prisvaja Europu svojim nacionalnističkim egom, kao što je onomad pokušao prisvojiti Stolac, niti je primjereno da se Bošnjacima stalno prigovara zato što su ostali živi tako što su potražili utočište od progana iz njihovog doma i domovine u Hrvatskoj. Gostoprimstvo Hrvatske prema bosanskim prognanicima zaslužuje zahvalnost, ali Bosna, posebno, Bošnjaci/Bosanci ne zaslužuju da im se to stalno prigovara. Uostalom, Hrvatska je za to gostoprimstvo primala financijsku i drugu pomoć iz međunarodnih fondova.
Lijepo je što se Hrvati ponose što su bili za referendum o bosanskoj nezavisnosti. Ali, nije primjereno da se umanjuje značaj većine bosanskih građana bez čijeg opredjeljenja da neće ostati u krnjoj Jugoslacviji ne bi bilo mogoće ostvariti nezavsnost i međunaridno priznanje Države Bosne i Herecegovo.
Bit će Bosne dok ima Bošnjaka/Bosanaca, koji su je branili od svih koji su je napadali. I odbranili je. I odbranit će je, ako Bog da.
