Kao pripadnik radnog voda na Grbavici, Asim Ajanović bio je 1992. I 1993. prisiljen da radi sve što mu je bilo naređeno. Pored pravljenja bunkera za srpske vojne snage, izvlačenja poginulih srpskih vojnika, tjeran je sa ostalim zatočenicima da idu i u pljačkanje imovine iz napuštenih stanova, koji su se nalazili između linije fronta. Grbavički zatočenici Zaim Maslić, Nedžad Čolpa, Nusret Zejnilagić i Asim Ajanović, primorani su od oficira Vojske Republike Srpske, da u drugoj polovini maja 1993. izvuku tijela Boška i Admire, sarajevskih Romea i Julije, koja su nekoliko dana ležala na mjestu, gdje su pogođena, pa je tako i njihov život došao u pitanje.
Prije nego što će početi izvlačenje ubijenih Admire i Boška, srpski oficiri Veljko Papić i Nedo Ševo, odveli su ih u soliter, na početku Zagrebačke ulice, da bi pokazali šta zapravo hoće od njih. Papić im je priprijetio: “Ne uradite li to šta tražimo, pobjegnete li, ostaju vaše porodice….”

Narednog dana, Asim Ajanović je sa Grbavice odvezen u kasarnu u Lukavici, dali su mu nož, i naredili da izreže opasače. Tek tada je Asim saznao koga su prethodnu noć izvlačili, jer su imena stajala iznad sanduka. Tu je i čuo od nekog vojnika da je veza, preko koje su njih dvoje htjeli pobjeći, tvrdila da imaju silne pare kod sebe.
Po kazivanju njegovih sarajevskih prijatelja, Boško Brkić je prilično zarađivao u Sarajevu pod opsadom jer se bavio švercom u ratu skupocjene robe sa UNPROFOROM, zajedno sa Mišom Ćukom, svojim prijateljem. Mišo Ćuk je bio komandir Vojne policije Armije RBiH na Koševskom Brdu i prije Boška i Admire, pobjegao je sa motorolom srpskim snagama na Poljinama. Odmah nakon Mišinog bijega, sa srpskih položaja na Poljinama, izvršeno je nekoliko preciznij artiljerijskih pogodaka u kojima su ubijeni civili koji su se okupljali na mjestima gdje se dijelila humanitarna pomoć.