Piše: Dženana Karup Druško / Avangarda.ba
Kojim argumentima je Žalbeno vijeće, koje je predvodio Theodor Meron, u julu 2013. poništilo dio međupresude Prvostepenog vijeća pod predsjedavanjem O-Gon Kwona, kojom je Radovan Karadžić bio oslobođen optužbi za genocid u bh. općinama ’92? Čini se da je Žalbeno vijeće na čelu s Theodorom Meronom tada “samo podsjetilo” Kwona da je ranije, kao član Vijeća u slučaju Milošević, imao drugačije mišljenje u vezi s genocidnom namjerom Slobodana Miloševića u čemu je bio preglasan od drugih članova Vijeća, ali ga je “podsjetilo” i da je, ipak, smatrao da je Miloševic odgovoran za genocid kroz UZP treće kategorije, te da nije isključio Miloševića od odgovornosti za genocid u BiH kroz saučesništvo, pomagnje i podržavanje zajedno sa srpskim rukovodstvom iz BiH.
U optužnici protiv Radovana Karadžića navodi se da je on najkasnije od oktobra 1991. do 30. novembra 1995. učestvovao u sveobuhvatnom udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem da se stanovništvo muslimanske i hrvatske nacionalnosti trajno ukloni s područja BiH na koja su bosanski Srbi polagali pravo, sredstvima koja su uključivala činjenje sljedećih zločina za koje se optuženi tereti u optužnici: genocid (po tački l), progon, istrebljivanje, ubistvo, deportacija i nehumana djela (prisilno premještanje). Dalje se navodi da je Karadžiću i drugim učesnicima tog udruženog zločinačkog poduhvata bila zajednička namjera da se počini svaki od tih zločina.
Karadžić je djelovao u dogovoru s drugim učesnicima tog zločinačkog poduhvata, uključujući: Momčila Krajišnika, Ratka Mladića, Slobodana Miloševića, Biljanu Plavšić, Nikolu Koljevića, Miću Stanišića, Momčila Mandića, Jovicu Stanišića, Franka Simatovića, Željka Ražnatovića zvanog Arkan i Vojislava Šešelja. “Svaka od tih osoba je svojim činjenjem ili nečinjenjem doprinijela postizanju njihovog zajedničkog cilja.”
Sveobuhvatni UZP
U tački 5996 prvostepene presude Karadžiću jasno je naglašeno da Vijeće pod predsjedavanjem suca O-Gon Kwona smatra da su počinjeni svi drugi zločini u općinama BiH u 1992. godini osim genocida. Vijeće u ovoj tački navodi i učesnike UZP-a, izostavljajući Slobodana Miloševića, Jovicu Stanišića i Franka Simatovića (kako stoji u optužnici), no, ostavljajući u UZP-u Vojislava Šešelja i Željka Ražnatovića Arkana.
“U vezi s dijelom predmeta koji se odnosi na općine, Vijeće je utvrdilo da je sveobuhvatni UZP nastao u oktobru 1991. i da se nastavio do 30. novembra 1995. Zajednički cilj tog UZP-a bio je da se trajno uklone bosanski Muslimani i bosanski Hrvati sa teritorije na koju su bosanski Srbi polagali pravo i taj cilj su dijelili optuženi, Momčilo Krajišnik, Nikola Koljević, Biljana Plavšić, Ratko Mladić, Mićo Stanišić, Momčilo Mandić, Željko Ražnatović (Arkan) i Vojislav Šešelj.”
Zajednički plan tog sveobuhvatnog UZP-a obuhvatao je činjenje krivičnih djela deportacije, nehumanih djela (prisilnog premještanja) i progona (putem prisilnog premještanja, deportacije, protivpravnog zatočenja i nametanja mjera diskriminacije). Vijeće je konstatiralo da je optuženi dijelio namjeru za ta krivična djela i da je, putem svog činjenja i nečinjenja, značajno doprinio ostvarenju zajedničkog cilja tog sveobuhvatnog UZP-a.
Pored toga, Vijeće je utvrdilo da je optuženi djelovao u pravcu ostvarenja zajedničkog cilja sveobuhvatnog UZP-a svjestan mogućnosti da bi krivična djela ubistva, istrebljivanja i progona (putem ubijanja, okrutnog i nečovječnog postupanja, prisilnog rada na liniji fronta, korištenja nesrba kao živih štitova, oduzimanja ili pljačkanja imovine i bezobzirnog uništavanja privatne imovine, uključujući spomenike kulture i sakralne objekte) mogla biti počinjena bilo od strane članova sveobuhvatnog UZP-a, ili od strane srpskih snaga koje su Karadžić ili drugi članovi sveobuhvatnog UZP-a koristili za provođenje zajedničkog plana, te da je on voljno prihvatio taj rizik.
Genocidna namjera
Zašto je sudac O-Gon Kwon, kao predsjedavajući Vijeća, čak i na polovini suđenja, kad je izrečena međupresuda, smatrao da Karadžić nije odgovoran za zločin genocida u bh. općinama 1992. godine i zašto je izbacio Slobodana Miloševića iz UZP-a?
U skladu s Pravilom 98bis po završetku izvođenja dokaza optužbe, Pretresno vijeće može odlučiti da li postoji osnova za osudu. Ako Vijeće smatra da optužba nije izvela dovoljno dokaza za određenu optužbu ili optužbe, Vijeće te optužbe može odbaciti i donijeti oslobađajuću presudu po tim optužbama prije početka izvođenja dokaza odbrane.
Karadžić je 11. juna 2012. godine, po završetku dokaznog postupka Tužiteljstva, podnio zahtjev za izricanje oslobađajuće presude po svim tačkama optužnice. Na pretresu održanom 28. juna 2012. Pretresno vijeće je zaključilo da “nema dokaza, čak i kad se uzmu u naboljem svjetlu, koji mogu biti osnova za osuđujuću presudu za genocid počinjen u općinama za koji se optuženi tereti prema članu 4(3) Statuta”. Pretresno vijeće je izreklo oslobađajuću presudu po tački 1 optužnice, kojom se Karadžić tereti za genocid u bh. općinama počinjen 1992. Sve druge tačke optužnice su ovom međupresudom bile potvrđene.
Na osnovu žalbe Tužiteljstva Žalbeno vijeće, kojim je predsjedavao Theodor Meron, poništilo je ovaj zaključak Prvostepenog vijeća i donijelo odluku kojom je naložilo da se tačka 1 optužnice ponovo vrati u proces zaključujući: “Pri ocjenjivanju tih argumenata, Žalbeno vijeće je bilo svjesno da test koji pretresna vijeća u fazi postupka na osnovu pravila 98bis moraju primijeniti jeste ’da li postoje dokazi (ako se prihvate) na osnovu kojih bi razuman presuditelj o činjenicama mogao da se van razumne sumnje uvjeri u krivicu optuženog po optužbi koja je posrijedi’, a ne da li je krivica optuženog dokazana van razumne sumnje.
U kontekstu ove žalbe, Žalbeno vijeće smatra da bi dokazi u spisu, uzeti u najboljem svjetlu, mogli ukazivati na to da je Karadžić posjedovao genocidnu namjeru. Drugi dokazi u spisu ukazuju na to da su i drugi koji su prema navodima bili učesnici UZP-a posjedovali takvu namjeru. Žalbeno vijeće smatra da su ovi dokazi, kada se ocjenjuju zajedno s dokazima o razmjerama i prirodi genocidnih i drugih kažnjivih djela navedenih u optužnici, dovoljno uvjerljivi u svojoj ukupnosti da nijedno razumno pretresno vijeće ne bi moglo, u kontekstu pravila 98bis Pravilnika, zaključiti da nema dokaza koji mogu pokazati da su Karadžić i drugi koji su prema navodima bili učesnici UZP-a posjedovali genocidnu namjeru.”
Genocidna namjera – “Muslimani će nestati iz Bosne”
Potkrepljujući svoje nalaze da je Karadžic djelovao zajedno sa svim drugim učesnicima UZP-a, uključujući i Slobodana Miloševića, Žalbeno vijeće je navelo i ovo: “Žalbeno vijeće zaključuje da su tvrdnje Tužiteljstva u vezi s tumačenjem dokaza u spisu od strane Pretresnog vijeća uvjerljive. Žalbeno vijeće ima u vidu da su Pretresnom vijeću predočeni dokazi o tome da je na sastancima s Karadžićem odlučeno da će ’(…) trećinu Muslimana ubiti, trećina će preći na pravoslavnu vjeru, a trećina će svojevoljno otići’, i da će na taj način svi Muslimani nestati iz Bosne.
Na žalbenom pretresu, Karadžićev pravni savjetnik prihvatio je da bi ta izjava, uzeta u najboljem svjetlu, mogla predstavljati dokaz o genocidnoj namjeri. I druge izjave u spisu sugerišu da je Karadžić posjedovao genocidnu namjeru. Na primjer, navodi se da je Karadžić rekao da je cilj da se ’ratosiljamo neprijatelja iz kuće, a to je Hrvata i Muslimana, da ne budemo više zajedno u državi’ i da će, ako počne rat u Bosni, Muslimani nestati i biti uništeni.
Dokazi koji su uvršteni u spis također ukazuju na to da su drugi viši članovi rukovodstva bosanskih Srba, koji su prema navodima bili učesnici UZP-a, imali genocidnu namjeru. Na primjer, navodi se da je u razgovoru o bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima, Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, rekao ’briga mi je (…) da nestanu potpuno’. Pored toga, Slobodan Milošević, predsjednik Srbije, izjavio je da Momčilo Krajišnik, predsjednik Skupštine bosanskih Srba, želi ’da se pokolju svi (Muslimani i Hrvati)’.”
Šta je zaključeno u međupresudi Miloševiću?
Po završetku izvođenja dokaza optužbe u slučaju Slobodana Miloševića, 16. juna 2004. godine, Prvostepeno vijeće zaključilo je da postoje dovoljni dokazi za svaku tačku sve tri optužnice protiv Slobodana Miloševića, uključujući i optužnicu za BiH. Vijeće je, između ostalog, zaključilo: “Smatramo da ima dovoljno dokaza da je:
(1) postojao udruženi zločinački poduhvat, koji je uključivao članove rukovodstva bosanskih Srba, čiji su cilj i namjera bili da se bosanski Muslimani djelimično unište kao grupa i da su njegovi učesnici izvršili genocid u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom;
(2) optuženi (Milošević) je bio učesnik tog udruženog zločinačkog poduhvata, pri čemu sudija Kwon ima suprotno mišljenje;
(3) optuženi je bio učesnik udruženog zločinačkog poduhvata, koji je uključivao članove rukovodstva bosanskih Srba, čiji je cilj bio izvršenje drugih zločina koji nisu genocid i da je mogao razumno da predvidi da će taj zločin dovesti do genocida koji će drugi učesnici udruženog zločinačkog poduhvata izvršiti nad dijelom bosanskih Muslimana kao grupom, i da je on izvršen;
(4) optuženi je pomagao i podržavao vršenje zločina genocida ili bio saučesnik u vršenju tog zločina jer je znao za udruženi zločinački poduhvat i njegovim učesnicima pružio značajnu pomoć, svjestan toga da su njegov cilj i namjera djelimično uništenje bosanskih Muslimana kao grupe;
(5) optuženi je bio nadređeni određenim osobama za koje je znao ili imao razloga da zna da se spremaju da izvrše, ili da su izvršili genocid nad dijelom bosanskih Muslimana kao grupom i nije preduzeo neophodne mjere da spriječi genocid ili kazni njegove izvršioce. Među pojedincima koji su učestvovali u ovom udruženom zločinačkom poduhvatu bili su Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Ratko Mladić, Borisav Jović, Branko Kostić, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Milan Martić, Jovica Stanišić, Franko Simatović zvani Frenki, Radovan Stojičić zvani Badža, Vojislav Šešelj, Željko Ražnatović zvani Arkan, te drugi poznati i nepoznati učesnici.
Sva djela i propusti koji se stavljaju na teret optuženog Miloševića, kao teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. dogodili su se tokom međunarodnog oružanog sukoba i djelimične okupacije Bosne i Hercegovine.”
Suprotno mišljenje sudije O-Gon Kwona
“U vezi s tačkom genocida u okviru prve kategorije udruženog zločinačkog poduhvata, ne slažem se sa većinom da postoji dovoljno dokaza na osnovu kojih Pretresno vijeće može van razumne sumnje da zaključi da je optuženi imao potreban dolus specialis za genocid, odnosno, namjeru da djelimično ili u cjelini uništi bosanske Muslimane kao grupu.
Slažem se sa zaključkom da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih bi Pretresno vijeće moglo da osudi optuženog za (i) genocid u okviru treće kategorije udruženog zločinačkog poduhvata, (ii) pomaganje i podržavanje genocida ili saučesništvo u genocidu, ili (iii) genocid kao nadređenog po članu 7(3). Međutim, taj zaključak ne mijenja moje neslaganje.
Ako se u najvećoj mogućoj mjeri prihvate dokazi iz teze optužbe, najviše što bi Pretresno vijeće moglo da zaključi u odnosu na uslov mens rea jeste da je optuženi znao da se genocid vrši u navedenim općinama u Bosni i Hercegovini, ali ne i da je sâm imao genocidnu namjeru.”
Iako je Kwon zaključio da Milošević nije imao genocidu namjeru, smatrao je da se Milošević u toj fazi postupka može smatrati odgovornim za genocid i kao dio UZP-a (po trećoj kategoriji), ali i za pomaganje, podržavanje i saučesništvo u genocidu, ili genocid kao nadređenog po članu 7(3) zajedno sa bosanskim rukovodstvom.
Čini se da je Žalbeno vijeće na čelu s Theodorom Meronom “samo podsjetilo” Kwona da je ranije kao član Vijeća u slučaju Miloševića imao drugačije mišljenje u vezi s genocidnom namjerom Miloševića, u čemu je bio preglasan, ali ga je “podsjetilo” i da je Kwon, ipak, smatrao da je Miloševic odgovoran za genocid kroz UZP treće kategorije, te da nije isključio Miloševića od odgovornosti za genocid u BiH kroz saučesništvo, pomagnje i podržavanje zajedno sa srpskim rukovođstvom iz BiH.
Naravno, da uvijek mogu postojati razna stručna tumačenja od kojih se najčešćce pominje da je svaki slučaj poseban i da se u slučaju Karadžića dokazivala odgovornost Karadžića, ili u slučaju Miloševića odgovornost Miloševića, kao i da je fokus svih procesa na dokazivanju individulane odgovornosti samog optuženika, odnosno direktno optuženih u slučaju više osoba obuhvaćenih jednom optužnicom. Ali isto tako se čini da je Kwon “svim silama” nastojao da, kao predsjedavajući u slučaju Karadžića, pokaže ispravnost svog ranijeg stava da Milošević nije imao genocidnu namjeru, iako je bio preglasan od druge dvojice sudaca iz Vijeća.
Interesantno je da je i drugi predsjedavajući Prvostepenog vijeća iz slučaja protiv Ratka Mladića, sudac Alfonso Orie u prvostepenoj presudi protiv Mladića napravio istovjetnu varijantu kao i Kwon u slučaju Karadžića. Jednostavno je iz slučaja Mladića u prvostepenoj presudi izbrisao Slobadana Miloševića, Jovicu Stanišica, Franka Simatovica i dr. Naime, Orie je, kao predsjedavajući Vijeća, u prvostepenom postupku 2013. godine oslobodio Jovicu Stanišića i Franka Simatovića i pokušao prekinuti svaku vezu Miloševića sa zločinima u BiH i Hrvatskoj. No, Žalbeno vijeće je poništilo oslobađajuću presudu Stanišiću i Simatoviću – inače, promijenjene su ili poništene skoro sve presude u kojima je u prvostepenom postupku učestvovao sudac Orie – i naložilo novo suđenje koje je u toku.
Sutkinja Michèle Picard, članica Prvostepenog vijeća koje je vodilo suđenje Stanišiću i Simatoviću, izdvajajući svoje mišljenje, između ostalog je napisala da se ograđuje od mišljenja druge dvojice sudija, odnosno predsjedavajućeg Oriea, pored ostalog pišući u svom obrazloženju: “Ja mislim da je jedino razborito tumačenje ogromne količine dokaznog materijala koje je Raspravno vijeće primilo, da su optuženi dijelili s drugim članovima nakanu zajedničkog zločinačkog poduhvata da uspostave svoj nadzor na područjima u vezi s optužnicom i progonom nesrpskog stanovništva krivičnim sredstvima. Bilo kakva dvosmislenost o njihovoj zločinačkoj nakani je zbrisana. Moje kolege su razmotrile dokazni materijal na izoliran način prilikom donošenja svog zaključka, a ja sam duboko uvjerena da kad čovjek sagleda svu sliku da je onda on u stanju vidjeti stanje baš onakvo kakvo je stvarno bilo. Ako ne možemo ustanoviti da su optuženi podstrekivali i podsticali te zločine, onda bih rekla da smo uistinu stigli do mračnog mjesta međunarodnog prava.”
Politički cilj: ujedinjavanje srpskih teritorija
Zašto se u slučaju Radovana Karadžića odstupilo od pravosnažno utvrđenog zaključka Haškog tribunala da je postojao UZP na čijem čelu je bio Slobodan Milošević, a u kome je bilo srpsko rukovodstvo koje je obuhvatalo i srpska rukovodstva u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj?
S tim u vezi treba podsjetiti i na pravosnažni zaključak iz presude protiv Milana Martića oko UZP-a, a u kome se navodi: “Dokazima je utvrđeno da je Slobodan Milošević potajno namjeravao da stvori srpsku državu. Tu je državu trebalo stvoriti osnivanjem paravojnih snaga i provociranjem incidenata kako bi se stvorila situacija u kojoj bi JNA mogla intervenirati. Pretresno vijeće je zaključilo da se najkasnije od avgusta 1991. godine politički cilj ujedinjavanja srpskih područja u Hrvatskoj i BiH sa Srbijom radi stvaranja jedinstvenog srpskog teritorija provodio pomoću raširenih i sistematskih oružanih napada.
Stoga je Pretresno vijeće zaključilo da su, među ostalima, Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Franko Frenki Simatović, Jovica Stanišić i kapetan Dragan Vasiljković učestvovali u promicanju zajedničke svrhe udruženog zločinačkog poduhvata.
Osam sudija Haškog tribunala – Bakone Justice Moloto (predsedavajući), te Janet Nosworthy i Frank Höpfe, članovi Prvostepenog vijeća, zatim Fausto Pocar (predsedavajući), Mohamed Shahabuddeen, Mehmet Güney, Andrèsia Vaz i Wolfgang Schomburg, kao članovi Žalbenog vijeća jednoglasno su potvrdili da je postojao UZP na čelu sa Slobodanom Miloševićem, uključujući Radovana Karadžića i Ratka Mladića u cilju stvaranja jedinstvene srpske države kroz činjenje zločina.
Pitanje je: da li će suci Vagn Prusse Joensen (Danska), William Hussein Sekule (Ujedinjena Republika Tanzanija), Jose Ricardo de Prada Solaesa (Španija), Graciela Susana Gatti Santana (Urugvaj) i Ivo Nelson de Caires Batista Rosa (Portugal) zaključiti da je 1992. u općinama iz optužnice u BiH bio počinjen genocid i da li su Milošević, Stanišić i Simatović bili dio UZP-a? Što ce tiče UZP-a bilo bi realno da se Žalbeno vijeće u slučaju Karadžić pozove na navedeni zaključak koji je podržan u slučaju Martić od svih osam sudija u dva vijeća koja su vodila suđenje i žalbeni postupak. A što se tiče genocida u bh. općinama počinjenim ’92. to je i veći izazov, jer od slučaja Jelisić 1998. na nižim nivoima su sudije Haškog tribunala u kontinuitetu smatrale da nije počinjen genocid, osim u Srebrenici. Da li će ovog puta biti izuzetak, posebno imajući u vidu nove dokaze koji se odnose na Bosansku Krajinu?
Kad je u pitanju kvalifikacija međunarodnog konflikta u BiH, kolokvijalno rečeno agresije na BiH, nizom pravosnažnih presuda je utvrđena agresija na BiH, kako od strane SRJ (Srbije i Crne Gore), tako i od strane Republike Hrvatske i navedeni zaključci će ostati trajno zabilježeni kao dio niza pravosnažnih presuda. Često se stvara zabuna u javnosti oko agresije i UZP-a – UZP je dio krivične odgovornosti, a presude o međunarodnom konfliktu podrazumijevaju izvođenje dokaza pomoću kojih se dokazuju teške povrede Ženevskih konvencija koje se odnose na povrede međunarodnog prava u međunarodnim konfiktima, a upravo takvi zaključci su definitivno “zakucani” na ICTY i MICTY i nepromjenjivi su.
Podsjetimo, na kraju, na zaključke o agresiji iz slučaja Tadić: “160. Sve ovo, čini se, ide u prilog tvrdnji da je u stvarnosti SRJ vršila opću političku i vojnu kontrolu nad Republikom Srpskom, barem između 1992. i 1995. (u ovom kontekstu, kontrola uključuje učestvovanje u planiranju i nadziranju vojnih operacija koje su u toku); 162. Žalbeno vijeće stoga zaključuje da u predmetnom periodu za oružane snage Republike Srpske treba smatrati da su djelovale pod općom kontrolom i u ime SRJ.”
