Tokom 1995 godine ispali ste iz političke trke, nakon dogovora sa Richardom Holbrookom. Tvrdili ste da Vas je on prevario?
“Odmah nakon Dejtona donio sam odluku da se ne kandidujem. Shvatio sam da to treba da prodam, i da im potrošim vrijeme, da ne diskvalifikujem druge funkcionere. Vlast sam prenio na Biljanu Plavišić. Nisam očekivao da će slušati Miloševića, jer mu nije pružila ruku, ni Amerikance, jer je bila kritična prema njima. Djelovala je čvršća u srpstvu od svih nas. Međutim, odmah su počeli da joj daju kaznene poene”, kaže Radovan Karadžić u intervjuu za beogradske Novosti.
Znao sam da bi tako uradili sa Krajišnikom, Buhom, Maksimovićem… Zato sam odlučio da budem tajnovit. Na Vidvodan 1996. godine odustao sam od kandidature uz sporazum sa Holbrukom. Sada već postoji i glagol `holbrukovati` nekog, što znači, prevariti nekog”, priča Karadžić.
Koji dogovor je bio u pitanju?
“Da se povučem iz javnosti, a oni će me ostaviti na miru.”
Šta se dalje događalo, nakon tog dogovora?
“Prvo sam se slobodno kretao po Palama i Republici Srpskoj, u uvjerenju sa Holbruk drži riječ. Međutim, do mene su stizale informacije da Holbruk ne može da ispuni svoj dio dogovora jer je NATO prije za likvidaciju, jer ne znaju s čim mogu da izađem u javnost.”
“Helikopter UN-a je lebdio iznad moje porodične kuće. Tada smo već imali unuka i bio sam zabrinut i ljut, a glasine o likvidaciji su postajale sve uvjerljivije. To je potvrdila i Karla Del Ponte, a imam i taj snimak. Tada sam riješio da odvedem moju porodicu dalje od svega i da se ja malo sklonim.”
Ipak, nisu Vas ostavljali na miru?
“Moje obezbjeđenje je na jednom udaljenom brdu, s kog se vidi naša kuća, otkrilo neko veoma moćno sočivo, sa mnoštvom akumulatora poslaganih okolo. Del Ponteova je Biljani Plavšić rekla da oni tačno znaju kada sam u kojoj sobi, da razlikuju mene od mog sina. Jasno nam je bilo da je u pitanju termovizija.”
“Bilo je jasno sa SFOR izvodi neke aktivnosti koje se ne najavljuju unaprijed. Vježbe su se odvijale na mjestima gdje sam bio dan ranije. Od tog trenutka je počelo ozbiljno skrivanje. Krio sam se na mjestima koja su bila baš blizu mjesta na kojima su živjeli predstavnici UN-a i Sfora.”
Uspijevali ste vješto da im izmaknete.
“Problem je bio moj laptop i svi elekstronski uređaji koje sam imao. Sve su mogli da lociraju termovizijskom kamerom. Moje obezbjeđenje se trudilo da mi obezbijedi smještaj u urbanim sredinama koje su bile blizu banaka, pošta, tamo gdje ima mnogo kompjutera.”
Tada ste došli u Srbiju?
“Kada je Đinđić ubijen, u isto vrijeme je usvojen Zakon o saradnji Republike Srpske sa Hagom, a ja sam se tada zahvalio ljudima koji su me čuvali i završio saradnju, jer nisam želio da ih inkriminišem.”
“Tada sam počeo da živim sam, izlazio sam kasno noću, šetao i kupovao da jedem. Međutim, policija je počela da traga za `zemuncima` i njihovim skrovištima. Zanimali su ih stanovi u kojima navodno niko ne živi. Zato sam riješio da se pokažem komšijama, da vide da tu živi nekakav `čičica`.”
Pojavili ste se kao David Dabić.
“Najprije sam morao da sa 112 kilograma spadnem na 80. Počeo sam da nosim drugu odjeću, rolke, široke majice, sve ono što nikad nisam. Govorio sam ekavski. Krenuo sam da se zanimam za zdrav način ishrane, pa sam se obreo na nekoliko predavanja i upao u sve to.”
“U tom trenutku nestalo mi je para, pa sam počeo da držim predavanja o zdravoj ishrani. Radio sam za neke kompanije, a potom i kao konsultant u nekoliko privatnih ljekarskih ordinacija.”
“Završio sam kurs iz parapsihologije. Učitelj mi je bio jedan vrlo neobičan čovjek, obdaren. On mi je dao ime David”.
Uhapsili su Vas 2008.godine. Šta ste tada prvo pomislili?
“Znao sam da je Hag kao razjareni bik. Još u avionu Vlade Srbije shvatio sam da im nisam nešto naročito bitan, osim kao srpska paradigma, koju će vaspitno i egzemplarno udariti, da se srpstvo, ili bar Republika Srpska i njen narod, nikad ne oporave. Na prvom mjestu mi je bilo da ne branim samo sebe, već cijelo srpstvo, jer me zbog toga i traže”.
