Autor: Hayat.ba

Događaji od 2. maja 1992. godine neodvojivi su od onoga što će uslijediti tog 2. i 3. maja 1992. godine kada je po povratku sa pregovora iz Lisabona, delegacija RBiH predvođena predsjednikom Predsjedništva RBiH Alijom Izetbegovićem sa sarajevskog aerodroma odvedena u Lukavicu gdje su praktično bili zarobljenici.

U delegaciji RBiH je bila i Sabina Berberović, kćerka Alije Izetbegovića, koja je bila prevodilac, Zlatko Lagumdžija, te pratilac Alije Izetbegovića Nurudin Imamović – Dinče.

Ona je u razgovoru za Istragu sedmice kazala da je RBiH već bila u procesu prijema UN-a.

„Aerodrom je bio u rukama agresorske ruke. Zbog tog razloga, otac i naša delegacija su odbijali da idu u Lisabon na pregovore preko aerodroma. Otac je insistirao da se pregovori nastave u Sarajevu. Evropska zajednica koja je vodila te pregovore, je došla sa garancijama da će ona osigurati izlazak iz Sarajeva preko aerodroma svojim avionom do Lisabona isto tako i povatak. Otac je imao primjedbu na ratna dejstva i uvijek je govorio da se ne može pregovarati pod granatama i bombama, on je tražio da se osigura primirje. Oni su rekli da tokom pregovora neće biti ratnih dejstava. Uz te garancije krenuli smo u Lisabon“, kazala je Berberović.

Berberović ističe da su pregovori u Lisabonu koji zapravo nisu bili ni počeli, prekinuti jer je trajalo granatiranje srpskih snaga po Sarajevu. Tog 2. maja napadnute su institucije u Sarajevu, gađana je zgrada Pošte i bio je pokušaj zauzimanja Predsjedništva RBiH.

„Mi nikada nismo ni započeli te pregovore. I krećemo za Sarajevo i ja sada moram da obavijestim sve da se mi vraćamo ranije i naši ljudi moraju znati da mi dolazimo. Ne mogu nikoga da obavijestim jer su veze prekinute. Mi krećemo iz Lisabona, a da naši ne znaju da se mi vraćamo. Pilot nam kaže da nema kontakta sa Sarajevom ali da ćemo krenuti. U Rimu smo svratili po gorivo, i ponovo avion kreće za Sarajevo. Pilot kaže da nema kontakt sa Sarajevom i on nama kaže da možemo krenuti u pravcu Zagreba ili Beograda. Krećemo prema Zagrebu. Nakon par sekundi aerodrom se javlja jer smo mi malo kružili i onda krenuli. Kažu da možemo sletjeti, ali da je situacija nesigurna, i pilot je mog oca pitao šta ćemo, on je kazao da bi volio da sleti u Sarajevo i onda je pilot odlučio da sleti“, kazala je Berberović.

Ističe da je vidjela nekoliko tenkova i grupu ljudi koji izlaze iz zgrade. Delegacija je izašla iz aviona koji je odmah odletio s piste. Dočekao ih je civilni direktor aerodroma i komandir i oficiri.

„Uveli su nas u kancelariju. Uveli su tri vojnika sa puškama koje su skinuli i držali u ruci. Čim smo sjeli tu otac je tražio telefon. Odgovor je bio da su telefonske linije u kvaru. Mi smo bili oteti, mi smo bili zarobljenici, nema nikakve dileme. Otac je insistirao da dobije telefon da se čuje sa Predsjedništvom i Sarajevom. Taj komandir je tražio da krenemo prema Lukavici i kazao je da ukoliko ne krenemo da će primijeniti silu. U tom trenutku je zazvonio telefon na stolu i ja sam podigla slušalicu bojeći se da ako otac pođe za telefonom da ga mogu ubiti. Otac je preuzeo slušalicu prenio toj ženi koja se raspitivala za letove šta se desilo i da zove sve redom u Sarajevu i obavijesti sve šta se dešava i da ćemo biti odvedeni u Lukavicu“, prepričala je.

U Lukavici su bili smješteni u kancelariji generala Đurđevca, a primijetila je da su neki vojnici imali petokraku na uniformama dok neki drugi nisu.

„General je odmah započeo neku vrstu pregovora ali je otac tražio telefon i tražio prebacivanje u Sarajevo. Poslije izvjesnog vremena su počeli govoriti ne možete ići ovdje ste sigurniji“, kazala je Berberović.

Ona se prisjetila da je general Gagović kazao kako se okupljaju ljudi oko kasarne i da traže Aliju.

„Komunikacija je trajala do kasno u noć. Mi smo čuli ispaljenja. Oko 2 u noći je došlo do zatišja. Ja sam imala neku virozu i jedna doktorica me odvela u svoju sobu da se odmorim. Ja sam se vratila ujutro oko 5 ili 6 i oca zatekla u istoj stolici. On je u jednom trenutku dok je razgovarao sa Ejupom Ganićem kazao da preuzme poziciju dok njega nema. Doktor Ganić je bio predstavnik Ostalih očigledno je otac imao razloga zašto je baš njemu prenio ovlasti“.

Berberović ističe da se pregovori nastavljaju i 3. maja, te se uključuje UNPROFOR i general Mekenzi.

„Pregovori sporo idu, iznose se razne ideje. U jednom momentu otac je uspio da se čuje sa Bakirom, mojim bratom, i kazao je dajte da se ubrza ne znamo gdje ovo vodi. Otac uzima slušalicu i govori Kukanjcu: „Generale, da se nas dvojica dogovorimo. Ja dolazim po vas. Vi ćete sa svojom vojskom izaći iz kasarne.“

Berberović je kazala da su iz Lukavice došli i ušli u kasarnu na Bistriku i da su sprovedeni u kancelariju generala Kukanjca.

„Mislim da sam tu vidjela gospodina Pušinu i bilo mi je drago da vidim našeg čovjeka. General je pokušao ponovo nešto da pregovara i Mekenzi je to prekratio i rekao da se formira kolona“, kazala je.

Nakon tog razgovora počelo je dogovaranje kako to sve realizirati.

„Jasno su dogovoreni uvjeti. Nikakva vojna oprema i naoružanje neće napustiti kasarnu. Sad su to momenti da sve ode krivim putem. Primijetila sam da se u krugu kasarne pale velike količine dokumentacije, jer su lomače dogorijevale. Znam da je u jedan transporter ušao general Mekenzi i on je poveo Lagumdžiju, nas je smjestio sa generalom Kukanjcem, tu je bio i Pušina. Dinče je ostao u Lukavici kao neka vrsta obezbjeđenja. Oni su tražili da ja ostanem, onda je Dinče kazao da će on ostati. Kolona staje, staje taj transporter, izvana ga otvara Zoka Čegar koji napada Kukanjca. Moj otac kaže „sine Zoka tiše“, Čegar se tu skida pokazuje rane. Ja sam u tom trenutku vidjela vojni kamion sa mitraljezom koji je bio uperen u nas“, prepričala je Berberović koja je istakla da je i Kukanjac imao pištolj kod sebe.

Nakon incidenta, kolona nastavlja prema Lukavici, a Alija Izetbegović prema Predsjedništvu RBiH.