SAFF

Ko nekome prekine nadu, Allah će njemu prekinuti nadu na Sudnjem danu

Facebook
Twitter
WhatsApp

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah u Kur'anu je objavio: Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli. (El-Hidžr, 56.)

U ovoj hutbi bit će riječi o nadi u Allahovu milost kao jednoj od ključnih tema islamskog vjerovanja. Ispravno razumijevanje nade u Allahovu milost, neodvojivo je od ispravnog razumijevanja Allahovih lijepih imena i svojstava savršenstva, što je suština vjerovanja.

Ko shvata i razumije Allahova imena i svojstva, on je istinski spoznao Allaha i suštinu Njegove Objave i upute, i, shodno tome, on će se u svim životnim situacijama, u radosti i u žalosti, znati ispravno postaviti.

Ko razumije Allahovo svojstvo milosti, on nikada neće tugovati i neće požurivati sudbinu, jer je ubijeđen da će, ma koliko bilo teško trpiti životna iskušenja i nositi breme grijeha, Allahova pomoć doći onda kada je čovjeku najpotrebnija i da je ništa ne može ni ubrzati niti usporiti.

Govoreći o Allahovoj milosti kao moru bez obala, Poslanik, a.s., je rekao: ”Allah ima 100 milosti, jednu milost je spustio na Zemlju, a 99 milosti je zadržao za Sebe. Ta jedna milost ogleda se u ljubavi i samilosti majke prema djetetu, životinja prema svojim mladunčadima itd.”

Allah je milostiviji prema ljudima nego majka prema svome djetetu

Mi znamo da majka voli svoje dijete ljubavlju koju nismo u stanju opisati, a ipak je njena ljubav samo jedan dio ljubavi i samilosti koju je Allah podario svim stvorenjima. Pa, kako onda da pojmimo i opišemo Allahovu ljubav i milost prema Njegovim robovima?!

Ovako je to u svojoj dovi izrazio jedan pobožnjak:

”Allahu moj, Ti znaš da je od svih ljudi moja majka najmilostivija prema meni, a ja znam da si Ti milostiviji prema meni od moje majke. Moja majka meni ne želi propast i kaznu, pa kako da mi Ti želiš propast i kaznu, a Ti si od milostivih Najmilostiviji.”

Nada je izvor sigurnosti i smirenosti u vjerničkoj duši, ona je svjetlo koje obasjava životne tmine i eliksir koji oživljava i hrani stablo našeg života. Nada podstiče na aktivnost i rad te odagnava očaj, rezignaciju i lijenost.

Suprotno nadi je očajavanje koje donosi tugu, nemir i bježanje od života. Abdullah Ibn Mes’ud, r.a., je govorio: ”Propast je u dvije stvari: u gubljenju nade i u samodopadljivosti.” Jer, gubljenje nade znači očaj, a samodopadljivost znači obmanu. Očajnik smatra što god da pokuša da je to nemoguće, da za njega nema šanse ni izlaza, a samoobmana čovjeka tjera na to da sebe smatra dovoljno aktivnim, boljim od drugih i već spašenim.

Kur’an povezuje očaj sa nevjerovanjem, kao što stoji u ajetima:

O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova, i ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost. (Jusuf, 87.)

Iman, iskreno vjerovanje, je povezan sa nadom u Allahovu milost, ne samo u pogledu oprosta grijeha nakon tevbe i pokajanja, već u pogledu cjelokupnog života. Vjernik, ni  kao bolesnik, ni kao siromah, ni kao zatvorenik, ni kao neko ko još nema potomstva i sl., nikada ne gubi nadu, niti sebi smije dozvoliti da mu bilo ko ubaci sumnju i prekine nadu u Allahovu milost. A teško onome ko ljudima prekida nadu u Allahovu milost!

Nadu u milost 

Prenosi se da je imam Ahmed jedanput otišao u Šam da bi čuo i saznao neke hadise od jednog učenjaka hadisa.

Kada je Ahmed došao u njegovu kuću zatekao ga je kako hrani i poji psa te kako se maksimalno posvetio tom poslu.

Primijetio je da se imam Ahmed čudi njegovom postupku, pa mu je rekao: ”Ahmede, u našem gradu uopće nema pasa, pa kad sam  ugledao ovog psa, znao sam da je on garib (usamljenik) koji se nada. A ja sam čuo hadis od Ebu Hurejre, r.a., koji je kazao: ‘Čuo sam Allahovog Poslanika, a.s., kada je rekao: -Ko prekine nadu onome ko se nada, Allah će prekinuti njegovu nadu na Sudnjem danu.”’

Ahmed je zaplakao i rekao: ”Dosta mi je ovaj hadis”, i vratio se odakle je i došao.

U predaji je došlo da je Davud, a.s., upitao Allaha, dž.š.: ”Gospodaru moj, koji Ti je rob najdraži?” Allah, dž.š., mu je objavio: ”Onaj ko ljudima ulijeva ljubav prema Meni, i Meni prema njima.” Davud, a.s., je opet upitao: ”Gospodaru, a kako ulijevati ljubav ljudima prema Tebi?” Allah, dž.š., mu je objavio: ”Davude, znaj da to čini onaj ko im spominje i priča o Mojim blagodatima, pa Me oni zavole, a onda i Ja njih zavolim, grijehe im oprostim i u Džennet ih uvedem.”

Imam Buharija bilježi hadis u kojem stoji da su ashabi putovali sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i smijali se, pa je on rekao: ”Da znate ono što ja znam, malo biste se smijali, a mnogo bi plakali.” Nakon toga Allah mu je objavio: ”Zašto u očaj dovodiš Moje robove?!” A onda je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao ashabima: ”Radujte se i veselite, i radite onoliko koliko možete.”

Ajeti nade

Islamski učenjaci, prije svih mufesiri ili komentatori Kur'ana, između ostaloga, pokušavali su odrediti i ajete koji najviše bude nadu u srcima ljudi. To je za poznatog učenjaka Emina eš-Šenkitija, 32. ajet iz sure Fatir:

Mi ćemo učiniti da Knjigu poslije naslijede oni Naši robovi koje mi izaberemo; bit će onih koji će se prema sebi ogriješiti, bit će onih čija će dobra i loša djela podjednako teška biti, i bit će i onih koji će, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašiti – zato će veliku blagodat dobiti – edenske perivoje u koje će ući. (Fatir, 32.)

Šejh Šenkiti, u komentaru ovog ajeta, rekao je: ”Harf ‘VAV’ (و ) kao znak za dužinu, na kraju ovog ajeta gdje se obećava Džennet, obuhvatio je svetri kategorije muslimana koje su spomenute u ajetu: i one koji su se prema sebi ogriješili, i one čija dobra i loša djela će podjednaka biti i one koji će dobrim djelima druge nadmašiti. Zbog toga su neki islamski učenjaci kazali da prilikom pisanja Kur'ana, ovaj harf ”VAV” u ovom ajetu treba pisati suzama radosnicama, umjesto obične tinte. Jer, u ovom ajetu je Allah obećao Džennet svim muslimanima, pripadnicima islama bez izuzetka.”

Imam Kurtubi u svom tefsiru navodi da su ashabi također razmišljali o tome i tražili su ajet koji, po njihovom mišljenju, najviše budi nadu.

Za Ebu Bekra je to treći ajet iz sure El-Gafir:

Koji oprašta grijehe i prima pokajanje, Koji strahovito kažnjava i obilno nagrađuje; drugog boga osim Njega nema, Njemu se sve vraća. (El-Gafir, 3.)

Zašto je  baš ovaj ajet, ajet nade za Ebu Bekra? Zato što se u ovom ajetu opraštanje grijeha spominje prije spominjanja tevbe i pokajanja. Allah nije rekao: Koji prima pokajanje i oprašta grijehe što bi bilo za očekivati, već opraštanje grijeha spominje prije nego se čovjek i pokaje, pa da bi mu tevba bila primljena.

Osman, r.a., je smatrao da je ajet koji najviše ostavlja prostora za nadu u oprost i spas na ahiretu, ajet iz sure El-Hidžr:

Kaži robovima Mojim da sam Ja, zaista, Onaj Koji prašta i da sam milostiv. (El-Hidžr, 49.)

Dok je za Aliju, r.a., ajet nade onaj iz sure Ez-Zumer:

O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv. (Ez-Zumer, 53.)

I nije čudo što je za Aliju, r.a., ovo ajet nade, jer iz njega se zaključuje da je Allah iz Svoje milosti i dobrote otvorio vrata tevbe i pokajanja, i obećao da će primiti iskreno pokajanje svejedno da li ono dolazilo od okorjelog nevjernika, munafika (licemjera), otpadnika, zulumćara ili velikog griješnika koji je u osnovi vjernik.

Allah ovdje nije rekao: ”O vjernici”, već O Moji robovi koji ste se prema sebi ogriješili, što znači da Allah najveće griješnike naziva Svojim robovima i daje im nadu i podstiče ih na pokajanje. Jer: ”Svaki čovjek griješi, a najbolji je onaj griješnik koji se najviše kaje.” (Hadis)

A sâm Kurtubi veli: ”Ja sam proučavao Kur'an od početka do kraja i po meni nema ajeta koj toliko budi nadu kao ajet: Bit će sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju; oni će biti na Pravom putu. (El-En'am, 82.)

Dakle, ne treba gubiti nadu u Allahovu milost, ali isto tako ne treba odgađati tevbu i pokajanje, jer mi ovdje ne govorimo o lažnoj nadi koja nema veze sa vjerom i spoznajom, već o nadi koja je usko povezana sa tevbom i pokajanjem nakon istinske spoznaje.

Rečeno je: ”Čovjek neće pogriješiti ako požuri sa petero: sa tevbom, sa namazom u njegovom prvom vremenu, sa vraćanjem duga, sa ženidbom i sa ukopavanjem umrle osobe, tj. sa dženazom. ”

Molim Allaha da nam omili tevbu, da nam omrzne grijehe, da nam ih oprosti, da nam pokrije sramote, da nas ne ostavi bez nade i da nas Svojom milošću uvede u Džennet. Amin!

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA