Piše: dr. Selman el-Avde / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Sve osim jednog grijeha i pogreške Adema i Have je dobro djelo. Dosta je čovjeku grijeha da nabraja mahane drugih ljudi. Adem i Hava su učinili mnoge, krupne i bitne stvari i nije ispravno da njihova djela ograničavamo na jedan prolazni grijeh.
A što se tiče njihovog grijeha, trebamo biti svjesni da je grijeh Adema i Have sadržavao u sebi nekoliko stvari koje su preduvjet za činjenje grijeha i koje su same po sebi greške:
- Slušanje i obraćanje pažnje na šejtansko došaptavanje.
- Međusobno razgovaranje o tom činu i pomaganje jedno drugom u tome, odnosno, saučesništvo u grijehu.
- Suprotstavljanje jasnoj Allahovoj naredbi.
- Strast kao poticaj na grijeh.
- Pohlepa i žudnja za zabranjenim stablom i nezadovoljstvo sa svim drugim džennetskim stablima i plodovima koji su im bili na raspolaganju.
Čudno je da se sve rijeke ulijevaju u more, a more se nikad napuniti, stalno traži i želi više. Rekao je Ibnul-Dževzi: ”Kada bi čovjek oženio sve žene Bagdada, a zatim mu doveli ženu iz Damaska, pomislio bi da ona ima ono što nemaju sve žene Bagdada.” Kome nije dosta jedna žena, njemu nije dosta ni sto žena!
- Suprotstavljanje znanju i spoznaji, jer oni nisu počinili grijeh iz neznanja.
- Bježanje nakon počinjenog grijeha.
Kako i gdje čovjek da pobjegne sa svojim grijehom od Njega, kad je On Stvoritelj mjesta i vremena?
Uzvišen je On! ”Zar od Mene bježiš, Ademe?!”
”Slava Tebi, Gospodaru! Bježim zbog stida i srama od Tebe.”
Kada čovjek ustrajava u nekom grijehu on osjeća da je put sve duži i duži. I očaj postaje njegov saputnik. Ako se spasiš jednog grijeha, znaj da u zasjedi čeka drugi grijeh koji će oslabiti tvoj osjećaj užitka u ibadetu i približavanja Allahu, dž.š.
Grijeh nije neplodan. Naprotiv, on porađa novi grijeh i ima mnoštvo braće, sestara i prijatelja, a potom slijedi prepuštanje grijehu, navikavanje, tumačenje, odobravanje i kuđenje onoga ko se ne slaže s tobom u tom pogledu.
Poslije počinjenog grijeha i tevbe, Adem je postao poslanik
Prvo činjenje grijeha je opasno. Zatim slijedi vraćanje na grijeh, zatim osjećaj užitka u grijehu, zatim podcjenjivanje i smatranje grijeha neznatnim, a Uzvišeni je objavio: ”Vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono Allahu krupno.” (En-Nur, 15.)
Međutim, ne treba zaboraviti da je Ademovo poslanstvo uslijedilo nakon počinjenog grijeha, kao što dolazi u ajetu: ”Tako Adem nije Gospodara svoga poslušao i sa puta je skrenuo. Poslije ga je Gospodar njegov izabranikom učinio, pa mu oprostio i na Pravi put ga uputio.” (Et-Tur, 121.-122.)
Srce omekšava nakon njegove tvrdoće i mjesto kod Allaha, koje je bilo izgubljeno zbog grijeha, ponovo će se vratiti. Stoga, nema očajavanja niti tugovanja. Ademovom potomstvu je obećana milost, primanje tevbe i pokajanja te odabranost nad ostalim stvorenjima.
Uzvišeni Allah, dž.š., objavio je: ”To su ti vjerovjesnici koje je Allah milošću Svojom obasuo, potomci Ademovi i onih koje smo sa Nuhom nosili, i potomci Ibrahimovi i Israilovi, i onih koje smo uputili i odabrali. Kada bi im se ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tle padali i plakali.” (Merjem, 58.)
Mi smo od Adema naslijedili sklonost požudi i mogućnost griješenja, ali nismo naslijedili njegove grijehe niti ćemo snositi bilo kakvu odgovornost zbog njegovih grijeha.
Njemu je nakon pokajanja oprošteno i nagrađen je poslanstvom i on više nije osjećao krivnju zbog grijeha od kojeg se pokajao. Onaj ko sramoti svoga brata zbog grijeha, neće umrijeti dok i sâm ne počini taj ili veći grijeh od toga. Allah nas upozorava u Kur'anu: ”Svaki griješnik će samo svoje breme nositi.” (El-En'am, 164.)
Dijete je nevino i čisto od grijeha svojih roditelja. Potvrđuje to i hadis koji je zabilježio imam Buharija od Semure, r.a., u kojem se spominje da je Muhammed, s.a.v.s., u snu vidio Ibrahima, a.s., u džennetskoj bašči, a oko njega je bilo mnogo djece, pa je Ibrahim, a.s., rekao: ”Ovo su djeca koja su umrla u prirodnoj vjeri (fitri).” Jedan ashab je upitao: ”Allahov Poslaniče, da li se to odnosi i na djecu idolopoklonika?” Odgovorio je: ”Da, odnosi se i na djecu idolopoklonika.”
Većina islamskih učenjaka, kako prenosi Ibn Hazm, smatra da će sva djeca (muslimanska i nemuslimanska) koja su umrla prije nego su dostigla punodobnost u Džennet. Takav stav imali su i mnogi učenjaci i muhadisi iz prvih generacija, poput imama Buharije, te šejha Albanija od savremenih muhadisa.
