Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
”U ratu protiv Irana treba slijediti sličan pristup kao ubijanje prvorođene djece koje se spominje u Tori; ako nije moguće doći do visokih zvaničnika, treba ciljati djecu.”
Ova rečenica, preostala iz obrisane objave na hebrejskom jeziku na platformi ”X”, dovoljna je da otkrije nivo moralnog i teološkog praga koji je dostigao ovaj rat. Autorica objave je izraelska akademkinja Orit Perlov, članica Instituta za studije nacionalne sigurnosti na Univerzitetu u Tel Avivu.
Naš prijatelj Turan Kašlakdži prenio nam je ovu objavu i komentarisao: ”Perlov smatra da u ratu protiv Irana treba slijediti strogo religijski pristup i da treba ubijati iransku djecu na način sličan katastrofi ubijanja prvorođene djece spomenutoj u Tori. Prema tome, ove taktike su već ranije primijenjene u Gazi, gdje je ubijeno više od 14.000 djece prema podacima Ujedinjenih nacija, a isti model se predlaže za primjenu u Iranu i Libanu.”
Često se pokreće rasprava o tome koliko su ovakve izjave ozbiljne, ali jedna izjava ponekad može izraziti već oblikovan mentalitet. Ovdje se ne radi samo o riječima izgovorenim u trenutku bijesa jednog akademika, nego o načinu na koji se opravdava nasilje, masakri i ubijanje djece, o pamćenju koje se priziva i o tome kako se to na kraju sebi legitimira.
Izrael i Sjedinjene Američke Države započele su svoje napade na Iran ubijanjem 168 djevojčica, i nismo čuli ni najmanji izraz žaljenja zbog njihovog ubistva. Osjećaji saosjećanja koji su ranije bili izražavani prema djevojčicama koje nisu mogle ići u školu u Afganistanu, sada su potpuno izostali prema iranskim djevojčicama koje su ovdje bombardovane, isto kao što su bili potisnuti i prema žrtvama ”rituala užitka” na ostrvu Epsteina.
Ovakve teološke izjave prate sve izraelske napade, počevši od Gaze. Ovi diskursi ponovo otvaraju pitanje kako se tekstovi tumače, jer se pozivanje na Toru ovdje ne koristi kao historijski kontekst ili moralno upozorenje, nego se pretvara u operativni vodič za djelovanje.
Više se tekst ne koristi za razumijevanje, nego za primjenu ili opravdavanje postupaka, pa se briše granica između interpretativnog i strateškog. Na toj tački upotreba teksta, a ne njegovo značenje, postaje odlučujući faktor.
Međutim, historijska funkcija takvih narativa najčešće je bila razotkrivanje nepravde i stvaranje svijesti o njoj. Tekstovi koji opisuju kako je faraon ubijao djecu sinova Izraelovih nisu bili model koji se preporučuje za primjenu, nego upozorenje.
Ipak, savremeni ratni jezik, proizvod zapadne civilizacije, veoma je vješt u okretanju tih narativa naglavačke. Upozorenje se pretvara u strategiju, a pouka u utilitarno sredstvo. Ova transformacija pokazuje koliko je sužen ne samo odnos prema tekstu, nego i moralni horizont.
Dok se očekuje da se osjećaj ugnjetenosti pretvori u univerzalni moralni poziv, on sve više postaje dio užih identitetskih politika, i tako se ne formira nikakva moralna odgovornost prema ”drugome”, što je istaknuta karakteristika cionističke oholosti. I nikada ne možemo prihvatiti to pod izgovorom da će to svi raditi kada dođe njihov red.
Mi to nikada nećemo učiniti. Jer čak i u ratu, krajnji cilj muslimana je uputa onih koji griješe na pravi put, i da se neprijatelji vode ka tome da postanu naša braća. To je velika razlika koja je specifična za nas.
Sinovi faraona i refleksija historije
Sistematsko ubijanje sinova Izraelovih od strane faraona nije bila samo sigurnosna politika, nego egzistencijalni napad usmjeren na budućnost jednog naroda.
Prijetnja koju je vidio bila je u djeci, koja još nisu bila punoljetna niti društveno aktivna, ali bi u budućnosti mogla postati opasnost za njega, pa ih je želio eliminisati. Međutim, prava snaga ove priče leži u tome kako se ta okrutnost okrenula protiv njega. Faraon je odgajao sudbinu koju je želio uništiti u svojoj palati, a Musa, alejhis-selam, odrastao je upravo pod njegovim okriljem, jer tiranija rađa svoju suprotnost.
Ova priča se kroz historiju tumačila kao pouka, jer u sebi nosi ideju da ciljanje djece jednog naroda nije samo moralna greška, nego i pogrešno razumijevanje neizbježne sudbine. A ono što danas vidimo jeste da oni koji noć i dan osuđuju faraonova djela, ponavljaju njegova djela kao model u svojoj praksi.
Paradoks koji se ovdje pojavljuje je gotovo tragično jasan: narod koji se na historijskoj sceni pojavio nakon što je trpio nepravdu od faraona, danas usvaja njegove metode.
Prenošenje sjećanja sa žrtve na počinioca
Ova transformacija nije obična kontradikcija; dublje od toga je način na koji funkcioniše sjećanje. Sjećanje se ne ograničava samo na pamćenje prošlosti, nego oblikuje i sadašnjost. A ako se sjećanje koristi ne kao moralno upozorenje nego kao tvrdnja o pravu, ono lahko može postati izvor nasilja.
Ubijanje desetina hiljada djece u Gazi, kao i gađanje civilnih područja u Iranu i drugim dijelovima regiona, ne treba više posmatrati kao izolirane incidente, nego kao manifestacije jedne te iste logike.
Ta logika je zapravo poznata: treba eliminisati prijetnju prije nego što se pojavi, treba uništiti budućnost danas. To je faraonska logika.
Ovaj rat koji danas vode Sjedinjene Američke Države i Izrael jasno pokazuje da ova mentalna paradigma nije samo teorijska. Broj poginule djece u Gazi i sistematsko bombardovanje civilne infrastrukture, a zatim širenje istog obrasca na Iran i Liban, sve to potvrđuje da ova praksa nije izuzetak, nego metod koji ima teološke ili ideološke korijene. Ako se ciljanje škola, bolnica i kuća, te pretvaranje djece u puku ”kolateralnu štetu” koja može nastati zbog rata, uzme u obzir, tada ta obrisana objava nije bila samo prijedlog, nego dijagnoza.
Logika poistovjećivanja s neprijateljem između Hegela i Alije Izetbegovića
Možda je jedan od načina da se danas generalizira ideja sličnosti s neprijateljem oslanjanje na Hegelovu dijalektiku gospodara i roba. Međutim, ovdje se stvar ne svodi samo na puku zamjenu uloga; dublje pitanje je kako se ”unutrašnje ja” identifikuje sa svojom suprotnošću.
Dok se rob bori protiv svoga gospodara, on može usvojiti njegov jezik, njegova sredstva, pa čak i njegovu imaginaciju. Ono što se u tom slučaju pojavljuje nije samo promjena odnosa moći, nego novo ponavljanje u drugačijem kontekstu.
Na toj tački dobija novo značenje često citirano upozorenje Alije Izetbegovića, koje kaže da poistovjećivanje s neprijateljem nije samo moralni gubitak, nego i egzistencijalna transformacija, jer se pitanje ”ko si ti?” redefiniše kroz ”šta radiš”, a ta definicija često postaje nepovratno fiksirana.
Postoji duboko ukorijenjeno religijsko načelo koje muslimane stalno upozorava na ovu egzistencijalnu transformaciju, jer čak ni rat nije prostor u kojem su sva sredstva dozvoljena protiv neprijatelja.
Danas, navikavanje na smrt djece u Gazi i Iranu i njihovo pretvaranje u puku statistiku pokazuje kako je zlo postalo uobičajeno i normalizovano.
Ova navika se ne ogleda samo u vanjskom pogledu, nego iznutra proizvodi navikavanje i egzistencijalnu promjenu. U stvari, navika je najopasniji oblik nasilja, jer nakon određene granice ona prelazi u automatsko ponašanje koje se izvodi bez ikakvog preispitivanja.
Da li je to zaista tako? Ili svaka smrt djeteta proizvodi neku vrstu posebnog religijskog ”zadovoljenja”?
