Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić danas se obratio Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope.
Komšić je govorio povodom 20.godina od prijema Bosne i Hercegovine u ovu organzaciju.
Njegov govor prenosimo u nastavku:
– Poštovani predsjedniče,
Poštovane zastupnice i zastupnici u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope,
Dozvolite mi da vam se, na početku moga izlaganja, zahvalim na prilici da se obratim Parlamentarnoj skupštini i to u godini kada Bosna i Hercegovina obilježava 20 godina od prijema u Vijeće Evrope. Isto tako, dozvolite mi da, kao način, moga obraćanja koristim savremene tehnologije, kako bismo zajedno poštovali sve mjere uzrokovane novim talasom povećanja zaraze virusom COVID-19, što svakako neće utjecati na mogućnost da vam iznesem trenutnu društveno-političku situaciju u mojoj zemlji, Bosni i Hercegovini.
Naravno moje izlaganje ću iznijeti kroz posebnu prizmu onih temeljnih vrijednosti Vijeća Evrope, za koje se lično i kontinuirano zalažem u svome radu, a za koje sam siguran kako ih i građani Bosne i Hercegovine žele vidjeti ugrađene u politički i društveni sistem naše zemlje.
Zato ću se na samom početku izlaganja kratko osvrnuti na glavne principe utvrđene prilikom osnivanja Vijeća Evrope, 1949. godine, a to su: zaštita ljudskih prava, višestranačka parlamentarna demokratija i vladavina prava, širenje spoznaja o evropskom identitetu, zaključivanje specifičnih međunarodnih ugovora, osiguranje jedinstva kontinenta, traženje rješenja za društvene probleme u Evropi.
Razumljiv je povod za takve ciljeve nakon okončanja Drugog svjetskog rata. U ratom opustošenoj Evropi, mnoge zemlje su bile u procesu tranzicije prema temeljnim principima liberalne demokratije, što u to vrijeme nije bio nimalo lak zadatak.
Tadašnji kontekst, posebno onaj geopolitičke prirode doveo je do stvaranja dva pola, izrazito ideološke prirode, jedan okrenut prema liberalnoj demokratiji i tržišnoj ekonomiji, a drugi ka komunističkoj doktrini i centraliziranoj ekonomiji. Odnosno, tada je na globalnom planu stvoren bipolarni svjetski poredak, koji je trajao skoro pet decenija, sve do pada Berlinskog zida kada je započet cijeli niz tranzicijskih procesa u različitim evropskim državama.
Danas, međutim, imamo potpuno drugačije geopolitičke odnose u svijetu, temeljene na multi-polarnom svjetskom poretku i razvoju interesa globalnih sila, koji se produciraju i manifestiraju u različitim zemljama svijeta. U takvim okolnostima, postoji jedan broj zemalja koje nisu okončale svoje tranzicijske procese, prema načelima liberalne demokratije i tržišne privrede, što ih svrstava u veoma „lak plijen“ za različite geopolitičke interese velikih igrača.
Moja država, Bosna i Hercegovina, zemlja je sa tradicijom dugom skoro hiljadu godina, koja je u različitim vremenskim periodima, imala svoja različita unutrašnja uređenja. U jednom periodu, Bosna je bila kraljevina, koje je trajalo nekoliko vijekova i koja je, tada, svojom teritorijalnom površinom bila najveća zemlja u ovome regionu. Imali smo, nakon toga i osvajanje Bosne i Hercegovine od različitih imperija i carstava, koja su donosila svoju kulturu, običaje i vjeru, ugrađujući ih u društveni sistem moje zemlje. Ipak, Bosna i Hercegovina sve je to preživjela i nadživjela takve imperije i carstva.
Tokom Drugog svjetskog rata, građani Bosne i Hercegovine se masovno priključuju anti-fašističkom pokretu, učestvujući na strani onih snaga koje su se borile protiv fašizma i nacizma. Istovremeno, tokom Drugog svjetskog rata, građani Bosne i Hercegovine donose odluku o obnovi naše državnosti i priključivanju tadašnjoj Jugoslaviji, u zajednici sa drugim tadašnjim republikama. Učešće Bosne i Hercegovine u nekadašnjoj Jugoslaviji, trajalo je sve do marta 1992. godine, kada su građani kroz svoje izjašnjenje na referendumu odlučili da Bosna i Hercegovina bude suverena i nezavisna država. Iste godine, donosi se Ustav Republike Bosne i Hercegovine kao demokratski izraz njenih građana, koji je već tada sadržavao temeljne principe liberalne demokratije i tržišne ekonomije, čak istovjetne principe koji su ugrađeni u temelje Vijeća Evrope. Bosna i Hercegovina je maja 1992. godine primljena u članstvo Ujedinjenih nacija, te je na taj način ostvarila status subjekta međunarodnog prava.
U ovim pobrojanim vremenskim periodima, Bosna i Hercegovina nije nikad bila zemlja podijeljenog ili segmentiranog društva, niti je postojao bilo koji oblik diskriminacije njenih građana.
Međutim, proglašenje nezavisnosti Bosne i Hercegovine dovelo je do agresivne reakcije susjednih zemalja, koje su u periodu ratnih dešavanja od 1992. do 1995. godine ili agresije na moju zemlju, putem njihovih ratnih i osvajačkih aktivnosti nastojale poništiti bilo kakvo postojanje Bosne i Hercegovine i preuzeti dijelove njene teritorije.
Takve ratne aktivnosti, dovele su do nezapamćenih strahota, koje su eskalirale sve do počinjenja zločina genocida, ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i etničkog čišćenja.
Sve ove elemente, koje sam pomenuo, utvrdio je u svojim presudama Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju, sa sjedištem u Hagu. U tim presudama utvrđeno je postojanje više udruženih zločinačkih poduhvata, u kojima su sudjelovali pojedinci i grupe iz Bosne i Hercegovine, kao i one iz susjednih zemalja, kojima je cilj bilo uspostavljanje etnički čistih teritorija, kako bi tako očišćene teritorije pripojili tim susjednim zemljama.
Ovo sve navodim iz razloga, što ću u drugom dijelu svoga izlaganja jasno ukazati da su takve politike prisutne i danas u Bosni i Hercegovini, ali da su metod ratnog osvajanja, zamijenili političkim i diplomatskim sredstvima, odnosno, takvi i dalje nastoje da realizuju svoje ratne ciljeve ali u mirnodopskim uslovima.
Rat u Bosni i Hercegovini, okončan je potpisivanjem Opšteg okvirnog sporazuma za mir, koji je parafiran u Dejtonu, a potpisan u Parizu 1995. godine. Njega su potpisale Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija (čiji je pravni slijednik današnja Srbija), odnosno kako to međunarodno pravo jasno kaže – mirovni sporazum u pravilu potpisuju učesnici u ratu.
Time se otklanja svaka dilema da je u Bosni i Hercegovini bio građanski rat, jer se radilo o međudržavnom oružanom sukobu, kako je to, između ostalog, utvrdio Međunarodni sud iz Haga u više svojih presuda.
Sastavni dio tog sporazuma, kojeg svi kolokvijalno nazivamo Dejtonski sporazum je i Ustav Bosne i Hercegovine, kao njegov Aneks 4. Dakle, očito se radi o oktroisanom ustavu, koji nije izraz demokratske volje građana Bosne i Hercegovine, već je riječ o dokumentu koji je sastavnim dijelom jednog mirovnog sporazuma. Njime je Bosna i Hercegovina definisana kao zemlja u kojoj postoje dva entiteta i jedan distrikt, uz postojanje različitih etničkih zajednica.
U tom ustavu, kojeg svi moramo poštovati, ostalo je mnoštvo otvorenih pitanja i nedorečenosti, što je ostavilo veliki prostor za različita proizvoljna tumačenja ili interpretacije, najčešće inspirisane partikularnim interesima različitih političkih elita, kako onih u Bosni i Hercegovini, tako i u susjednim zemljama.
Tim ustavom, uspostavljen je jedan novi politički sistem u Bosni i Hercegovini, koji je trebao evoluirati prema demokratskim standardima i vrijednostima, kao što su one vrijednosti sadržane u ciljevima Vijeća Evrope. Nažalost, to se nikad nije desilo.
Nasuprot toga, aktivne etničke politike u Bosni i Hercegovini nastojale su, i danas još uvijek nastoje, kreirati vještački podijeljeno i segmentirano društvo u kojem dominira pripadnost nekoj od etničkih zajednica, kao jedini validan iskaz za političko djelovanje. Iako je Evropska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama sastavnim dijelom Ustava Bosne i Hercegovine, moram ovdje istači, kako se ona na žalost premalo implementira u Bosni i Hercegovini.
Njihov povod za takve ambicije, krije se u tom nesretnom terminu „konstituentnosti“ koji jeste spomenut u Ustavu Bosne i Hercegovine ali u njemu nije nigdje pravno razrađen niti je rečeno ili utvrđeno šta to zapravo znači.
Zato se javila nova pravna praksa, koju smatram jako opasnom, da se kroz korištenje tog termina „konstituentnosti“ ostvaruju različiti politički ciljevi, u čemu učestvuju domaći politički akteri, uz vidnu političku podršku iz susjednih zemalja. U takvoj, po mome mišljenju pogrešnoj političkoj i pravnoj praksi, nečija etnička pripadnost postaje Conditio sine qua non za bilo koji oblik političkog djelovanja, koji ide toliko duboko da se, čak, ne može dobiti posao ako niste odgovarajuće etničke pripadnosti. Zar to nije vidan oblik sistemske diskriminacije, koja nažalost postoji u mojoj zemlji?
Kao legalista, ovdje i na ovom mjestu mogu slobodno reći, kako je „konstituentnost“ zapravo izvorom postojanja sistemske diskriminacije u Bosni i Hercegovini, što je utvrđeno u pet presuda Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura, koje vam želim hronološki prikazati: Sejdić-Finci, Zornić, Pilav, Šlaku i Pudarić. U tim presudama, jasno je utvrđeno postojanje diskriminacije temeljene po etničkoj pripadnosti i mjestu prebivališta, te je naloženo tuženoj strani, odnosno državi Bosni i Hercegovini da izvrši neophodne izmjene svoga ustava, iz kojeg se svi elementi diskriminacije moraju izbaciti. Nažalost, tako nešto se nije nikad desilo.
Ako pogledamo kako je to rečeno u presudi Sejdić-Finci, onda ćemo vidjeti kako je diskriminacija po etničkoj osnovi izvedenica koja proizlazi iz rasne diskriminacije. Da li nam tako nešto treba u sadašnjoj Evropi i u modernom liberalno demokratskom poretku, pitanje je za sve nas, a ne samo za Bosnu i Hercegovinu?
Potpuno sam siguran da ćemo se svi složiti da nam takvi pravni ili čak ustavni okviri ne trebaju i da moramo, svi zajedno, uložiti napore u borbi protiv svih oblika diskriminacije.
Posebno je interesantan i dio iz presude Zornić, u kojem se jasno govori da Bosna i Hercegovina, nema potpunu demokratiju, već limitiranu ili ograničenu demokratiju kroz raspodjelu političke moći između etničkih zajednica, koje se u mojoj zemlji nazivaju „konstituentni narodi.“ Taj nedostatak potpune demokratije, zapravo je u potpunoj suprotnosti sa jednim od temeljnih ciljeva Vijeća Evrope.
Zato se u presudi Zornić nalaže Bosni i Hercegovini da izmjenom svoga ustava omogući ostvarivanje potpune demokratije u kojoj će postojati neophodna jednakost svakog građanina moje zemlje. To je jako važno pitanje.
Kako drugačije možemo ostvariti vladavinu prava ili organizirati pravnu državu, ako svi građani bilo koje zemlje, pa tako i Bosne i Hercegovine, nisu jednaki pred zakonom, bez izuzetaka?
Kako možemo ostvariti liberalnu demokratiju, u čijoj srži je borba jednakosti protiv svih oblika nejednakosti, ako znamo da se u Bosni i Hercegovini politički forsira nametanje sistema nejednakosti?
Onda to svakako nije liberalna demokratija što smatram neprihvatljivim.
Očito je, kako sadašnji politički sistem u Bosni Hercegovini, temeljen na etničkoj pripadnosti, stvara tri paralelna totalitarna sistema, temeljena na pripadnošću nekoj od tri etničke zajednice, kojima se nastoji vladati na autokratski način.
U takvom sistemu, kroz pripadnost nekoj od etničkih zajednica, kao izraz isključivosti etničkih politika, zapravo se nastoji ovladati resursima, poslovima, tenderima, javnim nabavkama, svim vrstama privilegija, profita ili koristi, čime se vidno kreira ambijent za postojanje korupcije nesagledivih razmjera. Nakon 26 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, umjesto evolucije političkog sistema Bosne i Hercegovine u onaj temeljen na demokratiji i vladavini prava, moja zemlja ide regresivnim putem u kojem se kroz nazadovanje ili udaljavanje od demokratije, želi zadržati pa čak i osnažiti etnički politički sistem koji generiše korupciju u svim porama društva, kroz korištenje etničkih politika i manipulaciju strahom pripadnika različitih etničkih zajednica.
Zato je važno reći da etničke politike u Bosni i Hercegovini, kada iscrpe sve druge alate kojim bi ovladali svojom etničkom zajednicom, posežu za emocijama i empatijom unutar svojih zajednica. To se postiže kroz produciranje straha, koji u konačnici formira sistem pogodan za korupciju i negiranje vladavine prava. Vjerujem kako dijelimo isto mišljenje, takav politički sistem nema mjesta u modernoj Evropi.
Dozvolite mi, ovom prilikom, da se u nekoliko rečenica osvrnem na različite ideje onih koji nastoje održati princip nejednakosti u Bosni i Hercegovini, koji predlažu uvođenje konsocijacijske demokratije, kroz navodno kopiranje političkih sistema Belgije, Švicarske, Sjeverne Irske ili Južnog Tirola. Tu postoje najmanje dva problema. Prvo, što konsocijacijska demokratija nije isto što i liberalna demokratija, niti postoji u pomenutim zemljama ili dijelovima drugih zemalja, onako kako je konsocijacijska demokratija uopšte zamišljena.
Takve zemlje ili dijelovi pojedinih zemalja imaju potpuno drugačiji istorijski kontekst od Bosne i Hercegovine, da bi se njihovi politički sistemi mogli koristiti u mojoj zemlji.
Drugi problem je taj, da bi eventualno uvođenje konsocijacijske demokratije u Bosni i Hercegovini, zasigurno dovelo do novih postupaka pred Evropskim sudom za ljudska prava, jer takva vrsta političkog modela je temeljena na nejednakosti i poništavanju temeljnih principa liberalne demokratije, bez obzira što ona kao svoj princip sadrži elemente proporcionalne zastupljenosti. Koristiti takve, davno prevaziđene političke modele, bio bi zasigurno korak unazad u Bosni i Hercegovini.
Takve politike idu toliko daleko da negiraju postojanje bosanskohercegovačke nacije, zemlje koja postoji skoro hiljadu godina, već svaki izraz nacionalnosti žele prikazati kroz etničko pitanje. Želim, danas, kazati da sam ja po nacionalnosti Bosanac i Hercegovac i etnički Hrvat, jer je nacija izraz pripadnosti vlastitoj državi. Susjedne zemlje negiraju bosanskohercegovačku naciju, nastojeći iskoristiti etničke identitete u mojoj zemlji u njihovu korist, stvarajući takav ambijent da bismo mi, Bosanci i Hercegovci trebali njih pitati za saglasnost, smijemo li uopće po nacionalnom opredjeljenju biti Bosanci i Hercegovci. To je apsolutno neprihvatljivo i u potpunoj suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama.
S druge strane, kada sagledamo sistem odlučivanja, danas, u Bosni i Hercegovini imamo takvu situaciju, da se postojanje bilo kakve većine u donjem domu parlamenta, odnosno na izborima direktno izabranim donjim domovima zakonodavnih organa vlasti, u cijelosti poništava kroz jedan novi politički alat koji se zove „entitetsko glasanje.“
To u najkraćem znači, da u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine ili donjem domu, koji broji 42 zastupnika, njih najmanje 5 (pet) mogu zakočiti bilo kakvo odlučivanje, jer dolaze iz jednog od dva entiteta. Da li je takvo nešto izraz liberalne demokracije? Naravno da nije, jer je očito da politička manjina, može zakočiti donošenje bilo kojih odluka na štetu političke većine, sve dok se toj manjini ne udovolji. Takvo nešto imamo danas u Bosni i Hercegovini, koja se putem očitih separatističkih aktivnosti drži u političko-talačkoj krizi, u čijoj konačnici se krije sistem blokada, ucjena i držanja Bosne i Hercegovine u potpunoj političkoj neizvjesnosti, sve dok se ne ispune želje i namjere pojedinih političkih lidera.
Zar to nije izraz potpune autokratije i nedostatka temeljnih principa demokratije?
I da stvar bude još gora, povod za držanje Bosne i Hercegovine u stanju krize nalazi se u tome što neko neće da prihvati presude Međunarodnog suda iz Haga u kojima je utvrđen zločin genocida. Zamislite ovom prilikom, šta bi nepoštivanje odluka bilo kojeg suda značilo u vašim zemljama? Nesumnjivo krivičnu odgovornost onih koji ne poštuju presude sudova.
Slično je i sa odlučivanjem u gornjem domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine pod nazivom Dom naroda, koji se sastoji od 15 posredno delegiranih zastupnika koje imenuju političke stranke, gdje samo njih 2 (dvojica) mogu zakočiti bilo koje donošenje odluka i to na način da svih 42 zastupnika iz Zastupničkoga doma mogu jednoglasno donijeti neku odluku, a da samo njih dvoje iz Doma naroda to sve mogu oboriti, jer je potrebna odgovarajuća entitetska većina.
Zar to nije vidan pokazatelj nejednakosti glasa zastupnika u dva doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, gdje glas jednog zastupnika iz Doma naroda, kojeg imenuju političke stranke, ima najmanje trostruko veću vrijednost od delegata iz Zastupničkoga doma, kojeg biraju građani Bosne i Hercegovine?
To se danas koristi kao političko sredstvo, kako bi se onemogućilo normalno funkcionisanje institucija vlasti Bosne i Hercegovine, sa potpunim zanemarivanjem temeljnih demokratskih principa i to smatram neprihvatljivim. Iz tih razloga, postoji i najnovija apelacija prema Evropskom sudu za ljudska prava, koja se tiče nejednakosti glasa u dva zakonodavna doma u Bosni i Hercegovini.
Na žalost, primjena koncepta “konstituentnih naroda” i etničkog glasanja u svakodnevnom političkom odlučivanju u institucijama Bosne i Hercegovine već 26 godina ne služi zaštiti prava “konstituentnih naroda” već sprečavanju Bosne i Hercegovine da se stabilizuje i napreduje.
Od 2008. godine kada je BiH potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom unijom, stranke koje podržavaju etnički zasnovan sistem odlučivanja, koriste etničke kvote u donošenju odluka u izvršnim i zakonodavnim tijelima kako bi spriječili usvajanje evropskih standarda. Zakoni koji se tiču usvajanja pravne stečevine Evropske unije padaju upravo u domovina naroda na etničkom glasanju, ili na entitetskom glasanju u Zastupničkom domu BiH.
To se redovno događa iako zakoni iz pravne stečevine Evropske unije ne diraju u etnički identitet, kulturu, tradiciju, jezik i obrazovanje kao vrijednosti koje bi domovi naroda trebali da štite.
Iz tog razloga u parlamentarnoj proceduri stoje desetine zakona iz evropske agende, zato ne možemo popuniti Ustavni sud Federacije BiH, zato nema imenovanja upravnih tijela mnogih neovisnih agencija za provođenje zakona, zato nam propadaju sredstva iz evropskih fondova. I mnogo toga drugog na štetu svih građana Bosne i Hercegovine, a sve pod krinkom borbe za legitimne etničke interese „konstituentnih naroda“. To je, također, neprihvatljivo.
Ovdje se stoga radi o zloupotrebi prava “konstituentnih naroda” radi sprečavanja Bosne i Hercegovine da postane dijelom civilizirane zajednice evropskih parlamentarnih demokracija i kako moja zemlja nikada ne bi mogla postati članicom Evropske unije. Takve politike imaju namjeru od moje zemlje napraviti teritoriju nad kojom će uticaj imati strani režimi, bilo ekonomskim putem, bilo stvaranjem novih „Transdnjestrija“ na Zapadnom Balkanu od jednog dijela moje zemlje.
Želim podsjetiti da je i Evropska komisija precizno pravno identificirala u „Mišljenju“ iz 2019. godine sve što moja zemlja treba unaprijediti kako bi nastavila svoj dugi put ka kandidatskom statusu.
U tom trenutku politički akteri koji zagovaraju nestanak Bosne i Hercegovine odlučili su da zaustave sve procese i vrate 3,5 miliona ljudi unatrag u 1995. godinu pričom o pravima “konstituentnih naroda”, vraćanju nadležnosti entiteta i konačno anti-civilizacijskim otporom prema kažnjavanju negiranja genocida i ratnih zločina koji su već presuđeni.
U današnje vrijeme, kada se u Bosni i Hercegovini govori o potrebi za izmjenama Ustava i Izbornog zakona, sa ciljem implementiranja pet presuda Evropskog suda za ljudska prava, opet imamo pojavu onih političkih snaga koje nemaju namjeru implementirati te presude, već kroz izraz političke manipulacije nastoje kreirati novi ustavni aranžman i izborni sistem sa dubljom diskriminacijom koja bi bila zaklonjena iza nejednake vrijednosti glasa građana Bosne i Hercegovine.
U tome, nažalost, svoje direktno učešće imaju i susjedne zemlje, čiji je cilj veoma jasan – ostvariti sve ratne ciljeve koristeći politička i diplomatska sredstva u mirnodopskim uslovima.
Njihova namjera ogleda se u dva aspekta. Prvi da kroz izmjene Ustava i Izbornog zakona Bosne i Hercegovine kreiraju takav sistem u kojem će te susjedne zemlje imati „zlatnu dionicu“ ili ključnu riječ u donošenju svih odluka u Bosni i Hercegovini, a time i potpunu kontrolu nad mojom zemljom. Takve namjere lako ćete prepoznati svaki put kada oni govore o „konstituentnosti naroda“ ili u frazi da će prihvatiti sve „što se tri etničke zajednice dogovore.“
Bez obzira što one time vrše udar na temelje demokratije, ljudskih prava i vladavine prava, one tako nešto često rade u diplomatskim razgovorima, pa čak i sa vama, sa čim ste, vjerujem i vi povremeno suočeni.
I drugo, kada vide da tako nešto ne može uspjeti, onda oni posežu za njihovim saveznicima u Bosni i Hercegovini koji, u ime tih susjednih zemalja, vrše blokade rada institucija Bosne i Hercegovine, nastojeći stvoriti privid da je Bosna i Hercegovina nefunkcionalna država.
Dodatno, susjedne zemlje osim što vrše upad u politički sistem moje zemlje, nastoje kroz njihove političke satelite u Bosni i Hercegovini, imati potpunu kontrolu nad prirodnim i svim drugim resursima moje zemlje. Kako drugačije objasniti političke namjere susjednih zemalja da se ne utvrdi granica sa Bosnom i Hercegovinom putem međunarodnog ugovora o granici, kako na kopnu, tako i na moru, a sve sa ciljem da oni imaju mogućnost upravljanja prirodnim resursima Bosne i Hercegovine?
Zato koristim ovu priliku da vas sve zajedno zamolim da ne prihvatate takvu vrstu diplomatskih razgovora, jer se time nanosi šteta Bosni i Hercegovini i njenim građanima.
Na kraju, iskoristio bih priliku da vam ukažem na moju viziju rješenja za Bosnu i Hercegovinu. Kao prvo, smatram i od toga odustati ne mogu, potrebno je ostvariti jednakost svakog građanina Bosne i Hercegovine kako bismo stvorili društvo jednakih šansi.
Time bismo otklonili sve vidove diskriminacije koje nosi taj fenomen „konstituentnosti naroda“ za kojeg još jednom želim istaći, da se radi o principu ili alatu za stvaranje ambijenta nesagledive i neprekidne korupcije ili društva u kojem ne uspijevaju najbolji među nama, već podobne ili familijarno, nepotistički vezane osobe.
Sistem u kojem dominira sistemska korupcija, nije prihvatljiv niti za jedno savremeno društvo, pa tako ni za Bosnu i Hercegovinu.
Kao drugo, potrebno je izvršiti izmjenu političkog sistema Bosne i Hercegovine na način da sa ograničene ili limitirane demokratije uspostavimo sistem potpune demokratije, na način kako je to utvrđeno u pet presuda Evropskog suda za ljudska prava, ali i u skladu sa Mišljenjem Venecijanske komisije iz 2005. godine koja je analitički tačno i pravno precizirano ukazala na sve izmjene koje Bosna i Hercegovina mora obaviti, ako želi biti dijelom modernih demokratskih društava.
Zato želim iskoristiti ovu priliku da vas sve zamolim da se upoznate sa Mišljenjem Venecijanske komisije o Bosni i Hercegovini iz 2005. godine, jer je veoma važno da njeno mišljenje prihvatimo kako pomoć Vijeća Evrope državama u procesima tranzicije.
Najzad, izmjene Ustava i Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ne mogu biti obavljene ako se u tim izmjenama neće uvažiti temeljni principi liberalne demokracije, ljudskih prava i vladavine prava, jer sve drugo, moju zemlju vodi u dodatnu nestabilnost, a time i u nestabilnost cijele regije Zapadnog Balkana. Svi mi dobro znamo da je građanin, pojedinac, nositelj suvereniteta svoje zemlje, što se isto mora primijeniti i u Bosni i Hercegovini. Koristim ovu priliku da vas sve zajedno zamolim da ne pristajete na sve one diplomatske i političke razgovore, koje žele nanijeti štetu Bosni i Hercegovini, a takve ćete razgovore veoma lako prepoznati – oni će biti izvan temeljnih principa Vijeća Evrope.
Zahvaljujem se na vašoj pažnji.
