Piše: dr. Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ibn Atâullah el-Iskenderi, rekao je: ”Korijen svakog grijeha, nemara i strasti je zadovoljstvo samim sobom, a korijen svake pokornosti, budnosti i čednosti je nezadovoljstvo samim sobom i svojom dušom.”
Bolje je da se družiš sa neznalicom koji nije zadovoljan sobom, nego da se družiš sa učenjakom koji je zadovoljan sobom. Šta to zapravo znači? To znači da samo oni koji se osjećaju bolesni traže lijeka, a onoga ko je obolio, a nije osjetio bolest i nije se izliječio od nje, njene klice se šire po njegovom tijelu dok ga ne unište.
Isti je slučaj i sa ljudskom dušom; neće joj tražiti lijeka osim onaj ko je spoznao njezine mahane i bolesti, a osjećaj nepotpunosti i nesavršenosti je prva faza usavršavanja.
Kur'ansko pravilo glasi: ”Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je.” (Jusuf, 53.)
Ako sretneš čovjeka koji je zadovoljan sobom, ne polaži nadu u njega, jer je on pun nedostataka i mahana, samo on ne traži spas od njih, jer ne osjeća njihovu prezrenost i niskost. Od takvog je daleko savršenstvo i spas.
Teoretska nauka ne povećava istinsku vrijednost svojih vlasnika, jer kakva je vrijednost osobe koja u svojoj glavi pohranjuje mnoštvo informacija, a duša mu prepuna grijeha s kojima se ne bavi, i grubosti (surovosti) koje se nije oslobodio. I on – pored tog silnog znanja koje je pohranio – ne zna da je bolestan.
Znanje takvih ljudi je pošast, jer to jača njihovu sujetu, neukost i neupućenost, a ne otklanja je, i obamnuti su onim što im je dato (od teoretskog znanja), umjesto da svoje duše čiste od prljavštine i naslaga grijeha. Mnogo bolji od njih je čovjek sa malo znanja, ali duboke iskrenosti, koji konstantno radi na otkrivanju svojih nedostatka i mahana i marljivo nastoji da očisti svoju dušu i poboljša svoje stanje.
Ovakvog čeka bolji i uzvišeniji kraj od velikih učenjaka ako su zadovoljni sobom i svojim dušama, i ako zanemaruju da ih poprave i očiste.
