Uvod – Odnos između islamskih zajednica i IGGiÖa prema novom nacrtu Islamskog zakona
- Osnovni problem
Novi nacrtIslamskog zakona stavlja islamski kolektivni život, koji je do sada primarno bio organiziran na nivou udruženja, pred ozbiljno iskušenje. §23 (3) nacrta Islamskog zakona navodi:
“§ 23. (3) Udruženja koja se bave širenjem vjeronauke jedne vjerske zajednice u skladu sa ovim zakonom i koje postoje u trenutku stupanja na snagu ovog zakona, ćese u roku od šest mjeseci nakon stupanja na snagu ovog zakona putem utvrđujućeg rješenja ministra unutrašnjih poslova raspustiti. Na takvaudruženjase primjenjuje §3 stav 5.“
Ovaj član u principu određuje da će sva islamska udruženja (u skladu sa svojim statutima) u roku od šest mjeseci nakon objave zakona (planirana za 01.01.2015., što bi značilo raspuštanje udruženja do najkasnije 01.07.2015.) biti raspuštena od strane Ministarstva unutrašnjih poslova putem utvrđujućeg rješenja. To važi samo za udruženjakoja se bave širenjem nauke jedne od dvije postojećevjerske zajednice (IGGiÖ i IAGÖ)(za manje grupe i islamske sekte ova odredba ne važi). Zadnja rečenica koja upućuje na §3 (5) navodi da pravne pozicije svih udruženja prelaze na dotičnu vjersku zajednicu (IGGiÖ ili IAGÖ), dakle imovinska prava i svi ostali pravni odnosi (stanarska prava, tekući računi, radni ugovori, itd.). Time će biti raspuštena (ili mogu biti raspuštena – Ministarstvo raspolaže sa određenim prostorom za interpretaciju) sva islamska udruženja, koja dominiraju islamskimživotom i koja su osnovana u skladu sa Zakonom o udruženjima (Islamska federacija, ATIB, Islamska liga kulture, Unija turskih kulturnih udruženja, Islamsko društvo bosanskih muslimana, Muslimanska omladina Austrije i ostala manjaudruženja) bez obzira na njihovu veličinu. U obrazloženju uz nacrt zakona se navodi:
“Raspuštanje udruženja nije neophodno ukoliko udruženja prije isteka roka navedenog u 3. stavu promijene svrhu svog udruženja, koja se više ne svodi na širenje jedne vjerske nauke.Ukoliko se svrha udruženja preobrazi u pomoćnu djelatnost, npr. socijalna svrhu ili vođenje, održavanje ili izgradnjuvjerskog objekta, propis iz 3. stava se ne primjenjuje.“
Udruženjima, koja žele opstati kao takva, preostaje samo jedna mogućnost: promijeniti blagovremeno svoje statute, odstraniti svaku svrhu udruženja, kojaje povezana sa islamom(naznaka „prosvjećivanje o islamu“ bi vjerovatno bila dovoljna za raspuštanje udruženja), preobraziti se u primjerice humanitarnu organizaciju ili (u skladu sa zadnjom tačkom obrazloženja zakona) se zadovoljiti SAMO sa vođenjem, održavanjem ili izgradnjom vjerskog objekta(dakle i džamije). S tim udruženja gube svako pravo na učestvovanje u islamskim vjerskim udrugama i u IGGiÖ (njeni organi su se do sada konstituirali od zastupnika udruženja).Upućivanje na §3 (5) nacrtaIslamskog zakona ukazuje na svrhu ovih odredbi. Udruženja koja ne promijene svoje statute će biti raspuštena, njihova prava i imovina, ali i poreske obaveze, prelaze na tzv. „Kultusgemeinden“ – vjerske jedinice(koje se moraju tek upostaviti i predstavljaju pravna lica javnog prava bez teritorialnog razgraničenja) kao dio IGGiÖ i njene strukture. Moglo bi se reći: udruženja se raspuštaju i„uzdižu“na nivopravnih licajavnog prava (taj dojam se stvara na prvi pogled).
- Gdje se ovdje nalazi problem?
“§ 8. (1) Vjerske jedinice (Kultusgemeinden) su dio jedne islamske vjerske zajednice (islamische Religionsgesellschaft),i istovremeno neovisna pravna lica javnog prava. “
Trenutno jedine postojeće zajednice koje se mogu smatrati takvim vjerskim jedinicama(Kultusgemeinden) su tzv. „Islamische Religionsgemeinden“ (islamske vjerske udruge). Ove zajednice su teritorijalno ograničene, praktično nemaju svojih ustanova (mesdžida/džamija itd.) i konstituiraju se pomoću islamskih udruženja i sarađuju sa istima.
Čim se islamska udruženja raspuste, islamske vjerske udruge(Islamische Religionsgemeinden) kao i njihova teritorijalna ograničenja će postatisuvišna (i ukoliko im IGGiÖne dodijeli novu ulogu, biti će najvjerovatnije raspuštene), jer će islamska udruženja sama postati vjerske jedinice (Kultusgemeinden; bez obaveznog teritorijalnog ograničenja, na osnovi dosadašnje strukture – članovi, džamije i ustanove). Time bi im dakle bilo onemogućeno miješanje u strukturu drugih vjerskih jedinica i preuzele bi ulogu islamskih vjerskih udruga (Religionsgemeinden).
“(3) Vjerske jedinice (Kultusgemeinden) mogu biti osnovane samo ukoliko im je osiguran opstanak i sposobnost za ekonomsko samoizdržavanje. “
Ova odredba je utoliko sporedna, jer isti uslov moraju ispuniti i ostale vjerske jedinice (Kultusgemeinden) drugih vjerskih zajednica i isti ne bi trebao predstavljati nikakav problem. Problemi se javljaju tek kroz slijedeću odredbu, koja se ne može naći ni u jednom zakonu za druge vjerske zajednice:
„(4) Osnivanje jedne vjerske jedinice (Kultusgemeinde) zahtijeva najmanje 300 članova ili 100 punoljetnih članova i pozitivnu prognozu o budućem razvoju od strane vjerske zajednice.“
Ovo se ne zahtijeva ni od katolika, ni protestanata ili jevreja kao uslov (zbog toga je protuustavno, jer diskriminirajuće). Mala udruženja–npr. džemati– sa manjim brojem članova automatski neće uspjeti ispuniti ovaj uslov (ukoliko se ne ograniče samo na vođenje svojih džamija/mesdžida; u tom slučaju bi mogli opstati kao udruženja). Njihova prava i obaveze bi eventualno prešli na IGGiÖ ili bi ih IGGiÖ dodijelila nekoj drugoj vjerskoj jedinici (Kultusgemeinde), što još nije potpuno jasno.Pored toga postoji još veći problem, i za velika udruženja. Novo osnovana vjerska jedinica (Kultusgemeinde)mora unatoč dovoljnom brojučlanova (i to bi vrijedilo za sva raspuštena udruženja), kao pretpostavku za osnivanjedobiti i jednu „pozitivnu prognozu o budućem razvoju od strane vjerske zajednice“.
Obrazloženje ovog zakonskog nacrta ne pojašnjava, šta se pod ovim pojmom podrazumijeva. U konačnosti ostaje jedan nejasan pojam, koji daje mogućnost IGGiÖ da svojevoljno donosi procjenu o jednoj „pozitivnoj prognozi“ (što bi prema članu 18.B-VG bilo protuustavno). IGGiÖ bi mogla po ovoj osnovi odlučiti kome će dodijeliti status jedne vjerske jedinice (Kultusgemeinde), a kome ne (ovim putem bi nepoželjna, kritična udruženja mogla biti spriječena da uopšte dođu do uticaja u strukturi IGGiÖ).
Vjerske jedinice (Kultusgemeinden), tj.bivša islamska udruženja, bi imala veoma slab položaj u odnosu prema državi i unutar IGGiÖ. U poređenju sa jevrejskim vjerskim jedinicama (israelitische Kultusgemeinden), one nisu “vrhovna vjersko-društvena ustanova“, nego je to IGGiÖ (§7 tačka1 nacrta). Ovo bi trebalo da stoji poslije §8 (2) 1.rečenicenacrta Islamskog zakona, jer je ovaj paragraf kopija §5 (2) Jevrejskog zakona (Israelitengesetz), ali u kojem se poslije identične prve rečenice navodi:
„One [jevrejske vjerske jedinice – Kultusgemeinden] su vjersko-društvene vrhovne ustanove u smislu Zakona o privatnom školstvu.“
Odnos države prema muslimanima općenito, te posebno prema IGGiÖ
- U kojoj je mjeri Islamska vjerska zajednica u Austriji neovisna prema nacrtuIslamskog zakona?
Kada bi IGGiÖ, prema Ustavu, bila samostalna vjerska zajednica, koja djeluje u interesu svih muslimana u Austriji, njena doista jaka pozicija bi se mogla zanemariti ilise čak podržavati. Međutim nacrt Islamskog zakona stvara ipak sumnju u to. U ovom kontekstu je odnos između države i IGGiÖ od posebnog značaja.
“§2.(1) Islamske vjerske zajednice uživaju istu zakonsku zaštitu kao i ostale zakonske vjerske zajednice, u pogledu obavljanja svojih vjerskih aktivnosti kao i svojih, uključujuči i religijskih, dužnosnika. Također, njihovo učenje, ustanove i običaji uživaju pomenutu zaštitu, ukoliko nisu u suprotnosti sa zakonskim pravilima.”
Obilježeni dio u prethodnoj rečenici je u najboljem slučaju suvišan.Član 15.Temeljnog državnog zakona (Staatsgrundgesetz – StGG), koji određuje da priznate vjerske zajednice samostalno organizuju i rješavaju svoje unutarnje poslove, naravno pominje na kraju, da su priznate vjerske zajednice kao i “sve zajednice podređene općim državnim zakonima”. U zakonima za druge vjerske zajednice se ne pominju takvi zakonski uslovi, „prijeteći kažiprst“, kao upozorenje kada se više ne može slobodno odlučivati o svojim unutarnjimposlovima.Već kroz ovu činjenicu se stipulira u zakonu nepovjerenje prema muslimanima, koje se može okarakterisati kao diskriminirajuće.Član 15. StGG normira da jedino ograničenje za „unutranje poslove“ vjerskih zajednica predstavljaju opći zakoni, kojima su “sve zajednice“ (stranke, udruženja, poduzetništva) podređene (npr. kroz Kazneni zakonik). Posebni zakoni, koji se odnose samo na vjerske zajednice ili jednu određenu (tako i Islamski zakon), prema Ustavnom sudune smiju sadržavati ograničenja za “unutarnje poslove” vjerskih zajednica.
>>Ustavni Sud u svojoj dosadašnjoj sudskoj praksi u vezi sa članom 15. StGG (uporedi VfSlg 2944/1955 i 3657/1959) polazi od toga da se “zakonski priznatim vjerskim zajednicama njihovo pravo zajedničkog rješavanja unutarnjih poslova, garantovano na osnovi člana16. StGG i time ustavnog zakona… ne smije ograničiti putem običnog zakona” (VfSlg 2944/1955) kao i da “u unutarnjim poslovima zakonski priznatih crkvi i vjerskih zajednica… je državnim organima na osnovu člana15. StGG oduzeta svaka nadležnost u zakonodavstvu i izvršenju.<< (tako VfSlg 3657/1959)
Čitajući obrazloženje nacrta Islamskog zakona, se međutim stvara utisak da se ne misli samo na sva opće važeća zakonska ograničenja, nego na mnogo više:”… granice vjerske prakse proizlaze iz granica slobode vjeroispovijesti, kao npr. iz zakonskih pravila za zaštitu javnog reda, sigurnosti, zdravlja ili za zaštitu prava i sloboda drugih”. Sasvim je očigledno da autori ovog zakonskog nacrta i njegovog obrazloženja misle naveoma širokozakonsko ograničenje člana 9 (2) Evropske konvencije za ljudska prava (EMRK):
“Sloboda vjeroispovijesti i svjetonazora ne smije biti objekat drugih ograničenja, osim onih koji su zakonom predviđeni i koji su u jednom demokratskom društvu potrebne mjere u interesu javne sigurnosti, javnog reda, zdravlja i morala, ili služe za zaštitu prava i sloboda drugih”.
U obrazloženjima, autori nacrta Islamskog zakona međutim izostavljaju ograničenje “u demokratiji potrebne mjere” (u pogledu pitanja šta je u jednoj demokratiji potrebno, a šta ne, postoji dovoljno sudske prakse).U jednom autoritativnom, diktatorskom društvu je pojam “potrebne mjere” daleko širi. Bez obzira na to, obrazloženje ne spominje činjenicuda član 15 StGG (uključujući dotičnu sudsku praksu Ustavnog suda) prema članu 53 EMRK ima prednost spram odredbi EMRK, jer je član 15 StGG za građana povoljnijipropis pošto dopušta manje državnih intervencija.Time je drugi dio rečenice § 2 (2) nacrta (ukoliko bi se tumačio prema želji njenih autora) protuustavan.
Ista problematika se javlja u vezi sa § 2 (3) Islamskog zakona, koji sada problem iz 2. stava još jasnije ponavlja, time što pretpostavlja da muslimani u korist sopstvenih unutarnjih islamskih pravila zanemaruju državne zakone. Stav je pravno potpuno irelevantan, ali stavlja muslimane pod opštu sumnju.Ovdje se očituje pristup Ministarstva unutrašnjih poslova, koje je inače mjerodavno učestvovalo u izradi ovog nacrta, prema muslimanima općenito i IGGiÖ,što se dalje ogleda u cijelom nacrtu zakona. Time i dolazimo do stvarnog razloga zašto jedna “ojačana” islamska vjerska zajednica (IGGiÖ)prema ovom nacrtu zakona predstavlja problem.
Osnovni problemleži u tome, da dok IGGiÖ prema ovom nacrtu dobiva dominantniji položaj (barem prilikom izoliranog posmatranja) nad muslimanima (prije svega naspram njihovih udruženja), ona je sama stavljena u do takve mjere slabu i ponižavajuću poziciju u odnosu na vladu. Autori ovog nacrta suovim omogućili državi sa jedne strane jako (i protuustavno) sredstvo pritiska i kontrole naspram IGGiÖ (i svih ostalih postojećih i budućih islamskih vjerskih zajednica), a sa druge strane stvaraju osnovu da IGGiÖ marginaliziraju do beznačajnosti.Da počnemo sistematski.
- Kako se odražava podređenost i zavisnost IGGiÖ u nacrtu?
IGGiÖ (kao paradni primjer; naravno se ovi propisi odnose i na IAGÖ, kao i sve ostale islamske vjerske zajednice, koje će se osnovati u budućnosti) se prema intenciji ovog nacrta pretvara u jedno slabo tijelo, koje može biti lako podložno ucjenama. Glavna odredba nacrta je član 5.koji između ostalog reguliše odbijanje (dakle između ostalog reguliše razloge, kada se jedna nova vjerska zajednica ne priznaje), ali prije svega ukidanje već priznatih islamskih vjerskih zajednica. U ovom kontekstu bitno je znati da: ova kao i druga rješenjase nalaze u „Zakonu o iskazivačkim zajednicama” (Bekenntnisgemeinschaftengesetz -BekGG), koji ne samo da reguliše nastanak vjerskih zajednica već, poredraznih ostalih propisa, u § 11a, određuje ukidanje već priznatih vjerskih zajednica.
Međutim, detalji su bitni.Odgovorni ministar na osnovu § 11a BekGG ima pravo da pri ispunjenju određenih uslova: „…ukine priznanje jedne vjerske zajednice, koja je priznata na osnovu Zakona o zakonskom priznanju vjerskih zajednica” tj. shodno tome, ukidanje jedne vjerske zajednice je moguće samo ako je ta vjerska zajednica priznata na osnovu „Zakona o zakonskom priznanju vjerskih zajednica“ (tzv. Anerkennungsgesetz iz 1874.).
To se tiče svih vjerskih zajednica, mada katolička crkva, protestantska crkva, grčko-pravoslavna crkva i jevrejska vjerska zajednica nikada nisu oficijelno priznate na temelju navednog zakona iz 1874. Kao već prema konkordatima ili patentima u smislu člana 15. StGG 1867 priznate crkve i vjerske zajednice, se smatraju kao “historijski priznate”, dakle bez potrebe Zakona o priznanzu iz 1874. To znači da ne postoje pravila za ukidanje priznanja katoličke crkve, protestantske crkve, grčko-pravoslavne crkve i jevrejske vjerske zajednice.
Navedeni „Zakon o iskazivačkim zajednicama” (BekGG) (koji općenito treba da oteža priznavanje novih vjerskih grupa – profesor za ustavno pravo, ddr. Heinz Mayer ga je nazvao „Zakon o sprječavanju priznanja vjerskih zajednica”) je očigledno predviđen da otvori mogućnost za ukidanje svih priznatih vjerskih zajednica izuzimajući “tradicionalne crkve”. Mada se očigledno – najvjerovatnije nehotice – nešto ipak zaboravilo. Postoji još jedna druga vjera odnosno vjerska zajednica, koja nije priznata na osnovi Zakona o priznavanju iz 1874 i koja se time ne može ukinuti po § 11a BekGG: kroz posebni Zakon o Islamu od 1912. godine (tačnije: Zakon dotično PRIZNANJA pristalica Islama – taj naziv je jedan od razloga za problem, koji je stvoren u nacrtu novog Zakona o Islamu u vezi sa posebnim odredbama za muslimane o priznavanju novih islamskih vjerskih zajednica) priznati Islam odnosno Islamska Zajednica u Austriji. Taj propust se sada pokušava nadoknaditi na taj način da se kroz § 5 (2) saveznom kancelau daje ovlaštenje, ne samo da pod posebnim uvjetima ukine priznanje jedne (islamske) vjerske zajednice, nego i mogučih vjerskih jedinica (“Kultusgemeinden” – šta nije moguće po bilo kojim drugim zakonu o jednoj vjerskoj zajednici). Lista razloga zbog kojih bi postojece vjerske zajednice kao i vjerske jedinice (“Kultusgemeinden”)mogle izgubiti državno priznanje, sezu od :
- pad broja Pripadnika/Clanova ispod 2/1000-Marke(tj. ispod broja 2/1000 austrijskog stanovnistva prema paragrafu 4(1),to je ukupno 16.200),
- ukidanje ekonomskog samofinansiranja prema stavu § 4 (1)
(u tom kontekstu, intervencija u unutarnje poslove dobija smisao tek u obrazlozenju predstavljenog resenja u 6 (1) Z 10 o „osiguravanje resursa,njegovo upravljanje i racunovodstvo“ i § 6 (2) vezano za zabranu vanjskog finansiranja
- upotreba vjerske imovine za druge a ne za vjerske potrebe (§ 4 Islamzakon-Konzept),
- postojanje nezakonitih ometanja koje se odrazuju na odnose sa zakonski priznatim crkvenim i drugim vjer.zajednicama
- kod ispunjenja sveobuhvatnog daleko rastezljivog cinjenicnog stanja stava § 5 (1) Z 1 ( sumnja u vezi nastave i njihove primjene (u ovom kontekstu misli se na ustavnopravna upitna poticanja autora § 6 (1) Z 5 na osnovu “prezentacije nastave” )u odnosu na dugu listu mogućih i proizvoljno tumačenih sumji),
- ponašanje suprotan ustavu ili statutima vjerske zajednice (§ 5 (2))sve do
- nedostatka pozitivnog stava/odnosa prema drzavi i drustvu (§ 4 (3))
Da protiv skoro svih navedenih tacaka vec odavno (sve dolaze iskljucivo iz starog Zakon o vjerskoj pripadnosti )postoji snazna i jasna ustavno-pravna nejasnoca,je ovdje samo povrsno pomenuto. Sam neustavan,neodredjen i samim tim samovoljni pojam „pozitivni stav prema drzavi i drustvu“ daje Vladi siroke mogucnosti.U kombinaciji sa stavom § 8 (4) ovaj zakon dobija jos jednu dimenziju.
Uzimimo na primjer da jedno islamsko udruzenje sa 300 pripadnika dobije na osnovu § 23 (3) Potvrdu, koja zahtjeva ukidanje pomenute organizacije.Udruzenje je vec od IGGiÖ dobilo pozitivnu prognozu za buduci razvitak i samim tim mogucnost da postane dio IGGiÖa.Medjutim moze se prije samog ovog koraka sledece desiti: Vlada odnosno federalno-ministarstvo za zastitu ustava i suzbijanje terorizma se izjasnjava protiv organizacije iz kojih vec razloga,markiraju ih kao „radiklani“ i prisvajaju im stav o rusenju tkz.“ Poztivnog stava/odnosa prema drzavi i drustvu“. Ukoliko ih IGGiÖ uprkos tome zeli priznati kao vj.zajedenicu/udruzenje,Vlada moze tuziti sam IGGiÖ da se ne distancira od „radikalista“ i time ih priznaje i podrzava sto navodno dovodi i sam IGGIÖ u situaciju da zauzima negativan stav prema Drzavi i drustvu(samo pojam je toliko neodredjen da je samo tumacenje istog pomenuto kao pojasnjenje). Drzava moze podnjeti optuzbu protiv IGGIÖa a samim tim i njegovo ukidanje kao priznate vj. zajednice .
Takavim pritisakom podvrgnuti, IGGiÖ bi morala svoje pozitivno nastrojene stavove revidirati, te negativnu prognozu dati, sa posljedicom da bi se udruzenje, bez zamjene, rasformiralo, ali ne bi postalo vjerska jedinica (Kultusgemeinde).
To je jedan moguci scenario,kako bi vlada mogla postupiti prema islamskim udruzenjima i islam.zajednici na osnovu novog islam.zakona.
Ali ako u obzir uzmemo kao pretpostavku, varijantu, da se država odmah ne uključuje, jer se bazira na podršci njemu u principu neprihvatljivog Udruženja, iako samo privremeno.
IGGIÖ moze udruzenju dati oficjelnu pozitivnu prognozu i time bi udruzenje postalo dio vj.zajednice IGGIÖa.Ali istog onog trenutka kada drzava ne bi,u nekom slucaju, vishe zelela da tolerise novonastalo udruzenje ,drzavni ministar ima pravo, pozivajuci se na stav iz § 4 (3),bez obrazlozenja da udruzenje izjasni kao radikalno ekstremnu grupu i tako direktno,bez uticaja i konsultovanja sa IGGIÖom,prema § 5 (2) ukinuti pomenuto udruzenje.
Sa tim bi islam.zajednica ali i islam.organizacije permanentno bile pod “Demokleusovim macom” tj.stalnoj opasnosti nemati slobodu odluke u svojim unutarnjim poslovima.
Problematika, jedne Vladi podređene, a u isto vrijeme od nje zavisne islamske vjerske zajednice pokazuje dodatni problem, koji je dio koncepta plana, koja u suštini vodi do nezadovoljstva muslimana i ka jos jednom pitanju .
Do prve generacije apsolvenata bi se moralo čekati sve do 2020. godine. Sve do tada bi vlada Austrije sama ili uz pomoć IGGiÖ (Islamska zajednica u Austriji) kao već gore navedeno vršila pritisak na eventualne vjerske zajednice u odnosu na odluke vezane za personal. Osim toga u §14 su stvoreni pravni mehanizmi kako bi smijenili ne samo delikventne (koji su osudjeni na kaznu od više od godinu dana) nego i nepoželjne funkcionere i imame (što bi opet znaćilo protuustavno upletanje u unutrašnje poslove i diskriminaciju npr. u poredjenju sa zakonom o Protestantima u kojem ovakvo regulisanje ne postoji.) I opet služe razlozi iz članka 9 (2) EMRK (Evropska konvencija o ljudskim pravima) kao opasnost protiv „javne sigurnosti, reda, zdravlja i morala ili prava i slobode drugih“ kao dovoljan dokaz za uklanjanje iz službe i opet ovaj zakon ne samo da ignoriše već navedene razloge u § 14 već u ovom slučaju i prednost članka 15 ustavnog zakona (zaštita internih poslova priznatih vjerskih zajednica, koja ne smije biti ograničena kroz opšte zakone) nego i činjenicu da članak 9 (2) EMRK smatra prihvatljivim samo „potrebne mjere jednog demokratskog društva“ i stim povezuje i pomenutu zaštitu interesa (javna sigurnost, red,…). Bazirano na ovom i nije baš teško neprihvatljive (ako ne ćak i delikventne) imame skinuti sa pozicije i s time stvoriti posebnu atmosferu za islamske zajednice u kojoj bi preventivno samo državi poslušni funkcioneri i imami dobili odredjenu poziciju u islamskim institucijama.
§11 (2) zarezuje u istom pravcu i daje zakonodavcu još jednu dodatnu mogućnost za upletanje u unutrašnje poslove islamskih zajednica s tim što propisuje da za vjersku brigu „ pripadnika austrijske armije“ ili “onih“ „koji se nalaze u pritvoru“ ili „u javnim bolnicama, staračkim domovima ili slićnim ustanovama“ dolaze u obzir samo osobe (stavak 1) „koje su stručno obrazovane te osobno sposobne i ćije je središte života Austrija“. (stavak 2). Šta autori nacrta pod pojmom „strućno obrazovan“ razumiju, može se razjasniti u narednim rečenicama: „strućna sprema podrazumijeva završni fakultet islamskih-teoloških studija po § 15 ili ekvivalentno obrazovanje. Osobna sposobnost zahtjeva najmanje trogodišnje radno iskustvo i poznavanje njemačkog jezika na nivou mature. “Kao prvo to su uvijeti koje ni mali dio trenutnih vjerskih službenika ne ispunjava ( samo gledajući sa stručne strane) i neće moći tek tako brzo ispuniti (kao već rečeno prvi apsolventi bi se mogli očekivati tek u godini 2020, u pogledu na „ekvivalentno obrazovanje“ objasnjenja ukazuju na smjernice – najvjerovatnije na postupak nostrifikacije ka obrazovanju u „tercijarnom sektoru“, odnosno fakultetsko obrazovanje, što znaći da završne diplome srednjih škola kao sto su npr. škole Imam-Hatip ili bosanske medrese ne ispunjavaju ove uslove. Čak i bez potrebnog i onda još trogodišnjeg „radnog iskustva“ ( ako se uzme u obzir da muslimani pretežno te funkcije obnašaju volonterski i stručno gledano laićki) poznavanja njemačkog jezika na nivou mature, takvo nešto ne postoji ni u jednom zakonu o vjeri. Kod svih drugih vjerskih zajednica je dovoljno ovlaštenje jedne osobe iz vjerske zajednice. Stručna sprema i osobna sposobnost su unutrašnji posao jedne vjerske zajednice zaštićene u članku 15 ustavnog zakona ,to je nešto što se ne tiće ni zakonodavca a ni izvršnih organa. Kad su u pitanju muslimani te se činjenice ne poštuju jednako, s ćim bi čitava islamsko-vjerska briga od dana kada bi zakon stupio na snagu postala nemoguća (jedino u slućaju da je uprava blaga u sprovodjenju protuustavnih propisa, na što bi imala potpunu slobodu u procjeni). Prvenstveno bi vjersko zbrinjavanje izbjeglica koje su smještene u domovima (to spada pod „ostale institucije“ prema § 11(1) broj 3) ćije zbrinjavanje ministarstvo za unutrašnje poslove (kojem se već odavno stavlja na teret kad su u pitanju izbjeglice i postupci azila da teži ka misionarskim tendencijama) već odavno prepušta radje katolićkim humanitarnim organizacijama, bilo najteže od toga pogodjeno.
