Piše: Mahmud Al-Zawahreh
Vještina čitanja i pisanja, koja je u ograničenim razmjerama postojala u Arabiji još prije islama, povećala se po dolasku islama, a naročito sa širenjem države. U raznim fazama širenja islama učitelji u osnovnim školama (kuttab) bili su uglavnom nemuslimani, prije svega hrišćani i Jevreji. Ali, dolazak islama donio je sa sobom, prvi put, određeni obrazovni instrument religiozne kulture: Kur'an i učenje Poslanika. Ovaj je fenomen izazavo spor koji je trajao prva dva vijeka islama, a sastojao se u tome da li se nemusliman može poučavati Kur'anu, odnosno da li se Kur'an može učiti od nemuslimana.
Kura'n je isprva pisan na koži, hurminoj kori, kostima, kamenim pločicama i sličnim stvarima. Ebu Bekr je taj koji je naredio da se Kur'an sa tih stvari prepiše na kožu.
Kasnije je knjiga dobila ovakav oblik kakav danas ima, s tim što je trebalo pisati rukom, te se stoga vrlo teško dolazilo do knjiga. Knjigu su mogli nabaviti samo bogati ljudi, a knjige su tada bile ubrajane u najskupocjenije stvari, kao što se danas ubrajaju najskuplji dragulji.
Pošto su knjige bile rijetke, tu su se sasvim i čuvale. U starim vakufnamama stoji da se knjiga nijedan pedalj iz biblioteke maknuti ne smije, a zna se da su se neke knjige samo kroz rešetke mogle čitati.
Funkcija poučavanja vještini pisanja i poučavanja Božijoj riječi bili su povjerene različitim osobama; to je bila praksa koja se nastavljala vijekovima, tako da je u osmom stoljeću Ibn Haldun napisao sljedeće: « vještinu pisanja ne treba učiti zajedno sa Kur'anom i religijom…» . Čitanje i pisanje ne poučavaju se u osnovnim školama i svaki onaj ko želi ove vještine da nauči, mora potražiti profesionalne učitelje.
Islamski učenjaci su s najvećom ljubavi pristupali pisanju djela podnoseći veliku materijalnu bijedu, ali su je opet sa slašću podnosili. Nije ih srce vuklo za ovosvjetskim sjajem, pa da zbog materijalne oskudice duševno pate. Takvi su ljudi ostali živi i nakon svoje smrti, dok su na hiljade drugih bili mrtvi i za vrijeme svoga života. Tada je u traženju nauke trebalo utrošiti mnogo veći trud negoli danas, jer je trebalo putovati i nauku iz usta učenjačkih slušati, tako da su mnogi učenjaci obigrali čitav svijet tražeći od koga god nešto vrijedno čuti, a da ono što nauče i zapišu.
Iako je izučavanje osnova nove vjere bilo postavljeno kao prvenstveni cilj, na početku stvaranja islamske države, ipak nije nikad bilo zabranjeno izučavanje osnova drugih nauka, čak možemo reći da je bilo narađeno muslimanu da potraži izvorišta znanja, gdje god su se mogla naći takva izvorišta; tako možemo citirati Poslanika a.s. kad kaže: ” potražite znanje (nauku) makar i u Kini ” kao sinonim daljine i potrebe ulaganja velikih napora za ostvarivanje željenih razultata u izgrađivanju kompletnog čovjeka kao kompletne ličnosti kadra za postizanje vanrednih rezultata.
Prenošenjem raznih vještina drugih naroda, kao i plodovi raznih civilizacija, kao i nadgrađaivanja nad tim dostignućima, islamska kultura i civilizacija je bila neko vrijeme izvorište od koje su potonje civilizacije,-a pogotovo zapadne- imale bogata pojela u izgrađivanju svojih društava na zdravim osnovama.
Pribori za pisanje, kao i razna pomagala koja su korišćena u razvijanju i objavljivanju rukopisa i knjiga iz raznih oblasti; medicine, arhitekture, astronomije, geografije, filozofije, kao i iz vjerskih oblasti, imali su veliki uticaj i izuzetne rezultate u podizanju svijesti i širenju znanja među ljudima, tako što su ti pribori učinili da su knjige i rukopisi bili dostupni ljudima bez obzira na njihov položaj, sloj ili rasu.
Širenje upotrebe pribora za pisanje, znatno je doprinijelo širenju nauke i korišćenja raznih metoda objavljivanja knjiga i rukopisa kao i njihovo očuvanje. A kao rezultat toga možemo vidjeti veliki i brzi razvoj raznih institucija koje se bave pisanjem i objavljivanjem knjiga u prvim stoljećima islama, te pojave zvaničnih džamija-biblioteka i polujavnih biblioteka koje su bile dostupne, pored visokointelektualne elite, tako i običnom narodu.
Uzajamni uticaj ove obrazovne institucije i islamske učenosti, koja je bila kao rezultat široke upotrebe raznih pomagala za pisanje i objavljivanje raznih knjiga i rukopisa, imalo je dalekosežno dejstvo na karakter islamskog obrazovanja i kulture u srednjem vijeku kao i kasnije.
Veći broj uglednih i moćnih državnih funkcionera nabavio je velike kolekcije knjiga i stavio ih na raspolaganje ljudima od nauke, a katkad ih čak i poklanjao za javnu upotrebu.
Pred kraj IV vijeka filozof Ibn Sina dobio je pristup biblioteci perzijskog vladara Nuha ibn Nasra koju je opisao kao basnoslovnu, ali koja je kasnije uništena u požaru. Za palatu- biblioteku fatimidskog vladara Egipta Hakima rečeno je da se sastojala od četrdeset soba, punih knjiga . Te su bibloteke sadržavale knjige o svim temama –književnosti, islamistici, prirodnim naukama, logici, filozofiji.. itd. A prva akademija koja je bila pod državnim protektoratom, u vrijeme halife Me'muna u III stoljeću, bila je žarište prevođenja djela grčke filozofije i nauke.
Instrument religiozne kulture za više obrazovne krugove bio je fond nove pravne i teološko-moralne misli koji je nastao u prvim vijekovima islama.
Diskusije o moralnim pitanjima i polemike o teološkim problemima, koje su iz njih proistekle, nastavljene su u II i III vijeku u klimi previranja. Ove diskusije i rasprave vođene su katkad u džamijama, ali najčešće u privatnim kućama, ili učenih ljudi ili njihovih pokrovitelja, jeste u velikim iračkim gradovima- Basri, Kufi i Bagdadu.
Inače, najstarije do danas sačuvane knjige bile su pisane na ciglenim pločama. Najprije bi se napravila ploča od zemlje, a onda se u njoj izrezalo ili utisnulo pismo. Zatim bi se te zemljene ploče ispekle da dulje mogu stajati i na taj način čuvati nauka koja je u njima popisana.
U Mezopotamiji su našli čitave ovakve biblioteke koje su ostale od starih Asiraca i Babilonaca. Stvari koje nisu trebale dugo ostati ljudi su, u davno doba, pisali na pločama premazanim voskom. Po tome bi vosku parali i na taj način pisali. Kad napisano ne bi više trebalo onda bi opet vosak ugladili, te bi ponovo, ako su željeli, mogli na toj ploči pisati.
Jedna stara vrsta knjige, koja je nastala otkad se počelo pisati po papirusu ili platnu, bila je u obliku valjka. To je dug papir, na kome je knjiga bila napisana, koji je bio smotan oko jednog drvca i knjiga je izgledala kao valjak. Ovakve knjige bi se redale po policama i izgledale su kao neke posude. Knjiga od više svezaka bi se stavila u jedan sanduk.
Na žalost, zbog nemara, raznih požara, poplava, nesreća, ali i zbog tegobe pisanja i skupoće papira i prepisivanja, mnoge su stare knjige stradale. Od cijele grčke i rimske literature sačuvalo se samo 1600 što malih što većih djela. Velika većina knjiga stare islamske književnosti je također propala, te mnoga djela znamo samo po imenu iz raznih historija.
U daljnem tekstu, pokušaćemo dati akcenat na nekoliko pribora koji su pospješili i sami proces pisanja, ali i objavljivanja knjiga i rukopisa iz raznih vrsta i oblasti znanosti.
Al-Kitab (knjiga)
Da li su knjige, u staroj Arabiji, postojale ili ne, teško je reći, jer nije sačuvana ni jedna arapska knjiga iz predkur'anskog doba. Riječ kitab prilično često se javlja u Kur'anu u raznim značenjima, i to 47 puta u ovom obliku, a 319 puta kao osnovica glagola, što pokazuje koliko je ova riječ prisutna i bitna u Božijoj Knjizi.
Riječ kitab pretežno označava Svetu knjigu, koja sadrži Božiju objavu vjernicima: zato su se pripadnici tri velike tadašnje religije (kršćani, Židovi i «Magi» ) nazivali »ljudi knjige» (ahl-ul-kitab).
«Knjiga« u pravom svome značenju je sam Kur'an: on je Objava, neiskrivljena lošom voljom ili ljudskom greškom, te, po njegovom uvjeravanju, ne postoji knjiga na svijetu, koja bi mu sada i prije bila jednaka, pošto je sam on prava Riječ Božija. Budući da je kitab Riječ Božija, to ova riječ u Kur'anu ima i značenje «nedokučive odluke Božije», ili se drži da je «otisak«, koji Bog utiskuje na ljudska srca; te, sve napisano, trajanje, te je sam Bog sebi «propisao» i postavio u dužnost da ljudima bude milosrdan.
Premda je u islamskoj civilizaciji srednjeg vijeka pamćenje i usmeno prenošenje znanstvene građe igralo važnu ulogu, ipak je ona izgrađena na knjizi. Za prve, još pojedinačne arapske knjige (kitab,množ.kutub) postoje svjedočanstva iz 7. st.; u narednim stoljećima dostigla je zalihe u knjigama količine koje se čak na specijalnim područijima ne mogu pregledati i neke učenjake, nakon što su na to utrošili život, sili da se pomire s neuspjehom. Taj polet omogućen je proširenjem materijala za pisanje-papira.
Knjige na početku su bile napisane na papirusu, s tim što nisu bile u širokoj upotrebi, zbog same tehnike ali i skupoće papirusa. Pojavom papira, ali i širokom upotrebom ovog materijala, knjige su postale dostupne publici u velikoj mjeri kao i mogućnost izrade velikog broja knjiga i rukopisa.
Prije izuma štampe knjige su se rukom pisale. Najstarije knjige i zapisi na papirusu nađeni su u egipatskim grobovima, a stare su oko 30 stoljeća. U iskopinama Pompeje i Herkulanija našlo se takođe pisanih ostataka. I ako su pisani ostaci iz prvog doba islama mnogo stradali uz provalu Tatara, za vrijeme krstaških ratova i sličnih nezgoda, ipak se sačuvalo dosta ostataka.
Đaci su prije izuma štampe, a i kasnije mnogo godina morali sobom prepisivati knjige iz kojih su učili.
Postojao je i poseban prepisivački zanat, koji i danas još u Misiru živi. Prepisivači su bili vješti i u crtanju i u ukrašavanju, a bilo je i posebnih ljudi, čiji je zanat bio ukrasiti i našarati knjigu pokazujući time i veliku vještinu u crtanju.
Arapske i turske knjige štampane su u Evropi od 16.stoljeća, pa ipak je štampa na Orijentu mogla tek kasnije prodrijeti. U Carigradu je uspostavljena prva muslimanska štamparija početkom 18. stoljeća, a u Perziji također početkom 18.stoljeća. Od arapskih zemalja danas je Egipat vodeći u proizvodnji knjige; a u istom pravcu, Liban igra važnu ulogu.
Knjige su se čuvale u posebnim prostorijama koje su adaptirane da bi mogle što duže obezbjediti optimalne uslove koji su potrebni za očuvanje knjiga i ostalih sadržaja koji se čuvaju na tim mjestima. Muslimanski vladari su osnovali mnoge knjižnice a u tome su se naročito istakli arapski vladari. Sam je Me'mun u Bagdadu pribavio stotinu devečijih tovara rukopisnih knjiga. Iz ljubavi za knjigama tražio je od bizantskog vladara Mihajla III , kad je s njim sklapao ugovor, da mu ovaj preda jednu biblioteku.
Kairska bibloteka je brojala preko 100 000 bogato uvezanih svezaka, a bibloteka andeluskih vladara brojala je 600 000 svezaka. Sam joj je katalog iznosio 44 sveska a osim njih u Endelusu bilo je još 70 javnih biblioteka.
Qirtas
Riječ Qirtas se pojavljiva u Kura'nu na dva mjesta, i to u sure Al-An'am, gdje je Allah dž.š. kaže:
وَلَوْ نَزَّلْنَا عَلَيْكَ كِتَابًا فِي قِرْطَاسٍ فَلَمَسُوهُ بِأَيْدِيهِمْ لَقَالَ الَّذِينَ كَفَرُوا إِنْ هَذَا إِلَّا سِحْرٌ مُبِينٌ (الأنعام7)
A i da ti Knjigu na papiru spustimo i da je oni rukama svojim opipaju, opet bi sigurno rekli oni koji neće da vjeruju: » ovo nije ništa drugo do prava vradžbina.» )Al-An'am 7(
قُلْ مَنْ أَنزَلَ الْكِتَابَ الَّذِي جَاءَ بِهِ مُوسَى نُورًا وَهُدًى لِلنَّاسِ تَجْعَلُونَهُ قَرَاطِيسَ تُبْدُونَهَا وَتُخْفُونَ كَثِيرًا (الأنعام91)
» Reci: « A ko je objavio Knjigu koju je donio Musa kao svjetlo i putokaz ljudima, koju na listove stavljate i pokazujete,- a mnogo i krijete.) Al-An'am (91
Najvažniji materijal za pisanje bio je, do pojave papira, papirus (qirtas), koji je izrađivan iz papirusa, močvarne biljke koja je rasla prije svega u Egiptu, zemlja izvorište papirusa od prije 2400 god. p.n.e. Kasnije, Arapi su ga nazvali ” warak al-bardi”, a sama rijeć ”qirtas” je vjerovatno grčkog porijekla od izmjenjenog izvornog naziva ”hartija” , a kasnije od aramijskog naziva ”kartis”
Drvo papyrus (Cyperus papyrus; to je finalni naziv od riječi paper ) to je jedna vrsta od čitave porodice biljaka koja raste pored Nila, u Egiptu, stablo ovog drveta može narasti i do pet metara, sa debljinom stabla i do 5 centimetara, ali to može biti samo u idealnim uslovima, zbog toga ona može egzistirati baš u Egiptu, te se ona koristi jako puno u industriji. U 19. stoljeću, ova biljka prestala je da postoji u dolini Nila, ali ne i u Sudanu gdje je možemo naći i sada.
Taj materijal, koji je na starom orijentu imao dugu tradiciju, bio je poznat već predislamskim Arapima, pa ipak je tek osvajanjem Sirije i Egipta došao uveliko u upotrebu.
Budući da se na papirusu napisano nije moglo promjeniti, a da na materijalu ne bi bilo prepoznato, papirus se rado uzimao za prepisku halifa akta i druge službene pismene isprave. O raširenoj upotrebi svjedoči oko 33 hiljade očuvanih arapskih papirusa, odnosno odlomaka.
Biljka papirusa bila je u Egiptu izdašno uzgajana i prerađivana u radionicama u materijale za pisanje; osim Egipta, osnovana je radionica papirusa 836.g. u Samari na Eufrat.
Izrada papirusa obavljala se tako da su se iz stabljike biljke izrezivale trake, koje su se polagale jedna do druge na drveni krevet, a onda, u poprečnom pravcu pokrivene širim redom, ljepljene i mehko prikucane; pojedini listovi su u svitke prislonjeni jedni na druge.
Širina listova iznosila je većinom oko 25 cm, a visina oko 35 cm. Radionice su se nalazile, ukoliko već po sebi nisu bile državno vlasništvo, pod strogim nadzorom vlasti, što se navodilo i u obaveznoj službenoj bilješci na zadnjoj strani najgornjeg lista svitka.
Papirus, građa za pisanje, bio je vrlo skup i morao se štedljivo koristiti; ponekad se, stoga, koristila i zadnja strana, koja nije bila određena za pisanje, ili bi se opralo staro pismo.
Kao materijal za pisanje, muslimani su koristili, već od predislamskog doba, grane palme, liko, tekstilije, rebra i plećka deve, cigla od ilovače i kameni odlomci, a prije svega koža, pergament, drvene ploče i drveni komadi. Na te razne materijale bili su zabilježeni u najstarije doba dijelovi Kur'ana.
Papir
Papir je jedan od najvažnijih materijala u savremenom životu koji je prvobitno otkriven i proizvođen u Kini .
Pored papirusa koristio se papir (Kagiz), koji se od 8.stoljeće dobijao od otpadaka, a čija je izrada bila udomaćena u Samarkandu, putem kineskih ratnih zarobljenika.
U 9. stoljeću već je prevladavala upotreba papira na islamskom Istoku, premda je proizvodnja bila ograničena još na Samarkand, a sredinom 10. stoljeća osnovani su mlinovi za papir i u ostalim mjestima kao što su Basra i Damask. U Egiptu se upotreba papirusa mogla još nešto duže zadržati.
Arapski historičar ‘Abd al-Malik al-Tha'alibi je nabrajao razne zemlje kao autohtone u poizvodnji papira; u svojoj knjizi ” kitabu-l- gara’ibi vel-‘ađaib’’; ” knjiga o nepoznatim i neobičnim stvarima” reče: ”papir je između ostalog bio specijalnost Samarqanda; on je mnogo bolji i mnogo gipkiji, te je lakši za rukovanje i mnogo je pogodniji za pisanje od papirusa kao i kože životinja”.
Dva vrlo važna materijala bila su poznata u stara vremena, -papirus i papir-, a, kineski zatvorinici koji su bili zarobljeni od arapskog vojskovođe Ziyad Ibn Salih nakon bitke kod Talasa 751.god. prenijeli tehnologiju izrade papira u Samarqand. Nakon toga, industrijalizacija papira je uzela maha i prešla u opće upotrebe, tako da je ovaj materijal postao jedan od najvažnijh proizvoda i izvoznih artikala Samarqanda. Al-Tha'alibi dalje piše: vrijednost papira je već bila poznata u svjetskim razmjerama, a ljudi su počeli da ga koriste umjesto već ostavljenih materijala.
Papir je stigao u Evropu prije oko 1000 godina, a u 11. i 12. stoljeću, Evropljeni su počeli sa projzvodnjom papira nakon što su ga muslimani počeli prvi koristiti i proizvoditi u Španiji.
Njemac Ulman Stromer, koji je vidio i naučio tehniku pravljenja papira u Italiji, bio je prvi koji je prenio ovu tehniku sjeverno od Alpa u Nurenberg u drugom dijelu 14. stoljeća.
Kulturna revolucija u Evropi koja je pokrenuta pojavljivanjem štamparije Johana Gutenberga u 15. stoljeću, ne bi imala svoj značaj da nije bilo takvih mašina za izradu papira kao što su Stromersove.
U to vrijeme stare štamparije, iako su bile primitivne izrade, bile su ipak brže u štampanju knjiga nego pisati ih rukom.
Danas pojavom compjutera, koji je nas oslobodio korišćenja velikih količina papira, ipak mi ovaj artikal koristimo u velikom obimu, ne samo za pisanje, nego i u mnoge druge svrhe: ambalaže, filtriranje, razne konstrukcije, domaćinstvo… itd.
Al-Qalam (Pero)
Rijeć » Al-Qalam » ili pero, se pojavljuje u Kura'nu na četeri mjesta, i to u sljedećim surama: Ali-Imran, Luqman, Al-Qalam, i u suri Al-Alaq;
ذَلِكَ مِنْ أنْبَاءِ الْغَيْبِ نُوحِيهِ إِلَيْكَ وَمَا كُنْتَ لَدَيْهِمْ إِذْ يُلْقُونَ أَقْلَامَهُمْ أَيُّهُمْ يَكْفُلُ مَرْيَم (آل عمران44)
To su nepoznate vijesti koje ti objavljujemo .Ti nisi bio među njima kada su pera svoja od trske pobacili da bi vidjeli koji će se od njih o Merjemi brinuti. )Ali-Imran 44 (
وَلَوْ أَنَّمَا فِي الْأَرْضِ مِنْ شَجَرَةٍ أَقْلَامٌ وَالْبَحْرُ يَمُدُّهُ مِنْ بَعْدِهِ سَبْعَةُ أَبْحُرٍ مَا نَفِدَتْ كَلِمَاتُ اللَّهِ إِنَّ اللَّهَ عَزِيزٌ حَكِيم (لقمان 27)
Da su sva stabla na zemlji pisaljke, a da se u more, kad presahne, ulije još sedam mora, ne bi se ispisale Allahove riječi; Allah je, uistinu, Silan i Mudar. )Luqman27 (
ن وَالْقَلَمِ وَمَا يَسْطُرُونَ(القلم1)
Nun. Tako Mi kalem i onoga što oni pišu, ) Al-Qalam 1 (
الَّذِي عَلَّمَ بِالْقَلَم (العلق4)
Koji poučava peru, )Al-Alaq 4(
Za pisanje tintom upotebljavalo se pero od trstike. Rimljani su također pisali perom od trstike koje su zvali ”kalamus”. Ova riječ ima sličnosti sa arapskom riječi ”kalem”. Mjesto trstike nekad je upotrebljavano guščije ili orlovo pero. Dosta je staro i metalno pero, ali se raširilo tek u kasnije doba.
Tinta
Riječ » Midad» ili tinta odnosno mastilo se pojavljuje u Kur'anu samo na jednom mjestu, i to u suri Al-Kahf;
قُلْ لَوْ كَانَ الْبَحْرُ مِدَادًا لِكَلِمَاتِ رَبِّي لَنَفِدَ الْبَحْرُ قَبْلَ أَنْ تَنفَدَ كَلِمَاتُ رَبِّي وَلَوْ جِئْنَا بِمِثْلِهِ مَدَدًا (الكهف109)
Reci: »Kad bi more bilo mastilo da se ispišu riječi Gospodaru moga, more bi presahlo, ali ne i riječi Gospodara moga, pa i kad bismo se pomogli još jednim sličnim.« ) Al-Kahf 109(
Tinta je starija od papira. Tinta se i u Tevratu spominje, a razumije se da se nekom vrstom tinte pisalo po daskama i zidovima.
U otkopinama Pompeja našlo se pismenih ostataka pisanih izvrsnom tintom. Muslimani su naročito mnogo polagali važnosti tinti, te su u tome nadmašili druge ; izumili su raznobojne fine tinte koje daju vrlo lijep izgled knjigama.
Kao oruđe za pisanje služilo je trščano pero (qalam), koje se zarezivalo džepnim nožem na odsječenoj stabljici. Tinta (hibr) pravila se po raznim recepturama, bilo iz čađi, bilo iz šišarke ili iz raznih biljaka, i lijevala u tintarnicu koja je ispunjena mehkanim vlaknom. Pera, tintarnica, džepni nožić, odsječena stabljika i drugi pribor čuvani su u sanduku od kartona ili kovine, tintarnica se mogla pričvrstiti i vani na sanduku.
Zaključak
Povijest arapske književnosti započinje s pojavom, oko kraja 5. st. nove ere, na sjeveroistoku Arabije i na rubu Eufrata škole arapskih pjesnika, čiji su veći ili manji odlomci sačuvani. Druga generacija te škole, kod koje je najistaknutiji bio Imru'l- Qajs, razvila je svoje tehničke i umjetničke metode do visokog stupnja savršenosti. Njihove ode, tehnički nazivane kasida (Qasida množ. qasa’id) dale su tipove i uzore kasnijim generacijama arapskih pjesnika. Djela te škole raširila su se velikom brzinom po Arabiji i područjima arapskog stanovništva u Siriji i Mezapotamiji.
Tokom prvog stoljeća islama kasida se gotovo isključivo njegovala od grupe pjesnika beduinskog porijekla u Iraku i Mezopotamiji, a koji su poglavito predstavljali el-Ahtal, Džerir, el-Ferezdaq i Zu'r-Rumma. U ovo vrijeme kasida, kao jedno umjetničko djelo, se čuvala usmeno tako da nisu zabilježene pisane vrste ovog tipa, bez obzira o kakvim temama su one govorile, da li o mufahara, hamasa, risaa, gazel ili o bilo kojoj drugoj vrsti.
Traganjem za Poslanikovom predajom (hadis), koje se razvilo u 2. stoljeću po Hidžri i pojavljivanjem mnogih knjiga koje podupiru u tom pravcu kao što su » šest knjiga « , al-Buharija, Muslima, at-Tirmizija, Abu Davud, Ibn Madže i an-Nisaii, u namjeri da učvrste vladajuće mjesto koje je bilo stećeno u pravnim znanostima. Isto i Musned Ahmeda ibn Hanbala 855.god., možemo svrstati u istom pravcu koji podržava ove druge vrste knjige koje su podržavale određeni pravac u historiji islamske kulture koja je išla tako brzo u vrijeme kada je Zapad za cijelo stoljeće bio iza nje.
Pravne škole, s druge strane, već su dosegle stadij stvaranja velikih djela, u isti mah izlaganja i sporova. Hanefijska škola Iraka stala je na čelu, s Abu Jusufom 789.god. i Muhammedom aš-Šejbanijem 804.god., dok je medinska škola stvorila prvi važan korpus sudbenih hadisa u zborniku al-Muvatta’ od Malika ibn Enesa 795.god.. Od naredne generacije, aš-Šafii je mogao uspostaviti i braniti, u nizu rasprava (al-Umm), principe koje su trebali, od sada, upravljati pravnim razmišljanjem sunnitskog Islama.
Što se tiče Kur'anskih izučavanja, praksa usmenog prenošenja još uvijek je prevladavala, a prvo djelo sastavljeno o tumačenju Kur'ana, čini se da je bilo djelo Abu Ubajde.
Na kraju možemo reći da je razvijanjem metoda, tehničke obrade i proizvodnje papira i korišćenja pribora za pisanja, islamska kultura je dosegla zvjezdane visine izučavanjem helenističke kulture, i prenošenja plodova te kulture prevođenjem grčkih djela iz raznih oblasti znanosti.
Štampanjem knjiga, muslimane prilično rano, još u srednjem stoljeću, dovelo do prave kulturne revolucije i renesansa svih oblika znanja i nauke u zemljama pod muslimanskom upravom, gdje su stvoreni optimalni uslovi za prenošenje svih oblika znanja i znanosti u Evropi, kao i očuvanja nasljeđa starih naroda kao i helenističke kulture od gubljenja .
Muslimani su odigrali vrlo važnu ulogu u svim kulturnim dešavanjima u Srednjem vijeku i imali su dosta toga čime bi se ponosili, za razliku od sadašnjega vremena, kad su ostavili i zanemarili nauku, pa su morali potpasti pod razne uticaje u raznim oblastima, a pogotovo naučnim.
LITERATURA
Knjige:
1. Mehmed Handžić, eseji, rasprave, članci, (urednik i priređivač Enes Karić) – Sarajevo: Ogledalo 1999. god.
2. Fazlur Rahman, Duh islama,
Prosveta- Beograd 1983. god.
3. Nerkez Smailagić, Leksikon
islama, Svjetlost-Sarajevo 1990.
god.
Ostali izvori:
1. Kuran s prevodom,
Besim Korkut, štampan u
Medini 1412.h.g.
2. E.J. Brill, The encyclopaedia of islam – new edition (Enciklopedija islama -VIII dio), 1995.god.
3. HYPERLINK “http://www.saudiaramcoworld.co” http://www.saudiaramcoworld.com, Papyrus in Two, Written by Jonathan M. Bloom
4. HYPERLINK “http://www.saudiaramcoworld.com” http://www.saudiaramcoworld.com, A History of Paper, Jonathan M. Bloom
