SAFF

Kuds nije geografija, on je vjera: Njegovo oslobađanje iz ruku okupatora je Božansko obećanje spomenuto u Kur'anu

Facebook
Twitter
WhatsApp

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Ebu Umame el-Bahili prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Neprestano će u mom ummetu biti skupina koja će biti na istini i koja će pobjeđivati svoje neprijatelje. Neće im naškoditi oni koji im se suprotstave, osim što će biti izloženi drugim vrstama iskušenja, sve dok ne dođe Allahova odredba, a oni postojani na istini.” Upitali su: ”A gdje će biti ta skupina, Allahov Poslaniče?” Odgovorio je: ”U Bejtul-Makdisu i njegovoj okolini.” (Ahmed i Taberani)

Stravični prizori jednog genocida u kontinuitetu

Nigdje se, kao na primjeru Kudsa i odnosa prema njemu i onima koji u njemu žive, ne može sagledavati suština judaizma, kršćanstva i islama, i civilizacijâ koje su iz njih proistekle. To je egzemplar iz kojeg se reflektira ukupan odnos tih civilizacijâ prema životu općenitu, a njihov odnos prema drugom i drugačijem, posebno. Kad je riječ o judaističkoj i kršćanskoj civilizaciji, bez imalo pretjerivanja, možemo ustvrditi, na osnovu Kudsa kao primjera, da one imaju genocidnu podlogu i da su protkane rasističko-šovinističkim idejama i varvarskom praksom. Mnoštvo je primjera koji to potvrđuju i njih ne treba posmatrati odvojeno, selektivno, već kao jedan genocid koji se dešava u kontinuitetu, a njegove slike i vijesti o njemu liče k'o jaje jajetu, svejedno desio se ili dešavao se u Kudsu, Iraku, Afganistanu, Bosni i Hercegovini ili nekoj drugoj muslimanskoj zemlji.

Uistinu jednako krvavo i stravično zvuče i izgledaju vijesti i slike zločina u Gazi danas, kao i one iz krstaških pohoda u XI i inkvizicije u XV stoljeću, zatim, one iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, iz Der Jasina, Kudsa, Gaze, Taberije, Kalkilije, Kufr Kasima, Sabre i Šatile, kao i one iz devedesetih godina prošlog stoljeća iz Sarajeva, Srebrenice, Prijedora, Mostara, Gornjeg Vakufa, u toku srpsko-hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Evo samo nekoliko slika tih zločina iz prošlosti. Naime, javljajući o pokolju koji su davne 1982. godine zajedno izvršili židovi i kršćani nad muslimanima u izbjegličkim kampovima u Sabri i Šatili, londonski radio je objavio: ”Desničarske snage u Bejrutu ubile su na stotine ljudi i žena u dva palestinska kampa u južnom dijelu grada. Buldožeri su zidine kuća nabacali na leševe da bi ih sakrili, a naš izvještač javlja da je vidio ubijene ljude na ulicama i u kućama u kojima su tijela mrtvih muškaraca, žena, djece i majki s bebama u naručju.”

A krstaški genocid u Kudsu 1099. godine, svećenik Rajmond Dadžil, ovako je opisao: ”Dogodilo se pravo čudo kada su naši kršćani osvojili zidine Jerusalema i njegova utvrđenja. Nekim Arapima su odsjekli glave, nekima su rasporili trbuhe, neke od njih su bacili sa vrha zidina, a mnoge su spalili na lomači. Nisu se naši ‘pobožni’ kršćani zadovoljili time, već su održali sastanak na kojem su odlučili poubijati sve stanovnike Jerusalema, i to ne samo muslimane i židove, već i kršćane koji su se na bilo koji način protivili tom zvjerstvu. I za osam dana likvidirali su 60.000 ljudi, ne poštedivši ni djecu, ni žene, ni starce.” (Gustav Le Bon, Civilizacija Arapa, 144. str.)

A kakav je bio odnos muslimana, kao pobjednika i osvajača, prema poraženim narodima, prije svega u Kudsu? Namjerno nećemo spominjati muslimanske izvore koji o tome govore, već ćemo se ponovo pozvati na gore spomenutog svećenika Rajmonda, koji je ovako opisao osvajanje, odnosno oslobađanje Kudsa od strane muslimana u vrijeme Salahudina Ejjubija: ”Salahuddin nije želio da kršćanima učini ono što su kršćani prije toga učinili muslimanima, mučeći ih i ubijajući do istrebljenja, već se zadovoljio neznatnom džizijom (porezom) i zabranio je da se pljačka imovina kršćana.”

Omerov dokument – simbol islamske tolerancije 

Osim ovog svjedočenja, važno je ovdje, dok pišemo o Kudsu i njegovoj sudbini, sjetiti se jednog dokumenta koji je u sebi sublimirao osnovne postulate vjere islama i islamske civilizacije, a koji određuju ponašanje muslimana prema nemuslimanima, odnosno prema svim građanima islamske države. Taj dokument je poznat kao Omerov dokument ili Omerova garancija, i on od početka do kraja svjedoči duboku povezanost islamske civilizacije sa svetim naslijeđem Allahovih poslanika: Ibrahima, Ishaka, Ismaila, Davuda, Sulejmana, Zekerijaa, Jahjaa, Isaa i njegove časne majke Merjeme, i svjedoči da je to nasljeđe poteklo sa istog, Božanskog, izvora, i da su muslimani jedini autentični i prirodni nasljednici i čuvari tog naslijeđa.

Evo tog dokumenta: ”U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!  Ovo je garancija i obećanje koje je Allahov rob, Omer ibn el-Hattab, vođa pravovjernih, dao stanovnicima Kudsa. Dao im je sigurnost i garanciju u pogledu njihovih života, imetaka, crkava i križeva. Njihove crkve muslimani ne smiju nastanjivati, niti ih rušiti, niti se od njih i njihovog zemljišta smije nešto oduzeti i umanjiti, kao ni od njihovih privatnih posjeda. Stanovnici Kudsa ne smiju se prisiljavati da napuste svoju vjeru niti im se smije bilo kakva šteta učiniti. Stanovnici Kudsa obavezuju se na plaćanje džizije kao i stanovnici drugih gradova, a ako neko želi dobrovoljno napustiti Kuds, on to može učiniti i sa sobom ponijeti svoj imetak i vjerske relikvije, a mi im garantiramo bezbjedno napuštanje grada. Ovaj dokument je jamstvo od Allaha, Njegovog Poslanika, muslimanskih vođa i svih muslimana, ukoliko stanovnici Kudsa plate džiziju na koju su se obavezali. Svjedoci ove garancije su: Halid ibn Velid, Amr ibn As, Abdurahman ibn Avf i Muavija ibn Ebi Sufjan.”

Ovaj Omerov dokument potvrda je islamske tolerancije, poštivanja ljudskih prava i sloboda, i čuvanja tuđih života, vjere, časti i imetaka. Blagodati tog dokumenta i njegovih zaključaka u praksi su kušali i osjetili i kršćani i židovi, a posebno židovi koji su bili izloženi stalnim progonima i pogromima od strane kršćana.

Upravo nam historijski primjeri iz života židova i kršćana i odnosa jednih prema drugima, govore da je i sama historija nekada protiv logike. Naime, nepobitne historijske činjenice ukazuju na to da su, prije islama, židovi trpjeli nepravdu, zlostavljanje, mučenje i progone od strane kršćana s kojima su dijelili životni prostor. I ako bi kršćanska država, poput one bizantijske, naprimjer, bila napadnuta od vanjskog neprijatelja, oni su tražili pomoć od židova koji su živjeli u njihovoj državi, a nakon što bi porazili i otjerali neprijatelja, kršćani bi nastavili sa torturama i nasiljem nad židovima.

Za razliku od života među kršćanima i pod kršćanskom vlašću, kada je došao islam, židovi su, prema svjedočanstvu njihovih historičara, živjeli svoje zlatno doba, da bi ponovo, nakon propasti Osmanskog carstva, židovi doživjeli strašan pogrom u vrijeme Hitlerove fašističke Njemačke, jer tada nije bilo ni Omera, ni Salahuddina, ni sultana Sulejmana, niti jake islamske države da ih uzme u zaštitu, a da je postojala takva država, bez sumnje bi ih zaštitila i prihvatila u svoje okrilje. No i pored toga, židovi i njihova cionistička vlada, evo već 75. godina, na muslimansku dobrotu i zaštitu uzvraćaju zločinom i genocidom nad muslimanima Palestine i Kudsa.

I da paradoks bude potpun, židovi u svom zločinu nad muslimanima Palestine imaju punu podršku svih kršćana, iako židovi ne priznaju Isaa, alejhi selam, kao Mesiju, a pogotovo ne kao Boga ili Božijeg sina, već ga smatraju plodom nečasnog čina njegove časne i čestite majke Merjem, alejha selam.  Dakle, židovi uopće ne priznaju kršćanstvo kao Božansku (nebesku) objavu i vjeru, jer se židovska sveta povijest završava sa Musaom, alejhi selam.

Međutim, tu historijsku nelogičnost i svojevrsni paradoks u pogledu židovsko-kršćanskog odnosa prema islamu i muslimanima, objašnjen je u posljednjoj Allahovoj objavi, Kur'anu, u sljedećem ajetu: ”O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici!” (El-Ma'ida, 51.)

Što znači da, uprkos velikom neslaganju među židovima i kršćanima, i uprkos historiji koja je bila sva u znaku njihove međusobne mržnje, nepravde, nasilja i zločina, oni zaboravljaju sve nepremostive razlike i neprijateljstvo, i ujedinjuju se u borbi protiv islama i muslimana, što upravo potvrđuje i naša stvarnost.

Muslimani imaju vjersko-povijesnu obavezu čuvanja Kudsa

Pored toga što je Omerov dokumnet dokaz muslimanske tolerancije i čuvanja ljudskih prava, on je i dokaz svetosti Kudsa i mjesta koje zauzima kod muslimana. Od trenutka potpisivanja Omerovog dokumenta, Kuds i svi njegovi stanovnici uživali su zaštitu muslimanskih vladara kao što je uživaju Kaba u Mekki i Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžid u Medini. Život u miru, slobodi i blagostanju u Kudsu se nije prekidao sve dok njegovu svetost nisu oskrnavile krstaške horde koje su ga osvojile 1099. godine i vladale njime do 1187. godine. A zatim se život u svjetlu posljednje Allahove Objave u gradu Objave, Kudsu, nastavio sve do 1948., odnosno 1967. godine, od kada Kuds i muslimani u njemu žive besane noći i dočekuju krvava i bolna jutra i to pred licem velikih sila i naroda koji se pozivaju na ”svetu” povijest i zaklinju u poslaničku tradiciju.

Da su muslimani zaista čuvali svetost Kudsa i nepovredivost ljudskih prava, svjedoči također i ugovor koji je potpisao abasijski halifa, Harun er-Rešid, sa kršćanskim vođom Karlom Velikim 796. godine, dozvolivši mu tom prilikom da popravi crkve u Kudsu i dajući garanciju o zaštiti kršćanskih hodočasnika Kudsu.

Muslimani cijelog svijeta, a ne samo oni u Kudsu i Palestini, gledaju na Kuds kao jedan od tri sveta grada, kao na centar monotestičke kulture koja se mora očuvati. Oni posjećuju Kuds kao grad i mesdžid u kojem je jedan namaz 500 puta vrjedniji od namaza u nekom drugom mesdžidu, osim namaza u Mesdžidul-Haramu i u Poslanikovom mesdžidu u Medini. U Kudsu se, jednako kao i u Mekki, nalaze tragovi te jedinstvene kulture i civilizacije.

Ako je Ibrahim, alejhi selam, udario temelje Kabe u Mekki, pa njegovo tijelo je, kako stoji u mnogim predajama, ukopano u Kudsu. Ako muslimani svakodnevno u namazu okreću svoja lica prema Kabi, oni nisu zaboravili da su Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi, šesnaest mjeseci okretali lica prema Kudsu, i u Medini i danas postoji mesdžid sa dvije kible, Mesdžidul-kibletejn, koji svjedoči tu praksu.

Muslimani na Kuds gledaju kao na mjesto u kojem je Allah, dželle šanuhu, govorio s Musaom, alejhi selam, u kojem je obradovao Zekerijjaa sinom Jahjaom, u kojem su ptice i brda zajedno s Davudom, alejhi selam, veličali Allaha, u kojem je rođen Isa, alejhi selam, i u kojem je progovorio u kolijevci, zatim, u kojem mu je spuštena sofra s nebesa kao jasna mu'džiza i dokaz njegovog poslanstva, i odakle je uzdignut na nebo kada su ga nevjernici i zločinci, slični današnjim cionistima, htjeli ubiti. I naposljetku, muslimani na Kuds gledaju kao na mjesto koje je bilo zadnja tačka Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, Isra'a, blagoslovljenog putovanja iz Mekke u Bejtul-Makdis i početna tačka njegovog Mi'radža i uzdignuća na nebo.

Kuds će se neminovno vratiti u muslimanske ruke

Za razliku od muslimana, židovi i kršćani, a posebno ovi prvi, imali su izuzetno negativan odnos prema naslijeđu o kojem govorimo. Poslanici koje smo nabrojali, kao i Isaova majka, Merjem, bili su zlostavljani od tadašnjih židovskih glavešina, iako su i sami pripadali tom narodu. I da nije Allahove pomoći i podrške, nijedan od njih ne bi izvršio zadatak s kojim ga je Allah zadužio, i vjerovatno bi doživjeli istu sudbinu kao i Zekerijja, alejhi selam, i njegov sin Jahja, alejhi selam, koji su ubijeni na najsvirepiji način.

Eto, zbog toga kažemo da se na primjeru Kudsa i odnosa prema njegovoj povijesti i njegovim stanovnicima, otkriva tajna rušilačkog karaktera i zločinačkih namjera i djela judeo-kršćanskog saveza u savremenom dobu.

Međutim, oni bi morali znati da njihova dominacija neće trajati vječno i trebali bi imati na umu dobronamjernu poruku i apel poznatog engleskog historičara Arnolda Tojnbija, koji je uputio židovima u Izraelu 1955. godine, poručivši im: ”Ne ponavljajte grešku i zločin kršćana! Zaostalost, rascjepkanost, anarhija i sveopća smutnja koja je u X i XI stoljeću vladala arapsko-islamskim svijetom, učinila je da su kršćani u svom pohodu uspjeli pobijediti muslimane u mnogim bitkama i uspjeli su srušiti, uništiti i ubiti sve ono do čega je došla njihova noga i njihova sablja, uvjereni da mogu protjerati Arape i da sabljom mogu zbrisati sa lica zemlje sve što podsjeća na arabizam i islam, isto kao što su židovske vođe s punim ubjeđenjem vjerovali u to 1948. godine. Međutim, konstantni porazi muslimana u vrijeme krstaških ratova, otvorili su muslimanima oči i oni su shvatili svoje slabosti, kao što su shvatili da je izvor njihove snage u jedinstvu, pa su pod komandom Salahuddina Ejubija, ostvarili veličanstvenu pobjedu, 3. jula, 1187. godine na Hitinu.” Kao da im je želio poručiti da je samo pitanje dana kada će muslimani pod vođstvom Omerovih i Salahudinovih nasljednika ponovo osloboditi Kuds i iznova oživjeti duh poslaničke civilizacije, i kao nekada Omer i Salahudin, uspostaviti pravdu u Kudsu i svim ljudima obezbijediti slobodu vjere, života i sva ljudska prava.

Jer, Kuds nije geografija, on je vjera (akida). Njegovo oslobađanje i vraćanje iz ruku okupatora je Božansko obećanje spomenuto u Kur'anu, i ono će se, bez imalo sumnje, danas ili sutra, desiti.

 

 

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA