Piše: Ajatolah Ebul-Fadl el-Burku'i
Preveo: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kur'an i ljudski razum svjedoci su da je koncept ograničavanja broja imama neispravan. U odnosu na Šerijat, poznato je da Zejdije, naprimjer, koji su također šiitska sekta i koji imaju svoju ulemu i svoje knjige, tvrde da je imamet ograničen samo na četiri osobe (Ali ibn Ebi Talib, Hasan ibn Ali, Husein ibn Ali i Ali ibn Husein, poznat kao Zejnul-Abidin). Iako Zejdije nazivaju imamima i druge šiitske imame, koji su došli poslije četvorice spomenutih, oni ne smatraju da su oni odabrani od strane Allaha, dž.š., kao imami, i za takav svoj stav navode mnoštvo hadisa i predaja koje se nalaze u njihovim knjigama.
Zatim, Ismailije (jedna od šiitskih sekti) vjeruju u prvih šest imama, tj. od Alije, r.a., do Dža'fera es-Sadika, a negiraju imamet ostalim imamima i kao dokaz ispravnosti svoga stava i uvjerenja, navode, također, mnoštvo predaja ili hadisa. Kao i mnogobrojne druge frakcije i sekte, kojih ima više od sedamdeset, a koje su produkt šiizma i koje tvrde da je jedino njihov šiizam ispravan i izvoran.
Oni koji žele da se bolje upoznaju sa ovom temom mogu se vratiti na knjigu: Firekuš-šiati (Šiitske sekte) od šiitskog učenjaka Nevbahtija, zatim na djelo: El- Mekalat vel-firek od velikog šiitskog učenjaka i vjerskog autoriteta Sa'd ibn Abdullaha el-Eš'arija el-Kummija koji je bio savremenik jedanaestog šiitskog imama Hasana el-Askerija (846.-874./232.-260.)
Većina šiitskih sekti vjeruje da je imamet ograničen na određen broj ljudi koje su oni smatrali imamima. Međutim, Kur'an ne poznaje i ne priznaje koncept ograničavanja imameta na određen broj ljudi, svejedno radilo se o imamima i vođama upute ili imamima i vođama nevjerstva i zablude. U nastavku donosimo nekoliko ajeta koji ukazuju ovu činjenicu, a nakon toga ćemo navesti i razumske dokaze koji pobijaju takvo vjerovanje.
Prvi dokaz
Opisujući robove Milostivog u suri El-Furkan, Allah, dž.š., između ostaloga, objavio je: ”I oni govore: ‘Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini nas predvodnicima (imamima) bogobojaznih.”’ (vedž'alna lil-muttekine imama!) (El-Furkan, 74.) Svako pametan razumije da robovi Milostivog, koji mole Allaha da im podari stepen imameta i vođstva bogobojaznima (na osnovu njihovog ibadeta, znanja i dobrih djela), nisu ograničeni na jednu osobu, ili deset, ili sto ljudi.
I pravo je čudo kako šiitski klerici nisu primijetili ajete poput ovoga. Zatim, unatoč njihovim tvrdnjama da niko ne može razumjeti Kur'an na potpuno ispravan način, oni su kao dokaze – suprotno njihovim tvrdnjama -, uzimali određene ajete kako bi potvrdili koncept ograničavanja imameta na određen broj ljudi, ili kako bi tim ajetima potvrdili imamet šiitskog Mehdije, iako ajeti koje oni uzimaju kao dokaze, ni eksplicitno ni implicitno, ne ukazuju na ono što oni tvrde.
Stoga im treba reći: Ako tvrdite da niko ne može razumjeti Kur'an na potpuno ispravan način, kako ste onda vi uspjeli razumjeti ajete koje uzimate kao dokaz ograničavanja imameta na određenu osobu ili određen broj ljudi!!?
Drugi dokaz
Allah, dž.š., objavio je: ”…..onda se borite protiv kolovođa bezvjerstva – za njih, doista, ne postoje zakletve.” (Et-Tevba, 12.) Jasno je, ma šta značila kur'anska sintagma ”eimmetul-kufr” – ”imami ili kolovođe nevjerstva”, da oni nisu ograničeni na šest ili dvanaest ljudi. Kako je onda moguće da imami i kolovođe kufra i nevjerstva nisu brojčano ograničeni, dok su imami i vođe upute ograničeni na mali broj ljudi? Logično bi bilo da imama i vođa upute bude više nego kolovođa i imama zablude. Ograničavanje broja imama na 12, ili 6, ili više, ili manje od toga, nije ništa drugo nego svojevrsni vid spekulacije i monopola koji koriste izumitelji i utemeljitelji vjerskih sekti i frakcija.
Treći dokaz
Rijeći Uzvišenog Allaha: ”A na dan kada pozovemo sve ljude s vođom (imamom) njihovim…” (El-Isra’, 71.) Poznato je da ljudi na ovome svijetu nisu ograničeni samo na dvanaest skupina koje imaju svojih dvanaest imama i vođa, pa da onda svaka od tih skupina na Sudnjem danu bude pozvana zajedno sa svojim imamom. I ne samo to, već svaki pojedinac ima mogućnost da bude imam i svaki čovjek će biti pozvan sa knjigom svojih djela, pa će, u tom slučaju, knjiga njegovih djela biti njegov imam. Stoga je koncept ograničavanja imameta na dvanaest osoba ništavan i neprihvatljiv.
Četvrti dokaz
Allahove riječi: ”Knjiga Musaova bila je putovođa (imam) i milost…” (El-Ahkaf, 12.; Hud, 17.) Imam Alija, r.a., rekao je u svojoj hutbi pod brojem 145 u djelu Nehdžul-belaga: ”….. u tom vremenu Knjigu (Kur'an) zaboravit će njeni nosioci i hafizi, pa će Knjiga i njeni istinski sljedbenici biti zapostavljeni i odbačeni..”, do njegovih riječi: ”Kao da su oni imami Knjizi, a ne Knjiga njima.” Zatim, u djelu Sahifetul-alevijje, imam Alija, r.a., u dovi nakon predaje selama poslije namaza, rekao je: ”Tvoj poslanik, Muhammed, s.a.v.s., moj je Poslanik, s.a.v.s., vjera koju si njemu propisao je moja vjera i Knjiga koju si mu objavio je moj putovođa (imam).” Imam Dža'fer es-Sadik, također je Kur'an nazvao imamom kao što dolazi u djelu Vesailu eš-šiati, u trećem poglavlju o Kur'anu.1
Ali, jasnija od svega toga je predaja koju je zabilježio imam Medžlisi u svom djelu Biharul-envar (92/17.), u kojoj je Muhammed, s.a.v.s., rekao: ”Kur'an je imam svakog muslimana.” Oni koji su izmislili i utemeljili sekte i frakcije i koji su ograničili broj imama na 12 ili 7, ili na neki drugi broj, suprotstavljaju se jasnim Poslanikovim, s.a.v.s., riječima, kao i govoru vođe pravovjernih Alije ibn Ebi Taliba, r.a., te govoru imama Es-Sadika. Dakle, oni moraju biti svjesni da, u ovoj stvari, ne slijede Kur'an i da se prave slijepi u pogledu razumijevanja koncepta imama i imameta, koji nije ograničen, kao što to potvrđuje Kur'an. Utemeljitelji šiitskih frakcija toliko su zaslijepljeni izmišljenim konceptom imameta da ne prihvataju ni riječi imama koje su izrekli o sebi. Kako je moguće da takvi sebe nazivaju šiijama i da im je Alija, r.a., imam, a Alija je smatrao Kur'an svojim imamom, dok oni za svoje imame uzimaju neke druge osobe.2
Peti dokaz
Nakon što je Allah, dž.š., u suri El-Enbija’, spomenuo pripovijesti o nekim poslanicima, rekao je: ”I učinili smo ih putovođama (imamima) da upućuju prema zapovijedi Našoj.” (El-Enbija’, 73.) Dakle, i Allahovi poslanici su bili imami, jer im je Allah podario taj stepen, tako da imamet nije ograničen na 12 ljudi.
Šesti dokaz
Allah, dž.š., objavio je: ”… i da ih vođama (imamima) i nasljednicima učinimo.” (El-Kasas, 5.) Tj. da potlačene ljude iz Benu Israila učinimo imamima drugim ljudima i da ih učinimo nasljednicima Egipta. Poznato je da broj imama iz Benu Israila nije ograničen na dvanaest ljudi, te je i to dokaz da je koncept ograničavanja imameta na određeni broj ništavan. I kao što broj bogobojaznih, vjernika, iskrenih, koji se spominju u Kur'anu, nije ograničen, tako isto nije graničen ni broj imama ili putovođa.
Sedmi dokaz
Allahove riječi: ”A bili smo ih učinili vođama (imamima) koji su pozivali u ono zbog čega se ide u vatru – a na Sudnjem danu niko im neće pomoći.” (El-Kasas,) Da li je imama i kolovođa zuluma i nevjerstva, koji su pozivali u Džehennem, bilo samo 12? Naravno da nije, i ovim se želi reći da broj imama i pozivača u vatru, kao i broj imama i pozivača u Džennet, nije ograničen. Na ovakvo značenje ukazuje i ajet iz sure Es-Sedžda: ”Između njih smo Mi vođe (imame) određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali.” (Es-Sedžda, 24.) I svi ostali ajeti u kojima se spominje termin ”eimmetun” – imami ili vođe, ukazuju da koncept imameta nije ograničen na određeni broj ljudi.
Fusnote:
1. Ovdje je aluzija na predaju u kojoj dolazi: ”Prenosi se od Ebu Abdullaha, a on od svojih prethodnika da je Muhammed, s.a.v.s., rekao: ‘Kada vas sustignu smutnje (fitne) poput mrkle noći, onda se držite Kur'ana, jer on je onaj koji će se zauzimati i čije zauzimanje će biti prihvaćeno i on je iskreni i pouzdani zagovarač. Ko ga uzme za vođu, odvest će ga u Džennet, a ako ga baci za leđa, odvest će ga u Džehennem.”’ (El-Hurr el-‘Aamili šejh Ebu Dža'fer Muhamed ibn Hasan (1624.-1692.), Vesailuš-šiati, VI/171.)
I drugi hadis u kojem dolazi: ”Rekao je Ebu Abdullah: ‘Čovjek vjernik bit će pozvan na Sudnjem danu radi obračuna, pa će ispred njega ići Kur'an, koji će se pojaviti u najljepšem liku i koji će reći: ‘Gospodaru, ja sam Kur'an , a ovo je Tvoj rob koji se umarao i provodio noći učeći me. Dok me je učio na noćnom namazu, plakao je, pa budi sa njim zadovoljan kao što sam ja sa njim zadovoljan.’ Tada će Uzvišeni i Silni Gospodar, reći: ‘Moj robe, pruži svoju desnicu!’ I desnica će mu biti ispunjena Allahovim zadovoljstvom, a ljevica Allahovom milošću. Zatim će biti rečeno: ‘Ovo je Džennet koji ti je dopušten. Uči i penji se, za svaki proučeni ajet popet ćeš se za jedan stepen više.”’ (Vesailuš-šiati , VI/166.)
2. U stvari nema proturječnosti između toga da čovjek uzme za imama nekog od pravednih i pobožnih imama fikha (islamskog Šerijata) i između toga da za imama uzme Kur'an, sve dok su ti imami u okvirima Kur'ana i Sunneta, a pogotovo imami ehli-bejta koji su govorili: ”Ne prihvatajte od nas ono što je u koliziji sa Allahovom Knjigom i Sunnetom Njegovog Poslanika, s.a.v.s.” Zatim: ”Sve se mora vratiti Kur'anu i Sunnetu. I svaki hadis koji nije u skladu sa Allahovom Knjigom je izmišljena dekoracija.” (Vesailuš-šiati, 18/79., poglavlje br. IX, o svojstvima šerijatskog sudije)
