Lađa života

1979

Piše: Muhamed Kutb / Preveo: Abdussamed Bušatlić

Imam Buhari u svom “Sahihu” bilježi hadis u kome je Muhammed, a. s., rekao: “Primjer onoga ko čuva Allahove granice (šerijatske propise) i onoga ko ih krši jest kao primjer ljudi koji su se ukrcali na lađu, pa su jedni bili na gornjem, a drugi na donjem spratu lađe. I kada je trebalo da se napiju vode, oni dolje su prolazili pored onih iznad njih, nakon čega bi rekli: ‘Kad bismo probušili lađu na našem dijelu, ne bismo smetali onima koji su iznad nas. I, ako bi ih oni gore pustili da učine šta su i naumili, stradat će svi, a ko ih spriječi u njihovom naumu, spasit će sebe i njih'”.

Život je lađa otisnuta na pučinu

Kakav divan opis i poređenje! Kakva divna slika, živa, veličanstvena i puna značaja i poređenja, i u potpunosti odgovara stvarnosti. Zaista je ljudski život u cijelosti lađa otisnuta na pučinu koju je spomenuo Poslanik, a. s. Ne smiri se, a da se u jednom trenutku ne zaljulja. I ne piše joj se dobro niti će ostati iznad uzburkanih valova dok svaki putnik u njoj i na noj ne bude vodio računa o onome što radi. Kompletno društvo je ova lađa. U nju su se ukrcali i na njoj plove i dobri i loši, dobročinitelji i pokvarenjaci, trezveni i nemarni. Ona ih sve nosi u željenom pravcu. Međutim, radi njene izloženosti uzburkanim valovima i vjetrovima, svaki pokret utiče na nju. Zaljulja se nekad lijevo, a nekad udesno. Nekad, opet, postojano plovi, a nekad potone u dubine. Mnogi zaboravljaju na ovu stvarnost. Zaboravljaju na “lađu čovječanstva” ili “lađu života”. Zaboravljaju i pričinjava im se da su oni sigurni i postojani na kopnu. Pričinjava im se da ne može doći do drmanja “lađe života” i da život nikad neće proći. Zato čovjek griješi i oholo se ponaša. A da se taj loši inadžija prisjeti da on nije siguran na kopnu i da nije postojan na svom mjestu niti je vječan, već da je njegov život kratko putovanje na i, on se ne bi oholio i uzdizao, niti bi ga obmanula njegova slabašna snaga u odnosu na stvarnost. I vratio bi se pravom izvoru snage tražeći od Njega uputu i idući stazom koju je Allah odredio i sa kojom je zadovoljan. Da onaj ko se nemoralno ponaša i ko je skrenuo sa pravog puta razmisli da nije nimalo siguran i postojan na kopnu, već da plovi pučinom u i na kojoj svaki pokret ostavlja trag, ne bi prepustio sebe strastima i iskrivljenom ponašanju, već bi pazio da svaki svoj pokret i svako djelo budu korisni kako bi sačuvao sebe i druge koji sa njim zajedno plove u toj lađi.

Kap po kap otrova u okeanu

Međutim, nepromišljenost i nemarnost su prekrili čovječanstvo, osim onih koji istinski vjeruju u Allaha i koji su bogobojazni. Muhammed, a. s., znao je za ovaj nemar koji pokriva ljudska srca, pa je na ovo upozorio, opisujući to i dočaravajući na razne načine i kroz različite slike, a jedna od najživopisnijih je ova slika iz navedenog hadisa .
Razmisli, onda, malo o riječima onih koje je život obmanuo i koji su obmanuti prividnim tehničkim napretkom i njegovom snagom, i slušaj ih kad kažu: “Mi smo vladari zemje i fabrika, a radnici su naše roblje. Sve što smo ostvarili ostvarili smo pameću i trudom i mi smo istinski vlasnici zemlje i stvorenih dobara”. I druge nesuvislosti.
Zato, pogledaj rušilačke zemaljske revolucije koje su odrubile bezbroj ljudskih glava i prolile mnogo ljudske krvi. Pogledaj u rušilačke ratove koji su spalili sve što je bilo pred njima. A, ipak, njihov završetak nije bio ništa drugo do kraj probušene lađe u koju se prelila voda.
Zatim, posmatraj danas slučaj zavedenog mladića kako ga je privukao uzburkani val strasti i koji govori: “Ko mi može zabraniti da činim ono što ja hoću? Niko od ljudi nema vlast nada mnom!” I, ljudi ga ostave i puste da čini razvrat i nemoral i da to širi dalje u društvu. Ostave ga radi straha ako pripada skupini “uglednih” i bogatih. Ili, ako je iz nižeg sloja, onda ga ostave omalovažavajući ga i ne razmišljajući o svim posljedicama. Mnogi sebi govore: “Zar ja mogu nešto učiniti u društvu? Pa, ja sam jedinka i jesam li ja išta drugo osim kap vode u okeanu? I kad bi ta kapljica bila otrovna, kako ona može pokvariti onoliki okean?”
On smatra da je on samo jedinka, pojedinac u društvu, kapljica u moru, ali zaboravio je da svi oko njega to isto govore i svi ubace po jednu otrovnu kap u more. Nakon toga se moraju spojiti u otrovu i, eto, pogubnog završetka.

Tada propada cijelo društvo i potapa se “lađa”

Nekad ga njegova nepromišljenost odvede dotle da kaže: “Zar ja sam mogu popraviti duštvo koje je pokvareno?”
Hajde, recimo da se ja sam suzdržim od grijeha i pretrpim duševni stres i izgaranje živaca (radi neudovoljavanja strastima), kakva je korist u tome i kakav je ishod? Na kraju ću samo ja sagorjeti, a drugi će uživati. Možda to nikad neće biti istina. Međutim, ne može biti tako kad se prvi pokvarenjak oda grijesima, a ljudi ga ostave na miru. Kad je prvi zavedeni mladić probušio svoje mjesto na lađi, a drugi ga ne spriječe, i kad pomisli da njegovo suprotstavljanje društvenim normama i pobuna protiv ahlaka i moralnih vrijednosti ne šteti nikome osim njemu lično i da je on sasvim slobodan da probuši svoje mjesto na lađi. Kad ono što je rekao pokvareni mladić postane istina i kad se društvo pokvari do te mjere da mu ništa ne znači popravljanje jednog pojedinca. Kad se to dogodi, tada počinje istinitost Allahovog zakona i riječi Muhammeda, a. s., i tada propada cijelo društvo i potapa se “lađa”.

Provalija iz koje se ne može izvaditi

Isti je slučaj i sa djevojkom koja je lahkomislena i koja se podaje razuzdanim strastima govoreći: “Ko mi može zabraniti da činim šta ja hoću? Ja želim biti slobodna i uživati u životu. To je moje pravo. A kako da ga ostvarim ako budem živjela životom čistunca? Zar ne vidite da je oko mene svijet pokvaren, i kako da živim izolirana? Zar sam ja ta koja kvari mladiće? Ili su oni pokvarenjaci? Ne, oni su poput divljih zvijeri. Ja nisam iznimka u društvu i ne mogu ih odvratiti od razuzdanih strasti”.
Iako ove riječi ponekad mogu biti stvarnost, to ne može biti tako kad se prva djevojka oda porocima, a ljudi je ostave na miru. Isto je i sa roditeljima koji su labilne ličnosti i koji ostavljaju svoju djecu da žive bez ikakvog nadzora i kontrole govoreći im: “To su moja djeca i jedino ja imam pravo da radim sa njima šta hoću”. Ljudi takve ostavljaju govoreći: “Mi sa tim slučajem nemamo ništa”. Takva djeca se podaju i predaju lažnim užicima živeći bez ikakvih ograničenja i moralnih normi. Uživaju u slasti moralnog pada i posrtanja. I to je bez sumnje užitak za iskrivljenu prirodu. Poznato je da nepotpuna priroda koja se nije upotpunila pravim putem pribjegava upotpunjavanju i usavršavanju putem koje označava moralni pad, a i moralne posrtaje i osjeća u tome užitak i puninu. I ne samo to, već taj užitak zavede i drugu djecu i povuče ih na taj put, tako da i oni osjete željeni užitak, zrelost koja je u znaku zastranjivanja i prepoznatljiva osobenost među prijateljima. Takvo dijete postaje neposlušno roditeljima i po svaku cijenu želi se osloboditi porodičnih okova i stega. Spremno je polemizirati sa svojim ocem upućujući mu riječi prijekora i kritike kako je otac nazadan i zaostao. ^ak i njegova kćerka je spremna da sve to isto uputi svom ocu i još dodaje da je sposobna voditi računa o svom ahlaku i svom moralu.
Kad se ovo dogodi, kad djeca budu prepuštena sama sebi i kad izostane kućni odgoj i odgoj učitelja ili profesora, tada se ostvaruju božanski zakoni i “lađa života” biva potopljena. Zatim, kad se učenik ili student bude koristio prijevarom na ispitu govoreći da ima pravo da radi šta hoće i ostave ga radi navodne bojazni za njegovu budućnost ili zbog straha da se ne oda još većim porocima, njegov uspjeh bez učenja i truda navede i druge da krenu njegovim putem i onda se cijela godina provodi u igri i zabavi, da bi se pred kraj spremali ispiti i učilo se. I, kad uspješno okončaju ispite, onda su uspješni, a ustvari su propalice. Kad dobiju odgovoran posao, uspješni su, a u biti su neznalice.
I kad prevara, mito i korupcija postanu prihvaćen način u društvu, takvo društvo propada u najdublju provaliju i ambis iz kojeg nema vađenja. I kad jedno opravdanje bude nezamislivo poput onog da on nije jedini koji uzima mito, ili nisam jedina žena koja hoda naga, ili nisam ja jedini prevarant, ili nisam ja jedini student varalica… to su dokazi da se ljudskost srozala na najniži nivo i dokaz da su se moralne norme porušile i da je “lađa života” sva izbušena, radi čega neminovno tone, bez mogućnosti da se spasi “lađa” i oni koji su u njoj.

Iman je izvor istinske snage, veličine i ponosa

Istinu je rekao Muhammed, a. s., i to je istinska mudrust i pouka koja se krije u njegovim riječima. Ono što je još važno napomenuti u komentaru ovog hadisa jest da Muhammed, a. s., putnike na i nije podijelio na osnovu njihove spoljašnje uloge i mjesta u duštvu, na gornje ili donje, bogate ili siromašne, istaknute ili nepoznate. Nije učinio da prvaci budu na gornjem, a siromašni na donjem spratu. Nikako! Nisu to vrijednosti na osnovu kojih bi onaj ko ne govori po hiru svome i kome dolazi Objava sa nebesa podijelio ljude. “I ne gubite snagu i ne žalostitie se, vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici” (Kur'an: Ali-Imran, 139). Iman je, dakle, izvor istinske snage, veličine i ponosa. A što se tiče onih koji krše Allahove granice, to su griješnici koji su sa svih strana upali u grijeh i skrenuli sa pravog puta, bez obzira na njihovu poziciju u društvu. Ta pozicija ne vrijedi ništa i ona ga ne može spasiti i sačuvati od Allaha . Ne mogu vođe naroda reći: ”Ah, vi se utapajte, a mi smo sigurni od propasti”.
Veoma je važno spomenuti i jedinstvenost koristi u društvu. Ako se pokaže i ne ispolji ono što je korisno za društvo, pokazat će se njegova suprotnost Svi su na jednoj “lađI” bez obzira na to spasili se ili zanemarili jedne radi drugih. To je veza zajedničke im koristi kod koje se svi susreću. To je veza pored koje ne može čovjek kazati: “[ta ja imam sa tim i tim čovjekom. Neka čini šta hoće, mene se to ne tiče”. Niti može kazati: “[ta ti imaš sa mnom”, “Ja radim šta hoću i nemoj se petljati u moj posao”. Ispravno društvo ne može se uspostaviti na taj način. Mora svaki pojedinac voditi posebnu brigu o postupcima svoga brata i mora pokušati da ga odvrati od grijeha i prelaženja granice koju je Allah uspostavio. To ne znači da društvo treba biti poprište međusobnih svađa i neprijateljstava. Ne, nije to put. Allah je odredio taj put kad je objavio: “A ko govori ljepše od onoga ko poziva Alahu, koji dobra djela čini i koji govori: ‘Ja sam doista musliman’. Dobro i zlo nisu jednaki. Zlo dobim uzvrati pa će ti dušmanin prisni prijatej postati” (Kur'an: Fussilet, 33-34).
“Na put Gospodara tvoga pozivaj mudro i lijepim savjetom” (Kur'an: Neml, 46).
To je put. To je veza ljubavi, a ne mržnje. A savjetovanje proističe iz ovog čistog i pitkog izvora. Ja savjetujem brata muslimana zato što ga volim i zato što mu želim dobro . Zato što ga želim uzeti za ruku i spriječiti ga da ode u vatru, a on od mene prima savjet iz istog razloga. Zato što me voli u ime Allaha i što ima povjerenja u mene i moje namjere. To je ispravan put koji “i života” i onima u njoj osigurava sigurno pristanište i sretan ishod dunjalučkog putovanja i još sretnija iskrcavanja na obalu vječnosti.