Ljudi često nisu načisto sa vlastitim nijetima i namjerama, pa kako onda da znaju tuđe namjere i nijete

223

Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je vojsku protiv Džuhejša ibn Amira iz plemena Džuhejne, a kojeg su zvali El-Hurakah, jer je, u vrijeme džahilijjeta, nemilice ubijao svoje neprijatelje nakon što bi ih pobijedio u borbi. 

Muslimanska vojska stigla je rano ujutro i počela je bitka u kojoj su muslimani vrlo brzo izvojevali pobjedu. Usama ibn Zejd, radijallahu anhu, i jedan ensarija, pratili su jednog neprijateljskog vojnika koji je, nakon poraza, pobjegao sa bojnog polja, i kad su ga stigli on je izgovorio šehadet. U tom trenutku ensarija se suzdržao od borbe protiv njega, ali ga je Usama ibn Zejd pogodio kopljem i ubio ga. 

Kad su se vratili u Medinu i kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, saznao šta se desilo, rekao je Usami: ”Zar si ubio čovjeka nakon što je rekao la ilahe illallah?! Šta ćeš učiniti sa njegovim la ilahe illallah na Sudnjem danu?” 

Usama je na to rekao: ”Allahov Poslaniče, on je to rekao zbog straha da ga ne ubijem.”

Tada mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Zar si ti otvorio njegovo srce i vidio je li on to izgovorio zbog straha ili nije?!”

Usama je u tom trenutku poželio da prije toga nije primio islam, već da je tog dana postao musliman, pa da u knjizi njegovih djela ne bude zabilježeno da je ubio čovjeka nakon što je rekao la ilahe illallah. Iako se taj čovjek prije toga borio protiv muslimana, i da je bio u prilici ubiti Usamu bez sumnje bi ga ubio, i iako je kod Usame preovladalo uvjerenje da taj čovjek nije iskreno izgovorio šehadet, već zbog straha da ne bude ubijen. 

Stoga se Usama ibn Zejd, radijallahu anhu, kasnije povukao i nije želio da učestvuje u smutnji i ratovima koji su se nakon toga dogodili među muslimanima.

Prvo za šta će se sviđati račun na Sudnjem danu je prolivena ljudska krv, odnosno nepravedno ubistvo. Nema većeg grijeha kod Allaha, nakon širka ili politeizma, od ubijanja nevinog čovjeka, svejedno bio on vjernik ili nevjernik. 

Jedna od najružnijih i najodvratnijih pojava koja je prisutna među muslimanima danas jeste nepridavanje važnosti ljudskom životu i olahko prolijevanje nedužne ljudske krvi. Kao i ulaženje u nijete i namjere, iako je jedno od temeljnih islamskih pravila da ljudi donose sud na osnovu vanjskih, vidljivih djela, a da tajne koje se kriju u ljudskim srcima prepuste Allahu. Zato nerijetko čujemo ljude koji govore: ”Taj i taj udjeljuje imetak i čini dobročinstvo da bi se ponosio svojim bogatstvom”; ”Taj i taj ide u džamiju samo da ga ljudi vide”, i sl. 

Nestalo je lijepo mišljenje među muslimanima, a njegovo mjesto zauzelo je loše mišljenje i nepovjerenje, tako da, kad ljudi vide da je neki čovjek ušao u kuću njihovog komšije, kažu: ”Ko zna zbog čega su se sastali?!” A niko neće da kaže da su se možda sastali zbog nekog dobrog djela i korisnog projekta, ili zbog porodičnog problema koji žele riješiti, i slično.

Allaha mi, ponekad čovjek ne može razumjeti svoju vlastitu namjeru i nijet, ponekad mu se pomiješaju nijeti između želja njegove duše i traženja Allahovog zadovoljstva, pa kako onda možemo znati namjere i nijete drugih ljudi?!