Mesud je danas veoma uspješan sportista, ponosan musliman, dostojanstven vojnik, mladić koji širi pozitivnu energiju na sve oko sebe. Njegov put do uspjeha popločan je teškim iskušenjima koja je pretrpio u ratnim i poratnim godinama
Piše: Ezher Beganović
Mesud Selimović, srebrenički šampion i majstor borilačkih sportova u svom životu je, a ima tek dvadeset i pet godina, prošao različite faze, od patnji i bola do uspjeha i ponosa. Mesud je danas veoma uspješan sportista, ponosan musliman, dostojanstven vojnik, mladić koji širi pozitivnu energiju na sve oko sebe. Njegov put do uspjeha popločan je teškim iskušenjima koja je pretrpio u ratnim i poratnim godinama. Mesud je na svojoj dječačkoj koži osjetio svu tegobu genocida u Srebrenici. „ Ršđen sam u novembru 1987.godine u Srebrenici. Malo se sjećam prvih ratnih godina u Srebrenici. Moja najjača sjećanja na to strašno stradanje našeg naroda vezano je za dane genocida. Moja iskušenja počinju od moje sedme godine, tok kobnog 11. jula 1995. godine“, govori nam Mesud Selimović i nastavlja. „ Iako sam i tada bio veoma mlad, neke slike su mi se urezale u sjećanje i nikad ih ne mogu zaboraviti. Tog 11. Jula izgubio sam babu,dedu i dajdžu, od moje preče rodbine i još mnogo bližih rođaka. Sjećam se da me babo sa mojom tetkom, dedom,nenom i bratom doveo do jednog mjesta prije Potočara, gdje se sa nama poselamio i nastavio put ka Tuzli kroz šumu. Nikada neću zaboravit babinu ruku koja me pomilovala po glavi prije nego je zauvjek otišao. Kroz suze smo nastavili put ka Potočarima. Također, uz svu tu paniku koja se dešavala i prije nego smo krenuli za Potočare majku i sestru sam izgubio u gužvi, tako da sam vrijeme koje sam proveo u zašticenoj zoni bio sam sa dedom, nenom bratom i tetkom, ne znajući gdje mi je majka i sestra. Dobro se sjećam kada sam sa tetkom krenuo po vodu na jedan bunar, gdje smo našli nekoliko zaklanih mladih muškaraca, taj prizor nikada ne mogu zaboravit niti izbrisati iz svoje glave. Kada smo krenuli prema autobusima i kamionima koji su prevozili za Tuzlu mene i moga brata iz ruku moga dede odvojili su na jednu a njega na drugu stranu. To je bio dan kada sam zadnji puta zagrlio i poljubio svoga dedu. Kada smo stigli u Tuzlu bili smo smješteni u jedno mjesto u blizini Lukavca, gdje smo kratko ostali, zatim smo otišli u mjesto Lisovice kod Previla opština Srebrenik. Pproveli smo tako nekoliko mjeseci sa nenom i tetkom ne znajući ništa o našim voljenima, mislio sam da sam sve izgubio, da nemam nikoga osim nene i tetke. Mislio sam i da mi je majka ubijena i sestra. Tako smo živili u nadi da će se svi oni jednoga dana akobogda pojavit. Prošlo je nekoliko mjeseci kada smo saznali da sumi majka i sestra žive i da su smještene u Tuzli. Ubrzo smo stupili u kontakt i prešli kod majke.
Prošlo je godina dana i nekoliko mjeseci a mi smo i dalje živjeli u nekoj nadi. Baš 14. Novembra, dana kada smo ja i sestra rođeni, samo je bilo razlike 3 godine u starosti ,ona od mene, taj dan mojoj sestri je pozlilo. Odveli smo je u bolnicu gdje je ostala 17 dana i preselila na bolji svijet. To je bio još jedan težak udarac za mene jer smo bili jako vezani a naravno i za moju porodicu. Poslije kraćeg vremena odselio sam u mjesto gdje sad živim, u Simin Han“. Nakon što se doselio u Simin Han Mesud se polahko počeo privikavati na nove uslove života. „ Rastao sam kao i ostali moji vršnjaci, skolovao se da bih poslije počeo trenirat karate. Kada sam krenuo u srednju školu bio sam kao i većina drugih, živio sam životom koji danas nazivaju“normalnim“, ali nije mi toliko odgovaralo, nešto mi je dušu tištilo, trebao sam nešto više,uvjek sam bio zadovoljan sa onim što imam i malo kad sam se žalio na sve što mi se desilo. Allahovom voljom i uputom poćeo sam obavljat namaz, onako ničijim sebebom, što bi se reklo, jednostavno mi je došlo. Kao mali volio sam životinje. Od osnovne škole uzgajao sam golubove, pa bih vrlo rano ustajao da ih puštam da lete. Međutim, uvjek bih ezan učio kad bih ja ustao da se njima posvetim i bilo me je stid što sam „musliman“ a ne klanjam…
