Piše: Hamida Ksejo
Istina se ne mjeri brojem njenih sljedbenika.
Nedvojbena je činjenica da smo svi mi pod uticajem društvenih normi u sredini u kojoj živimo. One oblikuju naša mišljenja i ponašanje. Kolektivna svijest rezultira kolektvnim ponašanjem koje se manifestira u kulturi, vjeri, običajima, predrasudama, idealima jednog društva. Istina je međutim da na nas utiče ne samo cjelokupno društvo u kojem živimo već i grupe ljudi, pojedinci, određene ideje…
Nerijetko oni koji istupe iz tog društveno prihvatljivog obrasca i dovode u pitanje ustaljene norme budu suočeni sa prezirom i osudom ostalih ljudi. Iako istupanje iz tog kalupa često vodi do devijantnosti, upravo je to jedan od glavnih uzroka zašto je naše društvo dosad evoluiralo u načunom, tehnološkom, umjetničkom i u mnogim drugim područjima. U ovom kontextu možemo navesti primjere mnogobrojnih naučnika, mislioca u srednjovjekovnom periodu koji nisu slijepo slijedili niti prihvatali ono u šta vjeruje većina, smatrajući da većina nužno ne uvjetuje istinu nečega. Žrtvovali su svoju slobodu, imetak pa čak i život za svoje ideje., što je mnoge naposlijetku dovelo do inkvizicije.
To je bilo vrijeme kada je Crkva zabranjivala bilo kakvo proučavanje prirode a pogotovo prevođenje grčkih filozofskih spisa, smatrajući ih heretičkim. Te zabrane su umnogome počivale na ideji Crkve da su takve djelatnost nepotrebne za onozemaljski život. Uprkos tome, uvijek je bilo svećenika-buntovnika koji su u tajnosti prepisivali i čitali ta zabranjena filozofska djela. Gordiano Bruno je samo jedan od bezbroj primjera slobodnih umova koj nisu dopustili da netko ili nešta utiče na formiranje njegovih stavova/ideja, čak i pod opasnošću vlastitog života.
Kao jedan od najizražajnijih primjera da se istina ne mjeri brojem njenih nosioca svakako jeste primjer Božijih Poslanika i njihovih, na početku malobrojnih sljedbenika. Upravo zato što su se „usudili” dići ruku na uobičajene navike, norme,tradicije, tadašnjeg naroda, iako su pozivali u nešto što vodi ka općem dobru i nudili lijek za sve društvene bolesti bili su smatrani za društvenim otpadnicima. Postavlja se pitanje koji je uzrok tom fenomenu…Zar neugodni miris nakon određenog vremena ne prestaje da se osjeti?
U savremenom kontextu možemo govoriti o kapitalističkom nametanju određenih ideala koje se afirmiraju putem modne, filmske i muzičke industrije, općenito putem medija. Svi koji se ne uklapaju u taj ideal i sistem nerijetko budu izopćeni iz društva. Svako ko pokuša braniti svoje stavove, pokazujući negativnu stranu te kapitalističke kutije, poput da nemeće doređene ideale ljepote što dovodi do manjka samopouzdanja mladih djevojaka rezultirajući depresijom, anoreksijom , a u određenim slučajevima i samoubistvom.
Ono što također možemo primijetiti jeste da o ” misliti i živjeti unutar kutije” možemo govoriti i u religijskom pa čak i ateističkom kontextu. U religijskom području nerijetko život pojedinca liči na mehaničko, automatsko prakticiranje određenih vjerskih propisa, u smislu onog formalizma kada čovjek prestaje da osjeća želju, sreću pa čak i potrebu za to prakticiranje. Kao uzrok tog problema možemo navesti neke od mnogobrojnih razloga. Njihov svaki pokušaj na stvaranje originalnih, samostalnih ideja/izbora ubijen je reakcijom pojedinaca koji površinski shvataju vjeru, koji zbog svoje mnogobrojnosti stvaraju sliku kriterijuma istine , da svi odgovori su već dati u Kur anu i u fetvama učenjaka i da je njihov trud zatim uzaludan, čak i grešan. Argumente daju poput” nije tvoje da pričaš o tome, nisi učenjak!”. Naravno, pod ovim želim istači samo one stvari koje ne potpadaju pod osnovnim i nepromjenljivim islamskim postulatima i sve ono što važi za sve generacije., tj. situacije gdje Islam daje pojedincima prostora za vlastiti izbor i promišljanje., bez obzira da li je riječ o pravu žena na obrazovanje, pravo na rad, pravo na bavljenjem ovosvjetskim stvarima poput istraživanja prirode, izumiteljskim aktivnostima, sportom, kaligrafijom…Navodi da takve stvari su beskorisne za onosvjetski život iako se rade pod islamskim principima zaista su besmislene, a uistinu tako česte. Nerijetko čujemo kako se ono što se nekada smatralo korisno po nečiju vjeru zloupotrebljava i mijenja u njegovo iskrivljeno značenje. „Boj se Allaha!”, kao nešto što se danas najčešće koristi a koje zbog svoje (zlo)upotrebe je upravo bilo u pojedinim slučajevima uzrok nečijeg udaljavanja od vjere, pa čak i skidanje mahrame. U situacijama kada je pojedinac u takvom okruženju dovoljno hrabar da djeluje u skladu sa onim do čega je došao racionalnim promišljanjem i uvidom u realnu situaciju biva smatran za nekim ko nije dovoljno religiozan.Vidimo da takvi pojedinci nerijetko skrenu ili u ateizam, u put u navodnu slobodu od okova koja mu je sredina a ne sama religija nametnula ili imamo pojavu slijepog slijeđenja i povođenje za većinom (u slučajevima kada se pojam većina odnosi na prijatelje, džemat, okruženje) , „closed minded people”, rezultat gubljenja istinske slike vjere, bojeći se osude. Prvi počinju glorifikovati nauku, smatrajući da je religija nepotrebna čak i štetna za čovječanstvo, ne uzimajući u pogled da sama religija ne odbacuje niti traži zanemarivanje nauke i njenog napredovanja. Religija naprotiv inspiriše ljude da olakšaju ovozemaljski život na što mogući način, a jedan od tih jeste razvojem same nauke koja je u stanju to učiniti. Naravno, ne treba skrenuti u extremni oblik pozitivizma i smatrati da nauka daje odgovore i rješenja na sve životne probleme. Nauka odgovara KAKO ali ne i ZAŠTO. Druga grupa pak ne uspijevaju razumijevati da fetva učenjaka u određenom području ili o određenoj situaciji ne mora nužno da važi za sva područja ili sve pojedince budući da se društveni kontexti umnogome razlikuju u različitim zemljama a također i ljudske životne situacije. “Življenje i razmišlljanje unutar kutije” se manifestira u tome što pojedinac više nije slobodan već rob koji robuje nametnutim pravilima i idejama koja često nemaju uporište u religiji a koja su zbog niskog nivoa vjerske obrazovanosti pojedinaca proglašeni, pa vjerskim. Naime, na društvenim okupljanjima gdje se govori o vjeri na svaku situaciju se reagira na isti način, daju se isti odgovori, ponavljaju iznova iste fraze. Religijsko djelovanje se manifestira kao neko pozorište u kojem se već unaprijed zna svoja uloga i svaki svoj potez. To je ona monotonost religijskih ljudi zbog kojih ateisti mrze čak samu religiju. Automatizacija ljudi…
Kada ateisti okrivljuju religiju za nazadnost i glorifikuju dostignuća nauke nasuprot religije koja je navodna kriva za sve ratove u svijetu teisti uvijek iznova daju odgovore i primjere arapskih naučnika i kako su oni dali temelj svake nauke. To je nedvojbeno, ali pitanje je koliko se isti trude dat svoj doprinos čovječanstvu SADA, koliko se sada trude ostaviti bolji svijet svojim potomcima. Onozemaljski život je važan, ali on se nekako mora zaslužiti. Lično, za mene je vrijednija ona osoba koja uradi nešto čime će poboljšati stanje drugih nego one koji i dan i noć obavljaju nafile, posvećujući se samo sebi i dobrim djelima prema sebi, mada je to povezano jer uradit nešto za čovječanstvo jeste isto što i pomoći sebi na oba svijeta.
Interpretacija ajeta iz Kur ana od strane pojedinca ne znači istu iterpretaciju i viđenje druge osobe. Različite interpretacije, bilo da je riječ u filozofiji, religiji, nauci itd. upućuje na različite tipove ljudi, što je neophodno. Naprotiv, da nije bilo različitosti civilizacija danas ne bi bila na ovom stepenu razvitka.
Još jedna velika greška jeste djelovanje na osnovu fraza poput” Moramo kad pričamo s drugima lijepo se ponašati i biti primjer ljudima jer tako će najlakše preći na našu vjeru”. Ne treba se ponašati dobro zato da bi se privukli drugi, ponašati se treba dobro zbog jer je to ispravno, zato jer tome vjera uči. Kada se to bude postiglo onda će lahko ljudi zavoljet vjeru.
Religija je tu da olakša život ljudima, zato trebamo imati u vidu da ako neko ne ide našim putem ne znači da ide pogrešnim putem. I jedna od najvažnijih stvari jeste dati prostora ljudima za individualnost. Samo što se neko razlikuje i što je Svoj, ne mora značiti da da gazi vjerske principe. Iako nas religija povezuje i uči nas da smo svi braća i sestre to ne daje slobodu ni pravo ljudima da mogu određivati drugima kako će živjeti. Potrebno je znati granicu između javnog i privatnog. Moje pravo na vlastite izbore…
Općenito govoreći:
1. ako mislite da nije u redu imati intimni odnos prije braka, iako to svi čine, nemojte.
2. ako mislite, da nije u redu slijediti nešto samo zato što je u modi, nemojte,
3. ako mislite da nije u redu da na nasilje odgovoriti nasiljem, nemojte.
4. Ako mislite da možete imati karijeru kao žena, iako vam nameću mišljenja da vi kao žena ste skriveni biser u školjci koja svoj imanski nivo potvrđuje brojem opranih suđa i ispeglanih odjevnih predmeta, ne vjerujte im,
5. ako mislite da je u redu pokriti se iako to niko ne radi,uradite to,
6. ako mislite da možete upotrebljavati ono što se nalazi između dva uha , i živjeti život slobodno bez uticaja drugih, uradite to…Budite buntovnici, mislite izvan kutije!
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Saffa
