Mladi Muslimani su, svojom žrtvom, udarili temelje ”islamskog buđenja” u Bosni i Hercegovini

429
aziz redzic1

Piše: Semir Imamović

Sinoć sam po prvi put, na MTV Igmanu, u porodičnom ambijentu, zajedno sa svojom suprugom i svoja tri sinčića, pogledao dokumentarac o Mladim Muslimanima i iskušenjima koja su prošli u borbi za afirmaciju islama i islamskih vrjednosti u, komunizmom i ateizmom, okupiranoj Bosni i Hercegovini. Primjeri njihove žrtve jednostavno su me fascinirali i naveli da se iskreno zapitam gdje sam ja u svemu tome, koliko sam uopće spreman na žrtvu, da li bi moje srce i tijelo izdržalo sve ono što su mladići u svojim najljepšim godinama bili spremni podnijeti za svete islamske ideale. Izdržati po cijenu da ti stave zahrđalu žicu u spolni ud, da ti ne daju lijekove protiv tuborkuloze, koju si dobio boraveći u nezdravim i nehigijenskim uvjetima, bace u vodom ispunjenu mračnu ćeliju, zajedno sa pacovima, mogu uistinu samo Allahu potpuno predana i odana srca, koja su sklopila trgovinu sa Allahom, i koja kada je u pitanju Allahova uzvišena vjera i žrtvovnje za nju, nemaju nikakvih rezervi. Shvatio sam, kao što je to lijepo primjetio i jedan od sagovornika u dokumentarcu Ismet Kasumagić, da su ti mladići zapravo udarili temelje slobode koju mi danas kao narod uživamo. Oni su bili preteča onoga što mi danas nazivamo ”islamskim buđenjem” (es-sahva el-islamijje), samo što mi to buđenje pripisujemo sebi, a njegovi stvarni utemljitelji i oni koji su na svojim plećima iznijeli njegov najveći teret su bili Halid Kajtaz, Asim Čamdžić, Hasan Biber, Rašid Prguda, Mustafa Busuladžič, Asaf Serdarević, i mnogi drugi znani i neznani bošnjački malodumuslimanski junaci. Bit ću slobodan pa kazati da se njihova žrtva može, bez imalo sumnje, upisati u anale najvećih u povijesti islamskog svijeta. Zaboraviti i ignorisati njihovu žrtvu, znači zaboraviti sebe, svoje junake i svoju borbu za samosvojnost i slobodu. Neka im Allah podari lijepi džennet i neka ih obaspe svojim rahmetom i magfiretom.