Moralno potonuće Zenice Grada

1190

Desilo se u momentu kada su jedni trebali biti privilegovaniji od onih drugih. Kada se nastojalo jednoj kategoriji stanovništva omogućiti normalno funkcioniranje i upotreba budžeta na uštrb ovih drugih. Baš kao što sam najavljivao tokom kratkog izvještaja o ishodu 8. hitne sjednice na kojoj nije usvojeno privremeno finansiranje krenula je sveopšta hajka i javni linč preuveličavajući stvarni događaj. Moralno potonuće Zenice Grada kreće sa najgnusnijim uvredama Elviru Puriću, vijećniku u invalidskim kolicima u kojima je završio braneći s puškom u ruci možda čak i one koji su ga danas vrijeđali, napisao je na svom blogu jedan od općinskih vijećnika Grada Zenice.

Elvira Purića su vrijeđali, između ostalog, na način da su se tokom govora na sjednici vijeća u live prenosu komentara ismijavali kako treba da ustane i govori za govornicom znajući da je ratni vojni invalid i veteran rata. Vidjeti screen komentara lijevo. Na kraju dana vijećnik Purić se zahvalio građnima koji su osudili ovaj gnusni čin. Njegovo obraćanje prenosim u cjelosti, bez ijedne izmjene.

Ovakvi gnusni komentari su pisani tokom obraćanja Elvira Purića

“Es selamu alejkum i pozdrav svima. Osjećam potrebu da se na kraju ovog dana oglasim i zahvalim svima koji su mi uputili poruke podrške( na stotine poruka ) zbog uvreda,psovki, potvoranja pa čak i ismijavanja na račun mog invaliditeta a sve zbog toga što sam danas rekao istinu na sjednici GV.
Ne mogu reći da mi je svejedno, pogodi insana tolika mržnja, toliki izljevi bijesa prema meni a da pritom nisam nikome ni jedu jedinu riječ ružnu i uvredljivu izrekao.
Ne boli mene toliko što mene ISMIJAVAJU, PSUJU I VRJIJEĐAJU nego boli brate mili što smo dotakli moralno dno kao DRUŠTVO, što ni prema čemu nemamo poštovanja ni obzira.
Moje je pravo i da hallalim i oprostim ili da se vidimo na SUDNJEM DANU a sa nekima i na Sudu. Molim ALLAHA da se počnemo uvažavati i poštovati i da se prestanemo vrijeđati bez obzira na različitosti i oprečna mišljenja”.

Elvir Purić, rođen 18. januara 1974.godine u Zenici, a odrastao u selu Orahovica, od majke Šehide i oca Smaje, kao najstariji, pored još dvojice od ukupno pet braće, jer su dvojica umrla. Jedan stariji od njega, odmah nakon rođenja i jedan mlađi blizanac, još u stomaku majke. Osnovnu školu polazi u Orahovici a završava u Nemili. Potom, u maju ratne 1993. Godine, završava Mašinskotehničku školu u Zenici. Već u julu, iste godine, odlazi na jednomjesečnu obuku, nakon koje pristupa diverzanstskoj četi Armije Republike Bosne i Hercegovine. Iz ofanzive u ofanzivu, kao diverzant prolazi mnoga ratišta diljem Bosne i Hercegovine. U svome stanu u prizemlju zgrade reda mi uspomene. Bilo je neobično maglovito jutro, tog 15. juna 1995.godine, kada se još zora nije dovoljno odvojila od mraka. Elvir se sa saborcima uvlači iza neprijateljskih linija. Visoka trava, rosa i gusta magla, otežavala je njihovo kretanje. Čekali su na jednoj zaravni prvo svitanje i vidjeli da su u minskom polju. Oprezno, dobro uvježbani i smireni diverzanti, izvlače se, i podvlače pod dobro utvrđenu zemunicu iz koje je nasumično djelovao neprijateljski mitraljez. Na drugom kraju začu se jaka pucnjava. Počinje žestoka borba! I oni su potrčali ka zemunici, koju ubrzo osvajaju. Tenk se čuo na drugoj strani brda kako se povlači. Zastali su da se uvežu sa drugim djelovima jedinice i Elvir pali cigaretu. Na ručnom satu je sedam sati i petnaest minuta. Čuje se vozilo kako dolazi uz put kojim je otišao tenk. Bjeli kamion sa žutom ciradom, dovozio je neprijateljske vojnike. Elvir, golobradi momak, neustrašivi diverzant, ustaje hrabro i zauzima stojeći položaj da gađa kamion.

–Odjednom sam klonuo. Neka bijela svjetlost me opkolila. Bože dragi, pa ja sam na onom ljepšem svijetu, pomislio je. Pogođen lijevo između okvirova metaka i bombi, pored rebara, pa u kičmu, i bačen unazad na grmlje. Saborci ga izvlače u zaklon, jer je neprijatelj i dalje po njemu pucao. Pluća su probijena, puno krvari! Elvir zatraži prvi zavoj sa tamponom, da mu previju na otvor u predjelu pluća.
–Ne ostavljajte me ovakvog, još svjestan, rekao je saborcima i oni ga počinju spašavati. Dok su ga nosili na nosilima, saborci su izgovarali šehadet, misleći da Elvir neće preživjeti. Tri sata su ga nosili! Lice mu je bilo plavo kao farmerice, jer je izgubio puno krvi. Stigli su do ambulante i prepoznaje komšiju Brajketa. Tu potpuno gubi svijest i budi se u improvizovanoj bolnici u jednom podrumu, gdje pored vrata vidi gomilu krvavih vojnih uniformi i čizama, a lijevo i desno od njega ranjenici leže, samo čaršafima prekriveni. Odatle ga helikopterom prevoze u Zenicu i ponovo gubi svijest. Kolaps pluća! Slijedi operacija! U večernjim satima dolazi otac i Elvir se baš tada budi iz kome. Težak razgovor oca i sina! Nakon toga ponovo ga stavljaju u vještačku komu radi komplikovanosti zadobijenih povreda, koje su mu ugrožavale život. Petnaestak dana samo je na infuziji i nije niti mrvu progutao. Ne smije čak niti kap vode popiti, a ljeto je nepodnošljivo vruće. Onda u posjetu dolazi majka! A majke su najhrabriji vojnici. Za svoje dijete one pregaze polje tuge, gore od onog minskog, zatim plivaju u moru brige, i smognu snage pogledati stvarnosti u oči. Sa osmjehom na licu, kako to samo majke znaju, a očiju natečenih od silnog plača, ušla je u sobu i gledala svoga Elvira, kao onog dana kada je tek došao na svijet.

–Ma, ja sam ti mama k’o drijen jak…govori joj Elvir i udara se u prsa, kako bi je uvjerio, i time pomjeri drijen što mu izazva dodatne bolove i komplikacije. Ostali su dugo, dok ga je majka milovala očima, toplijim i od sunca. Konačno mu doktori saopštavaju da je ostao paraplegičar, trajno vezan za kolica. Elvirov svijet se urušio i nesta svjetla u njegovim očima. Tek procvala mladost i nebrojeno životnih koraka zaustavljeni su….